Povodom 70. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima, udruga  U ime obitelji potvrđuje temeljno razumijevanje da ljudska prava počivaju na urođenom dostojanstvu svake osobe.

Danas, 70 godina od donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima, i dalje se diljem svijeta krše temeljna ljudska prava – pravo na život, na slobodu vjeroispovijesti i savjesti, na slobodu mišljenja i udruživanja. Stotine i tisuće ljudi je posljednjih godina ubijeno zbog svoje vjere i uvjerenja, osobito u Aziji i Africi, a Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica nisu činili dovoljno kako bi to spriječili.

Želimo skrenuti pozornost na nepravdu koja danas pogađa milijune ljudi u svim dijelovima svijeta.

U nastavku vam donosimo priču o dalitima, najranjivijoj i najugroženijoj skupini u Indiji čije se ljudsko dostojanstvo i prava svakodnevno krše.

Društvo će na kraju biti suđeno po tome kako se oni koji su na vlasti odnose prema najranjivijima – onima koji nemaju gotovo ništa, bilo da se radi o novcu ili moći. U Indiji su na vlasti većinom hinduisti. Daliti, u prijevodu „siromašni“, su oni najranjiviji.

Često ih nazivaju „nedodirljivima“. Smatraju se onečišćenima po rođenju, a u kastinskom sustavu pripadaju najnižoj kasti. Mnogi daliti svakodnevno trpe nasilje i okrutno zlostavljanje.

Indijski ustav priznaje dalite kao „popisane kaste“, skupinu ljudi koji su se kroz povijest oduvijek nalazili u nepovoljnom položaju, no koji su zaštićeni prema indijskom ustavu. Premda indijski ustav zabranjuje diskriminaciju na temelju kaste, daliti se u svakidašnjem društvu i dalje suočavaju s diskriminacijom i predrasudama.

Degradirani su na najniže poslove i žive u neprestanom strahu od javnog poniženja, nasilja, silovanja i ubojstava od strane hinduista koji pripadaju višoj kasti. Procjenjuje se da se svakih 18 minuta počini zločin protiv dalita.

Diskriminacija nad dalitima uzima sve više maha. U ruralnim područjima djeca dalita u 38 posto državnih škola idu odvojeno u školu od ostale djece. U 70 posto ruralnih naselja daliti su prisiljeni da zajedno sjede i jedu te im je zabranjeno komunicirati s ostalima.

Daliti svakodnevno pate zbog ovakvog dehumanizirajućeg sustava.

Daliti kršćanske i muslimanske vjeroispovijesti podnose još veću diskriminaciju jer se na njih ne primjenjuju zaštite utvrđene ustavnom odredbom (vezano uz „popisane kaste“) iz 1950. godine. Odredba navodi različite kaste koje se smatraju „popisanim kastama“ i imaju osigurane posebne državne povlastice, posao, smještaj i mogućnosti za obrazovanje te posebnu zaštitu na temelju zakona protiv zločina iz mržnje.

Treći odjeljak odredbe glasi: „Nijedna osoba čija vjeroispovijest ne uključuje hinduizam, sikhizam i budizam neće se smatrati članom popisane kaste“. Slijedom toga, daliti kršćanske ili muslimanske vjeroispovijesti nemaju pravo na ovaj poseban položaj te na ove povlastice i zaštite.

Nažalost, indijska vlast jamči potpunu zaštitu i slobodu jedino hinduistima, sikhima i budistima. Sikhima su zaštita i sloboda zajamčene 1956., a budistima 1990. godine. Za dalite kršćanske i muslimanske vjeroispovijesti nisu predviđeni nikakvi mehanizmi zaštite. Stoga daliti koji prigrle onu vjeru koju vlasti ne odobravaju gube sva svoja prava i zaštite.

Istraživanja pokazuju da daliti koji se obrate na kršćanstvo ili islam trpe iste te nepovoljnosti i  teškoće koje proizlaze iz tradicionalne prakse nedodirljivosti unatoč tome što su se obratili. Ugrubo se procjenjuje da otprilike 70 posto kršćanskog stanovništva u Indiji potječe iz dalitske sredine, nalazi se u financijski nepovoljnoj situaciji i obavlja najniže poslove.

Prepoznavši ekstremnu društvenu, obrazovnu i ekonomsku nazadnost koja proizlazi iz suočavanja s tradicionalnom praksom nedodirljivosti, nekoliko vladinih tijela, uključujući Nacionalni odbor za religiozne i jezične manjine, preporučilo je da se ukloni treći paragraf iz ustavne odredbe (vezano uz „popisane kaste“) iz 1950. godine s ciljem odvajanja statusa „popisane kaste“ od religije.

Centar za sudske postupke od javnog interesa podnio je 2004. godine peticiju Vrhovnom sudu Indije osporavajući zakonitost predsjedničke odredbe iz 1950. godine. Peticija tvrdi da je odredba diskriminatorna te da krši prava na jednakost, slobodu savjesti i prakticiranje religije po vlastitom izboru, koja su zaštićena indijskim ustavom.

Prošlo je više od jednog desetljeća od pokretanja peticije, a nikakvo rješenje još nije na vidiku. Pravno i birokratsko odugovlačenje nastavlja produživati patnje s kojima se daliti suočavaju. Bilo kakvi pokušaji ublažavanja njihovih patnji ostaju uzaludni.

Moramo stati na kraj diskriminaciji i progonu dalita. Oni se više ne smiju tretirati kao obespravljeni građani drugog reda. Njihovo ljudsko dostojanstvo i temeljne slobode moraju biti zaštićene. To je najmanji uvijet koji zahtijeva humano društvo.

Članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, koju je prije 70 godina usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda, navodi:

„Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.“

U Indiji se svakodnevno krše temeljna ljudska prava dalita koja su zaštićena ovim člankom (između ostalih).

Izvor: ADF International/ U ime obitelji

Foto: GettyImages