Indija je poznata kao svjetsko središte surogatstva. Tamo dolaze neplodni parovi, sa svih strana svijeta, kako bi iznajmili maternicu. Poslijednjih godina, s više od dvanaest bolnica koje provode postupak te više od 150 zamjenskih majčinstava, jug grada Chennaija postao je veće središte.

Većina surogat majki su žene iz siromašnih obitelji koje, radi novca, na sebe preuzimaju taj zadatak. Općenito se smatra kako je transakcija nešto posve poslovno, no tri surogat majke za BBC govore o emocionalnim vezama koje su razvile s djecom, koju su devet mjeseci nosile u utrobi, te o boli koju su osjetile kada je presječena pupčana vrpca.

Priča prve majke

“Živim u sirotinjskoj četvrti u gradu Chennai, na području Vyasarpadi, i dolazim iz veoma siromašne obitelji. Moj suprug je vozač rikše, koji zarađuje oko 8 000 rupija (oko 800 kuna – 1 kuna iznosi oko 10 rupija) mjesečno. Ja radim u tvornici koja proizvodi kožne torbe. Mjesečno zarađujem 6 000 rupija.

Prije sedam godina smo moj muž i ja bili u teškoj situaciji. Posudili smo 100 000 rupija, najviše zato da platimo naknadu za našu djecu koja idu u školu, a dugovi su trebali biti vraćeni.

Jednog sam dana upoznala čovjeka koji je radio kao agent klinike za zamjensko majčinstvo. Rekao je kako kao surogat majka mogu zaraditi 200 000 rupija.
Znala sam još dvije žene iz susjedstva, koje su također bili surogat majke, pa sam pristala.

Mislila sam kako ja imam četvero djece i sada mogu pomoći nekome tko ne može imati nijedno. Razmišljala sam kako bi grozno bilo kada moja kći ne bi mogla imati dijete. Vjerujem kako svatko treba imati djecu i željela sam pomoći.

Nikada nisam upoznala prave roditelje i nemam pojma tko su oni. Bila sam pod utjecajem sedativa kada su odveli dijete. Nikada ga nisam vidjela.

Ne znam je li bijelac ili crnac, je li Indijac ili stranac, čak ne znam je li dječak ili djevojčica.
Kada sam došla k svijesti, prve riječi koje sam uputila suprugu bile su: “Jesi li vidio dijete? Je li djevojčica ili dječak?”

Rekao je kako ga nije vidio. Upitala sam liječnicu, no ona nije odgovorila na moje pitanje.

“Vi ste zamjenska majka, ne biste smjeli postavljati ta pitanja”, rekla je.

No, želim znati o djetetu. Želim znati gdje je on ili ona i što sada uči.
Tri sam mjeseca imala neprospavane noći, dobivala sam glavobolje razmišljajući o djetetu i morala sam uzimati lijekove kako bih se smirila.

Svake godine, 4. studenog, dan kad se dijete rodilo, naša obitelj slavi njegov rođendan.

Radim sve rituale kao i za rođendan svoje ostale djece.

Ujutro postim, kuham payasam (rižu s pudingom) i dijelim je sa svojom obitleji i susjedima te posjećujem hram kako bih molila da dobrobit i dug život djeteta.

Uvijek sam se pitala je li dijete kao moja ostala djeca. Zaista mi nedostaje i dala bih sve kako bih ga mogla jednom vidjeti.

Znam kako to ipak nije moje dijete, no da sam ga tada vidjela, ne bih ga se odrekla.

Nadam se da je dijete sretno i dobro, gdje god bilo.

Puno pričamo o njemu. Zovemo ga Paapa ili Kuzanthai (tamilske riječi bebu ili dijete) te ponekad moja obitelj misli kako bi bilo sretnije s nama.

No, mi smo siromašna obitelj i u teškim razdobljima mislimo kako je djetetu bolje u imućnijoj obitelji.”

Priča druge majke

“Radim u trgvini i zarađujem 150 rupija na dan. Moj muž radi kao soboslikar, radeći po kućama za dnevnicu od od 500 rupija. Imam dvoje djece, dječaka, koji ima 11, i djevojčicu, koja ima 10 godina.

Prije sedam godina bili smo suočeni s financijskim krahom. Muž mi neko vrijeme nije bio dobro te smo morali od prijatelja, rodbine i susjeda posuditi 150 000 rupija, većinom zato da bismo platili stanarinu.

Kada sam mužu predložila da mogu zaraditi 200 000 rupija za zamjensko majčinstvo, bio je uznemiren, mislio je da ću učiniti nešto nemoralno. No, kada mu je objašnjena procedura, shvatio je i pristao.

Dok sam boravila u hostelu mojoj je obitelji bilo dopušteno posjećivati me samo jednom mjesečno, što je bilo veoma teško za mene.

Upozorili su me da ne mogu ići kući, bez obzira na to što se dogodilo. Srećom, ništa se nepovoljno nije dogodilo što bi od mene zahtjevalo da odem u posjet.

Moj sin je tada imao samo četiri godine i pitao me hoću li dobiti bebu. Rekla sam mu da sam bolesna i to je razlog nadutosti mog trbuha te ću morati biti primljena u bolnicu na liječenje.

Sin mi je nasjeo na priču, no kćer je za mene imala mnoga pitanja. Bila je veoma radoznala, no Bogu hvala, imala je samo tri godine i bila premalena da razumije.
Nakon što se dijete rodilo, nikada ga nisam vidjela. Rekla sam liječnici kako bih ga željela vidjeti, bar jednom. No, ona je tada odgovorila: “Ne, samo biste se osjećali krivo.”

Prvih sam mjesec dana mnogo plakala, no muž me stalno podsjećao da “to nije naše dijete, ono pripada drugima i učinili smo to zbog novca.”

Razumijem da dijete pripada svojim roditeljima i da sam ja samo iznajmljivala svoju maternicu, no kako sam ga nosila devet mjeseci, bilo bi lijepo upoznati roditelje. Ne želim stupiti i imati odnos s djetetom, samo ga želim vidjeti iz daljine. No, kod kuće više ne pričamo o djetetu.

S novcem koji sam zaradila, uspjeli smo platiti dugove i dobiti dugoročni najam kuće, no on izlazi iduće godine i razmišljam o tome da po drugi puta postanem surogat majka.
Naravno, moja djeca su sada starija i više ih ne mogu prevariti. Stoga ću im reći da je to naše dijete. Što će se dogoditi kada ono bude uzeto? O tome ću razmišljati kad do toga dođe.”

Priča treće majke

“Radim u tvornici i zarađujem 3 500 rupija mjesečno. Moj suprug je vozač rikše i zarađuje 5000 rupija mjesečno.

2008. godine, muž mi je napustio dom zbog svađe i za mene je postalo nemoguće čak i nahraniti djecu.

Ranije sam, klinici za plodnost, donirala jajnu stanicu, pa sam odlučila učiniti to opet kako bih zaradila nešto novaca, no liječnik mi je rekao da budem zamjenska majka.

Moja majka i svekrva nisu bile uvjerene te tijekom trudnoće nisu razgovarale sa mnom.

Nikada nisam vidjela dijete i mislim da tako možda bilo najbolje, jer da sam ga vidjela osjećala bih se veoma krivom što ga se odričem.

No, bilo je teško, osjećala sam kako se dijete miče u mojem trbuhu i povezala se s njim, a nisam ga nisam mogla vidjeti. Jednostavno je nestalo.

Oko dvije, tri godine osjećala sam se veoma loše i izgubila sam na težini.

Ipak, sada ga ne želim vidjeti. Kod kuće o tome ne razgovaramo. Čak obeshrabrujem supruga da govori o tome jer znam da dijete pripada nekom drugom. Pomirila sam se s tim.”