Proteklih tjedana društvene mreže i mediji brujali su o djeci koja su preživjela abortus te o seksualnom uznemiravanju žena u javnom prostoru. Šlagvort je dala Karolina Vidović Krišto izjavom da „treba čuti djecu koja su preživjela pobačaj“, a u medijsku zvijezdu obiju tema prometnula se Marinella Matejčić iz civilne LGBTIQ udruge PaRiter. Udruga PaRiter je nedavno na natječaju Ministarstva kulture zajedno s Udrugom Ri Rock kao nositeljem projekta i Udrugom SOS Rijeka kao partnerom, za projekt Odašiljač dobila 1.385.072,28 kuna.
Tko je preživio abortus, a tko je preživio majčino „pravo na izbor“
“Mene je mama htjela pobaciti”, “krenula je prema komisiji”, no “prijateljica ju je zaustavila”. “Ja jesam ta koja je ‘preživjela pobačaj’, i (…) osjećam se prozvanom govoriti o prekidu trudnoće (…)”, javila se Matejčić.
Uočimo da poziv da se čuje djecu koja su preživjela pobačaj ima smisla ako se misli na djecu koja su preživjela proceduru abortusa, a ne na djecu koja su preživjela majčinu dvojbu da li da trudnoću zadrži ili prekine. Naime, od trenutka kad je abortus ozakonjen, majčino “pravo na izbor” preživio je svatko tko je rođen, dok je mogućnost preživljavanja procedure abortusa prisutna samo kod kasnih abortusa (late term abortions), koji se izvode nakon 20. tjedna trudnoće, kad plod ima masu od 300 grama ili više.
Netočno se dakle predstavljajući kao netko tko je preživio proceduru abortusa, Matejčić prva uzima riječ kako bi “educirala” javnost o blagotvornosti abortusa i etablira se kao heroina abortusa. Uz malu pomoć prijateljski nastrojenih medija, tvitovi Marinelle Matejčić obilaze hrvatsku tvitosferu i počinju se prelijevati iz medija u medij, s društvenih mreža na internetske portale, pa čak i na televiziju.
O blagodatima abortusa iz usta Matejčić možemo se tako “educirati” na web stranicama N1 televizije, u 15-minutnom video gostovanju u emisiji Newsroom iste televizije, zatim na portalima Telegram i Index, Novom listu i drugdje.
Desant na javno mnijenje
Dan kasnije, Marija Trcol, također iz PaRitera, u 10 objava na Twitteru opisuje kako joj je skupina muškaraca na ulici dobacivala i upućivala neugodne komentare na račun njezina izgleda i tetovaža. Matejčić na te tvitove dopisuje hashtag #ženeujavnomprostoru i time pokreće novu akciju.
Ponovo uz malu pomoć prijateljski nastrojenih medija, Matejčić i Trcol pozivaju žene da pod hashtagom #ženeujavnomprostoru opišu svoja iskustva neželjenih mjerkanja, komplimenata, komentara, uleta, dobacivanja, zašlatavanja itd. što ih od muškaraca doživljavaju na ulici, u javnom gradskom prijevozu, po liftovima, na radnom mjestu i u drugim javnim prostorima.
U oko dva tjedna napisano je oko 4.000 tvitova, a o akciji se govorilo u 40-ak medijskih objava, opet od društvenih mreža, preko web portala, pa do televizije. Tako primjerice o akciji govore Telegram, koji prenosi i neke od najupečatljivijih tvitova, Novi list, portal Libela i Deutsche Welle na hrvatskom jeziku. Prilog objavljuje i Dnevnik Nove TV, a portal Netokracija analizira medijske odjeke u prvom tjednu akcije. Akcija je doživjela i stanoviti regionalni i međunarodni odjek, primjerice kroz napis na srpskom portalu Mašina, dok je na engleskom jeziku o njoj pisao portal Balkan Insight, a razgovor s Matejčić emitirao je i BBC World Service radio.
Cilj je akcije, kako tvrde njezini pokretači i promotori, podići svijest o seksualnom uznemiravanju žena u javnom prostoru u Hrvatskoj. A rješenje? Na to pitanje za milijun kuna u PaRiteru imaju spreman odgovor: prevencijom, te dobitnom kombinacijom seksualne edukacije od kolijevke pa do groba, kontinuiranog medijskog masiranja, te implementacije Istanbulske konvencije. Čini se, LGBTIQ udruzi PaRiter, koja je svoj rad prije 5-6 godina započela prilično skromno, organiziranjem “interkulturalnog pub kviza” i plesanjem na kiši “protiv nasilja nad ženama” u međuvremenu su ambicije ponešto porasle. PaRiter sasvim ozbiljno kani slomiti patrijarhat!
Matejčić još ističe da seksualno uznemiravanje u javnom prostoru nerijetko ne samo njegovi počinitelji muškarci nego čak ni same njegove žrtve žene ne razumijevaju i ne osjećaju kao oblik sistemskog spolno uvjetovanog nasilja. Pa ipak, premda iskustva kakva su ispripovijedana pod hashtagom #ženeujavnomprostoru po tvrdnjama same pokretačice akcije ni muškarci ni žene često ne shvaćaju i ne doživljavaju kao oblik nasilja – baš zato i PaRiter jest tu, da ženama u glavu utuvi da su sistemske žrtve, a muškarcima da su sistemski zlostavljači.
Zanimljivo je uočiti da su u medijskim prikazima ona nazvana seksualnim zlostavljanjem, i u pravilu su predstavljena kao “traumatične ispovijesti žena”, “doista potresna” i “mučna svjedočanstva”, te “neugodne i grozne”, “jezive, mučne i strašne” priče, dok se sam govor o njima opisuje kao “iznimno stresan”.
Iako su tvitove s hashtagom #ženeujavnomprostoru objavili Bojan Glavašević, Snježana Banović i Martina Mlinarević, izostaje odaziv viđenijih osoba iz hrvatskog javnog života. Ozbiljni političari naime nisu tu zato da bi prepričavali svoje ili tuđe usputne susrete s nepoznatim ljudima na ulici i u tramvaju, nego zato da djeluju, a mogućnost skretanja pozornosti na vlastitu vrlost (virtue signaling) sada im je, nedugo nakon parlamentarnih izbora, posve besmislena. S druge strane, i PaRiteru odgovara da akcija bude zamijećena, ali ipak ne previše, zato da se ne dogodi da ju neki sličan bjelosvjetski trend ne pojede, ili da svjetla reflektora ne padnu na neku medijski atraktivniju ličnost. Zato se fokus dosjetljivo stavlja na obične, u javnosti nepoznate žene, koje čitav život nečujno stenju pod nevidljivom čizmom patrijarhata, a da toga svega nitko nije svjestan, čak ni one same.
Kao najvažnije učinke kampanje Matejčić navodi “otvaranje prostora za razgovor, međusobno ohrabrivanje, ukazivanje na raširenost i dubinu problema” te, kako šaljivo dodaje, “izgmizavanje ljiga ispod kamena”. Na tragu glavnih poruka akcije #ženeujavnomprostoru nalazi se i poziv za ispunjavanje (još uvijek aktualne) Anonimne ankete o seksualnom nasilju objavljen na PaRiterovoj Facebook stranici, a na Twitteru Matejčić najavljuje mogućnost nove akcije, koja bi se sastojala u odlascima na ispovijed s ciljem provođenja istraživanja o tome kako svećenici prihvaćaju „queer-žene“. Borba se nastavlja!
Kako smo vidjeli, PaRiterov desant na javno mnijenje u prvom je valu bio nošen bezočnim neistinama, a u drugom valu jahao je na tričarijama. Promotrimo pobliže bavi li se civilna LGBTIQ udruga PaRiter još i čime drugim!
Modus operandi
U široj javnosti dosad relativno nepoznata civilna LGBTIQ udruga PaRiter osnovana je 2014. godine, sjedište joj je u Rijeci, a u 2019. godini imala je tri zaposlenice.
O PaRiteru i Marinelli Matejčić nedavno je pisao Narod,hr u članku o zahtjevima Platforme za reproduktivnu pravdu, koju su 2017. godine osnovali PaRiter i fAktiv, a vezanima uz abortus, a PaRiter se spominje i u članku o organizacijama koje se u milijunskim iznosima financiraju iz Europskog socijalnog fonda i Državnog proračuna Republike Hrvatske.
O djelovanju PaRitera, ovisno o godini, dostupna su više ili manje iscrpna financijska i narativna izvješća. Za 2014. i 2015. godinu podataka o prihodima nema. Godine 2016. PaRiter raspolaže sa 145.251,00 kn prihoda, godine 2017. prihodi iznose 556.078,00 kn, godine 2018. na raspolaganju mu je 397.603,00 kn prihoda, a godine 2019. prihodi rastu na 825.572,00 kn.
U odnosu na 2016. godinu, prvu za koju je dostupno financijsko izvješće, protekle su godine prihodi PaRitera bili veći preko pet i pol puta.
Narativno izvješće za 2019. godinu na 9 stranica navodi i opisuje aktivnosti, manifestacije, akcije, kampanje, prosvjede, javna događanja, izložbe, filmske projekcije, festivale, treninge, radionice, projekte, koordinacije, suradnje, partnerstva, tribine, seminare, izlaganja na skupovima, sudjelovanja na međunarodnim konferencijama, istraživanja, fokus grupe, mrežne stranice, aktivnosti profila na društvenim mrežama itd. koje je PaRiter tijekom protekle godine organizirao ili u njima sudjelovao.
Djelatnost PaRitera doista je šarolika i razgranata, kakve su i mreže suradnje s drugim domaćim civilnim udrugama i međunarodnim organizacijama, kolektivima i pojedincima. Radi se marljivo, cijelu godinu. Do šire javnosti dopre sasvim malen dio aktivnosti (Hod za slobodu, osmomartovski Noćni marš, akcija #ženeujavnomprostoru), dok glavnina prolazi nezamijećeno i bez odjeka.
>GREVIO: Hrvatsku bi u provedbi IK nadzirale istomišljenice Sanje Sarnavke i Rade Borić
Tako, govoreći o 2019. godini, nezamijećene i bez odjeka u javnosti ostaju primjerice radionica protestnog bubnjanja i radionica isprobavanja megafona i smišljanja parola, što svakako ne iznenađuje s obzirom na usku ciljnu skupinu (aktivisti-bubnjari itd.), skroman domet tih aktivnosti (radionica o korištenju menstrualnih čašica zabilježila je svega 15 sudionica) i njihovu medijsku neatraktivnost.
No, prošle godine nezamijećeni i bez odjeka ostaju također i sudjelovanje Marinelle Matejčić na konferenciji Women Deliver 2019, najveće svjetske konferencije o rodnoj jednakosti te seksualnim i reproduktivnim pravima, gdje je pozvano predavanje održao kanadski premijer Justin Trudeau, a koja se u organizaciji međunarodne LGBTIQ mreže Women Deliver održavala u lipnju 2019. godine u Vancouveru, zatim ranije spomenuto izlaganje Marinelle Matejčić na UN-ovom Političkom forumu za održivi razvoj na visokoj razini, održanom u srpnju 2019. godine u New Yorku, potom sudjelovanje Marinelle Matejčić na Forumu za civilno društvo u sklopu Regionalnog sastanka o postignućima u provedbi Pekinške deklaracije i Platforme za djelovanje (Beijing+25 Regional Review Meeting) koji se u organizaciji Gospodarske komisije UN-a za Europu (UNECE) i Regionalnog ureda UN Women za Europu i Centralnu Aziju održavao u listopadu 2019. godine u Ženevi, a radi se o istoj konferenciji na kojoj je Helena Štimac Radin ispred Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske podnosila ekstenzivno nacionalno izvješće.
Nezasluženo nezamijećeno i bez većeg odjeka ostaje i povezivanje PaRitera te još dviju udruga civilnog društva – Lezbijske organizacije Rijeka (LORI) i Centra za nenasilje i ljudska prava (udruga i savjetovalište SOS Rijeka) – s ustanovama visokoga obrazovanja kroz suradnju u osmišljavanju i izvođenju kolegija “Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti”, čiji je nositelj Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a koji se izvodi na diplomskom studiju kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. O tome je pisao portal Narod.hr.
I godinu dana ranije aktivnosti civilne LGBTIQ udruge PaRiter u širokom su rasponu od bizarnih “edukativnih” napisa na blogovima, kakav je onaj o biljnim uljima i bjelanjku kao veganskim lubrikantima za genitalije koji se mogu pripraviti u kućnoj radinosti, preko konferencijske turneje po Cagliariju, Amsterdamu, Tbilisiju, Bruxellesu i Beogradu, pa opet sve do projekata kojima se ulazi u prostore i programe narodnih knjižnica, javnih škola i učeničkih domova (projekt Živa knjižnica) te na ustanove visokog obrazovanja, itd.
Tihi rad civilnih udruga
Udruge civilnog društva (nevladine organizacije, neprofitne organizacije) u zadnjih su se tridesetak godina etablirale u snažnu silu koja oblikuje društvo i politiku na svim razinama, od lokalne do globalne. Pri tome u Hrvatskoj uopće nije važno tko je na vlasti, jer HDZ-ova vlast dijeli novce na isti način kao i SDP-ova – udrugama koje promiču lijeve politike i koje same zapravo postaju parapolitičke organizacije podržavajući one vlasti koje im osiguravaju novac.
Poteškoće centraliziranog i birokratiziranog javnog sektora da adekvatno i promptno odgovori na socijalne, ekomomske i političke izazove izrazito dinamičnih i dramatičnih globalizacijskih procesa, sveprisutan osjećaj nezadovoljstva nedjelotvornošću i korumpiranošću javnog sektora, te sveprožimajuća klima krize povjerenja u javne institucije pogodovali su tome da se udruge civilnog društva dožive kao dobrodošao glas kritike, nezavisan kako od vladinih tako i od tržišnih interesa i utjecaja, te kao nužan korektiv javnog sektora i nezaobilazni sukreator javnih politika.
Aktivno civilno društvo i široka mreža organizacija koje promoviraju civilni angažman smatraju se pokazateljem demokratičnosti političkog sustava, a države koje udrugama civilnoga društva ograničavaju rad ili mogućnosti financiranja na glasu su kao nedemokratski, autokratski ili diktatorski režimi. Međunarodne organizacije, kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, s nevladinim organizacijama surađuju ekstenzivno, a Republika Hrvatska je izgradila zakonodavni i institucionalni okvir za promicanje i razvoj civilnoga društva.
Hrvatski specifikum
U klimi koja pogoduje bujanju civilnog sektora na globalnoj razini, u Hrvatskoj, opterećenoj naslijeđem komunizma, gdje javni sektor, ocrnjen kao “hrpa uhljeba”, vječito tavori s oskudicom sredstava za projekte od javnog interesa, opaža se specifična trostruka uloga civilnih LGBTIQ udruga: rastakanje javnog sektora, vrbovanje mladih za LGBTIQ-aktivizam, te ugrađivanje vlastitih kadrova i programskih ciljeva u javne i državne ustanove.
LGBTIQ udruge civilnoga društva rastaču javni sektor crpljenjem novca. Osim što se financiraju donacijama inozemnih vlada i raznih međunarodnih organizacija, one parazitiraju i na novcu iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave, a da se pitanje njihove javne odgovornosti (accountability) nikad ne postavi, a još manje na njega dobije odgovor.
Nadalje, LGBTIQ udruge civilnoga društva obraćaju se ponajprije mladima pa čak i djeci, a pristupaju im ne samo kroz kanale društvenih mreža nego i u narodnim knjižnicama, učeničkim domovima, školama i fakultetima, i regrutiraju ih za aktivistički mindset i lifestyle. Volonterski rad u udrugama prigoda je za dotjerivanje CV-a, a zaposlenje u udruzi atraktivno je jer nudi česta putovanja, kontinuiranu edukaciju, izgradnju mreže kontakata, pa i razvoj ozbiljne karijere.
Naposljetku, LGBTIQ udruge jesu nevladine, no ne i apolitične, nego su organizirane oko neprikriveno radikalnih političkih ideja. Iako im je svrha radikalno prekrajanje javnih politika, one nisu predstavničke (naime populacija homoseksualnih i inih osoba manjinskih seksualnih identiteta u njima nema svoje birane predstavnike niti je na njih delegirala zastupanje svojih interesa). LGBTIQ udruge veoma su zainteresirane za radikalno zadiranje u postojeće (npr. obiteljsko) zakonodavstvo, školstvo na svim razinama, te kulturu.
Na primjeru PaRitera vidjeli smo kako se programski ciljevi civilnih LGBTIQ udruga ugrađuju u kurikule školskih programa i sveučilišnih studija. Ono što se u prijedlogu programa nesuđenog dekana Filozofskoga fakulteta u Zagrebu priželjkivalo i najavljivalo, a to je uključivanje nevladinih organizacija i udruga u izvođenje pojedinih kolegija, na Filozofskom fakultetu u Rijeci već je ostvareno: ondje civilne LGBTIQ udruge već sudjeluju u osmišljavaju kolegija, izvođenju nastave i u pisanju sveučilišnih udžbenika.
Revolucionarno nastrojen kadar, stasao u LGBTIQ udrugama, prodire u prethodno ocrnjene, u javnosti kompromitirane i financijski iscrpljene javne i državne ustanove, ponajviše u obrazovanju, kulturi i političkim tijelima. Javni sektor prelazi u druge ruke. Scenarij podsjeća na onaj kad su privatne tvornice utemeljene u 19. stoljeću promijenile vlasnike neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
PaRiter kao paradigma
Nekima se može učiniti da PaRiterova akcija #ženeujavnomprostoru nije uspjela, jer je nakon nekoliko dana pala u zaborav. Druge može frapirati toliki medijski interes za feminističko uokvirivanje banalnih uličnih dobacivanja i usputnih uleta kao oblika seksualnog zlostavljanja.
Akcija #ženeujavnomprostoru samo je jedna u nizu šarolikih aktivnosti koje PaRiter i njemu slične i srodne udruge provode redovito, a kojoj se neočekivano otvorio medijski prostor. Njezine rezultate ne treba niti podcijeniti niti precijeniti. Njezin uspjeh nije u nekom maglovitom “osvještavanju”, nego u tome što su njezine isprazne poruke dovoljno dugo odjekivale da PaRiter učine vidljivim, a uljuljkani konzervativni dio javnosti da podsjete na cjelogodišnji tihi rad LGBTIQ udruga.
Izvor: narod.hr
