Postoji jedna vrsta životinja čije je ponašanje privlačilo pozornost ne samo znanstvenicima, već i umjetnicima, tako da je o njima snimljen i igrani film, izdavani stripovi. To su leminzi, mali glodavci, dugi oko 15 centimetara, koji žive u tundrama sjeverne Europe i Azije. Posebnost leminga u cijelom našem živom svijetu jest fenomen iznenadnih, neobjašnjivih kolektivnih migracija, i to bez očitog razloga, a koje završavaju masovnim samoubojstvom, bacanjem s litice ili u morske vode.
Zagonetka koju je ovo ponašanje postavilo zoolozima toliko je teško objašnjiva da su, nakon mnoštva pokušaja, uglavnom odustali, ili ostali bez suvislog konsenzualnog objašnjenja, barem koliko mi je poznato.
(…)
“Dostojno življenja”
(…)
No postoji još jedno objašnjenje masovnog suicida kod leminga. Kao i štakori, leminzi, glodavci iz porodice voluharica, još puno brže se razmnožavaju. Kako okoliš koji nastanjuju prestaje biti dostatan da bi sve prehranio i osigurao život “dostojan življenja“, ogroman dio njih najednom kreće u migraciju, u masovni samoubilački pohod, kako bi oni preostali mogli živjeti život “dostojan leminga“, ili kako mi ljudi kažemo “život dostojan čovjeka“, što je vjerojatno jedno od mogućih objašnjenja suicida kod ljudske vrste.
Europom bukte prosvjedi protiv epidemioloških mjera, bukte festivali slobode, pa i kod nas. Ne želim ovdje suditi niti osuditi, samo pokušati razumjeti ovaj fenomen, a tu leminge koristim kao metaforu. Naime, pandemija COVID-a pokazuje da ljude ne zanima tek goli život, već život u punini. Sve mjere usmjerene su na očuvanje golog, biološkog života, a društveni i svaki drugi koji u sebi nosi riječ smisao bačen je u stranu. To nije život dostojan leminga, pardon čovjeka, i ljudi su spremni prihvatiti rizik zaraze, pa i smrti, bilo sebe ili svojih bližnjih.
Vlast se tako brine za naš goli život. No goli život imaju i zatvorenici po zatvorima, imaju ga i životinje u zoološkom vrtu, ali to nije život, već tek goli život, puki biološki život, bez dodira, bez poljupca, bez zagrljaja, druženja, u krajnjoj liniji bez smisla iznad puke biološke opstojnosti.
(…)
Šutnja crkve
Ljudska bića, ipak, ne mogu živjeti ako si ne daju razloge i opravdanja za svoje živote, koji su u svakom dobu poprimali oblike religija, mitova, političkih uvjerenja, filozofija i ideala svih vrsta za koje su mnogi kroz povijest bili spremni žrtvovati i goli život, pa i zdravlje. Čini se stoga da ljudi, globalno svedeni tek na svoj biološki opstanak, poput leminga, to ne mogu prihvatiti, bune se.
Zato me, usput govoreći, čudi šutnja teologa, šutnja Crkve. Ne da se miješaju u medicinska ili bilo koja pitanja izvan kompetencija vjere i njene racionalne eksplikacije koju nazivamo teologijom, već da “iskoriste“ ovaj trenutak i za početak, ukažu, pascalovski govoreći, da “čovjek beskonačno nadilazi čovjeka“, da ga ne zadovoljava tek puko biološko, materijalno, da ga ne zanima tek puki biološki život, već i smisao, pa i, kako bi Frankl rekao “nadsmisao“.
To je prilika za navještaj, a ostalo treba prepustiti onome što kod nas simbolizira Alemka Markotić. Osobno, kada me zanima što mi je s automobilom, odem automehaničaru, kada me zanima što je sa zdravljem, odem liječniku. U druge rasprave, pa i o vakserima i antivakserima, ne znam, niti želim ulaziti.
Možda je zato vrijeme, osim pitanja golog života, života reduciranog na puko biološko trajanje, otvoriti i “neka druga“ pitanja kako kao kultura ne bismo, s COVID-om ili bez njega (proći će i to), poput leminga, izvršili kolektivni suicid. Zbog nedostatka ne zdravlja, već smisla, varirajući između igle s cjepivom i heroinom, tom zamjenskom transcendencijom…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
