Dvije godine su prošle od prvog referenduma u Hrvatskoj kojeg su inicirali sami građani. Referendum o braku održan na prvu nedjelju Došašća, 1. prosinca 2013. godine, šokirao je svojim ishodom vrlo glasne zagovornike istospolnih zajednica i utišao njihovu „kulturnu revoluciju“ koja je imala za strateški cilj institucionalno nametnuti hrvatskom društvu „gender-ideologiju“ i tzv. gay brakove. Dvotrećinska većina, 66 posto građana izišlih na „adventski“ referendum, odlučila je da se brak ustavno zaštiti kao životna zajednica muškarca i žene.
Danas ne treba biti prorok da bismo sagledali epohalne implikacije tog referenduma i njegov dugoročni značaj. Irski slučaj, kao obrnuti zrcalni odraz hrvatske situacije, (tamo je 62 posto Iraca glasovalo dijamtralno suprotno nego 66 posto Hrvata) pokazuje koliko je građanska inicijativa „U ime obitelji“ bila dalekovidna. Irska je šokirala svojim neočekivanim liberalizmom, koliko je Hrvatska nadobudne progresiste šokirala svojim „konzervativizmom“. Zapadni domino-efekt je kod nas izostao, jer dok se Zapad mahom klanjao pred rodnom ideologijom i institucionalizirao istospolna partnerstva kao da se radi o njegovoj kulturološkoj osobnoj iskaznici a ne o velikom povijesnom diskontiunitetu i presedanu, Hrvatska je zaključala i ustavno šifrirala vrata za daljnji prodor rodne ideologije.
Naime, Zakon o životnom partnerstvu kojeg je Kukuriku koalicija donijela kao pokušaj da se anuliraju efekti referenduma o braku, i da se ozakone istospolne zajednice juridičkom pojmovnom ekvilibristikom, ne može ni pravno ni semantički poništiti ustavnu definiciju. Taj Zakon je poslužio da se umiri LGBT populacija i da se registracijom njihovih partnerstva otvori prostor za daljnju „protuevangelizaciju“ društva, odnosno da se može dalje „misijski“ djelovati i mijenjati svijest novih naraštaja. Radi se o dugoročnoj svjetonazorskoj borbi i razlučivanju duhova oko temeljnih ljudskih vrednota, pri čemu „misionari“ rodne ideologije žive u uvjerenju kako samo trebaju biti strpljivi i budućnost je njihova.
U suprotnom, da im je primarno bilo bitno osigurati neka praktična, socijalna, ekonomska i pravno-imovinska pitanja homoseksualnih partnera koji žive u svojim zajednicama, onda se ne bi toliko borili za samu redefiniciju ontologije braka, ne bi im bilo važno da se njihova zajednica naziva brakom i da se pojam obitelj proširuje do apsurda. Ministar uprave Arsen Bauk, kao inicijator spomenutog zakona, ove je godine u svibnju, na ministarskom sastanku u Crnoj Gori, priznao da je Milanovićeva Vlada namjeravala redefinirati brak što je referendumom onemogućeno tako da je Zakon o životnom partnerstvu bio kompromisno rješenje koje je trebalo trenutno zadovoljiti LGBT udruge. Bauk je time samo otkrio licemjerje i skrivene namjere nerealizirane SDP-ove ideološke agende.
Stoga, valja istaknuti najmanje tri iznimno bitne povijesne implikacije referenduma o braku u Hrvatskoj. Prvo, brak je ustavno-pravno definiran i pojmovno-semantički utvrđen kao isključiva zajednica muškarca i žene. Zaštićena je njegova ontološka, duhovna, moralna, povijesna i tradicionalna stvarnost. Nitko ne može nikakvim zakonom definirati ili kazati drukčije. I tko god javno govori drukčije, praktički krši Ustav. Drugo, tu promjenu su inicirali i proveli sami građani i pokazali snagu demokratskog građanskog aktivizma. Treće, Hrvatska je danas jedna od rijetkih europskih i zapadnih zemalja u kojoj se slobodno i javno može reći da je brak zajednica muškarca i žene a da ne dođete pod udar tzv. antidiskriminacijskog zakona, odnosno da vas aktivisti gay-udruga ne optuže za diskriminaciju, uvredu ili govor mržnje! Upravo je ova referendumska stečevina postala najvažnija jer pokazuje u kakvom je globalnom ozračju izborena!
Zahvaljujući tome, u Hrvatskoj se nijedan matičar ili matičarka ne moraju bojati priziva savjesti ni da će završiti iza rešetaka kao u Americi. Jedan od paradoksa našeg vremena je upravo inverzirana svijest koja činjenicu da se kod nas može slobodno reći istina naziva „katoličkim fundamentalizmom“ a pravna represija kojom je Vrhovni sud SAD-a svim američkim državama nametnuo obvezu priznanja tzv. gay brakova, u jednoj demokratskoj velesili, trebala bi biti primjer liberalističke odnosno slobodarske svijesti!? Mi smo sada zaštićeni od takvih napada na zdrav razum, no ne treba se, naravno, uljuljkivati. Dvije godine nakon vlada zatišje, svojevrsni detant, u stilu, svatko je zauzeo vlastiti prostor, većina je dobila ustavna jamstva, a manjina traži praktični, juridički i pojmovni prostor kako izigrati legalni konstitucionalizam i nastaviti svoju „kontra-revoluciju“ drugim sredstvima.
Pritom ne treba zaboraviti ozračje u kojemu je proveden referendum o braku. Medijske manipulacije, izrugivanja, prijetnje i pritisci na zagovornike tradicionalnog braka, pa čak i fizički napadi na aktiviste građanske inicijative „U ime obitelji“ bili su dio „demokratskog“ folklora od strane protivnika, koji su koristili svaku vrstu psihološko-propagandnog rata ne bi li zastrašili „fundamentalistički pokret protiv gay brakova“, kako je Slavoj Žižek prozvao hrvatsku građansku „neokonzervativnu“ većinu. I u ovom kontekstu, vrlo je neobična činjenica da „fundamentalisti“ nikoga nisu zastrašivali i napadali, kao što ne napadaju ni danas, a da su oni sami bili napadani od „velikih demokrata“.
Očito Kukuriku koalicija nije doživjela samo veliki ekonomski neuspjeh vlastite politike, nego je doživjela i poraz na ideološkom polju u pokušaju da nametne u društvu i institucijama rodnu ideologiju. Kako god danas netko nazivao istospolna partnerstva registrirana pred matičarem ona ne dosežu nijednu dimenziju bitnosti stvarnoga braka. Brak nije samo društvena i sociološka stvarnost, on je prije svega sakramentalna stvarnost i povijesno iz nje proizlazi. Brak kao zajednica muškarca i žene u svim je kulturama bio neupitna, gotovo sveta institucija. Činjenica je da je brak kao društvena institucija povijesno svoju ovjerovljenost dobio upravo iz njegove sakramentalnosti, a ne obrnuto. Prema tomu, i brak koji se sklapa između istospolnih osoba u nekim kršćanskim denominacijama ne može biti sakramentalno valjan.
Definicija braka koja je izglasana na hrvatskom referendumu slijedi tu tradicionalnu i tisućljetnu logiku. Ona je bila glas zdravog razuma koji je samo utvrdio samorazumljivost braka kao zajednice muškarca i žene, i zaštitio pravo naše djece i njihove djece na oca i majku. No ne treba na tomu stati. Treba provoditi stalni građanski monitoring i pratiti tko na mala vrata pokušava pravno podmetnuti protu-ustavnu terminologiju. Primjetio sam da neke banke u svoju dokumentaciju polako uvode pojmove „roditelj 1“ i „roditelj 2“. Takve pravne osobe treba tužiti jer krše Ustav Republike Hrvatske. U našoj zemlji ne postoje roditelji A i B, 1 i 2, nego otac i majka. Eto još najveće stečevine „adventskog“ referenduma.