Prošli su tjedan u jeku priprema za „prosvjed podrške“ Cjelovitoj kurikularnoj reformi gotovo svi internet portali prenijekli članak o dokumentu s „popisom zabranjenih knjiga lektire“ Željke Markić. Riječ je zapravo o doprinosu udruge U ime obitelji raspravi o Cjelovitoj kurikularnoj reformi, koja se ticala predmeta Hrvatski jezik. Iako je na dnu navedenog dokumenta jasno navedeno osam imena profesora hrvatskog jezika koji su njegovi potpisnici, a među kojima nije ime Željke Markić, to kao činjenica nije bilo niti najmanje bitno. Na kraju krajeva, novinari raznoraznih portala su zasigurno bili svjesni da gotovo nitko od njihovih čitatelja neće doći do kraja sedme stranice dokumenta (vjerojatno ga neće uopće niti čitati), jer odavno je kriterij za komentiranje članaka prestala biti upoznatost sa činjenicama.

Što je u dokumentu koji je naišao na silnu lavinu kritika pisalo? Pisalo je da se autori/ce dokumenta ne slažu da bi učenici osnovnih i srednjih škola trebali čitati tekstove koji sadrže rečenice poput: „napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu“, „Naposljetku liže ti nabrekao penis, kao da ga liječi. Opet svršavaš u njezina usta. Ona guta, kao da je svaka kap dragocjena.“, „Obrađivala me je prilično dugo rukama, a onda i ustima. Ležao sam na leđima i pustio je neka radi. Kad je zajašila bio sam već spreman.“

Mogli bismo reći da je zahtjev za uklanjanje knjiga s ovakvim sadržajem prilično zdravorazuman, svakome tko sluša zdrav razum, ali razum često ustukne pred dogmatskim opredjeljenjem da je sve što god „mrska strana“ predloži loše. Ako se treba odreći razuma, prije će se ljudi odreći razuma negoli svojih predrasuda, a kasnije će nam objašnjavati da se bore za društvo lišeno svih oblika predrasuda.

Kada malo pobliže promotrimo kritike koje su razni komentatori uputili dokumentu koji nisu pročitali, na račun osobe koja ga nije sastavljala, vidjet ćemo da se, kao i obično u sličnim slučajevima, mogu svrstati u predvidive obrasce. Jedni kažu (vjerojatno iz vlastitog iskustva) da, iako tekstovi prilično eksplicitno govore o seksu na posve neprimjeren način, mladi ionako u tim godinama dolaze u doticaj s pornografijom, pa se ne trebamo praviti ludi i samo zbog toga zabranjivati te tekstove u lektiri. Drugi kažu da ta djela imaju umjetničku vrijednost, te ih se stoga nipošto ne smije zabranjivati u lektiri, bez obzira što djela sadržavala. Treći kažu da ništa na cijelome svijetu ne treba zabranjivati. Sama riječ „zabrana“, smatraju, u sebi je loša i potpuno neprihvatljiva bez obzira što bio njezin predmet. Jedino što treba zabraniti su ljudi koji bi htjeli nešto zabraniti, bez obzira što to točno bilo.

Posvetimo se sada analizi ovih triju argumenta. Prvi argument možemo nazvati argumentom iz licemjerja, budući da ljudi koji ga iznose predlažu nešto što oni sami u odgoju zasigurno ne primjenjuju na svojoj djeci. Koliko god pojedinci smatrali da je pornografija mladima dostupna, siguran sam da nijedan od njih ne određuje vlastitom djetetu kako uvjet za subotnji izlazak čitanje pornografije, kao što bi, čini se, htjeli da profesori postavljaju kao uvjet za polaganje lektire neko od djela koje sadrži navedene dijelove. Iako su svi kritičari svjesni da mladi povremeno lažu, nitko od njih ne ohrabruje vlastitu djecu da ih lažu, a premda mladi ponekad bježe sa školskih satova koji im nisu zanimljivi, nijedan čovjek koji je toga svjestan ne smatra da bježanje sa sata ne bi u školama trebalo biti zabranjeno. Vidimo, dakle, da iako postoji vrlo veliki broj stvari koji mladi zasigurno rade, i u čemu ih, unatoč tome, nitko razborit neće poticati, čini se da u ovom slučaju kritičari rade iznimku i odriču se načela kojih se u svim drugim slučajevima drže.

Drugi argument, koji apsolutizira sve što ima umjetničku vrijednost, također nije valjan. Bez da se upuštamo u raspravu posjeduju li uistinu navedena djela umjetničku vrijednost, činjenica je da umjetnička vrijednost ne može biti jedini kriterij određivanja štiva kao dobrog, posebice kada je riječ o onome što djeca trebaju čitati u školi. Kardinal Joseph Ratzinger, jedan od najvećih intelektualaca proteklog stoljeća, ukazao je na ovu činjenicu u svome tekstu u kojem krtizira današnje stanje svijesti prema kojemu je „postalo indiferentno o čemu umjetničko djelo govori. Ono može štovati Boga ili đavla. Jedini kriterij je kriterij formalnog tehničkog umijeća.“ No takav kriterij čovjeku nije dostatan jer ne zahvaća u najdublju dimenziju onoga što čovjek jest „Ono što karakterizira čovjeka kao čovjeka nije to što postavlja pitanje ‘mogu li’, nego ‘bih li trebao’, i to što se otvara glasu i zahtjevima istine.“ Bez ovog pitanja „bih li trebao eksplicitno opisivati posve neprimjerene scene u štivu koje će biti dostupno maloljetnicima“, za koje opravdano smatramo da mu pojedini autori nisu posvetili dužnu pozornost, jednostavno ne možemo njihova djela proglasiti prikladnima za lektiru bez obzira koliko se netko trsio da nam objasni njihov književni značaj.

Treći argument, da je sama riječ ‘zabrana’ u sebi loša, teško je kritizirati jer čovjek ne zna od kuda bi počeo. Naravno da zabrana ne može biti temelj obrazovanja, ali kada želite kvalitetno obrazovati, želite djeci dati štivo koje sa svih aspekata zadovoljava visoke kriterije njihove dobrobiti, ako to uključuje da ćete zabraniti djela u kojima su napisane navedene, možemo slobodno reći, gadosti, onda ta djela treba isključiti iz lektire. Ako smatrate da ništa ni iz čega ne treba isključivati, onda zapravo smatrate da djecu uopće ne treba odgajati, nego ih jednostavno pustiti da sami sve odabiru po svojoj slobodnoj volji. Ako ih odgajate, nešto im nužno zabranjujete, a na nešto drugo ih upućujete.

Na kraju, može se primijetiti da ovaj naš trenutni slučaj s odabirom lektire, možemo usporediti s onim kada je prije nekog vremena nastala velika panika u javnosti jer se u pojedinim srednjim školama učenicima prikazao film „Nijemi krik“, koji prikazuje načine izvođenja abortusa (strašnog za gledati, ali primjerenog za legalizirati) kako bi mlade osvijestio što zapravo abortus jest. Tada su brojni mediji komentirali da je neprimjereno srednjoškolcima prikazivati sadržaje s toliko krvi. Nitko od njih tada nije argumentirao „ali srednjoškolci ionako gledaju filmove s puno više krvi“. To nam govori da ocjenjivanje je li nešto primjereno ili neprimjereno za učenike najvećim dijelom ovisi od toga „tko je to rekao“, a manje od posvećenosti razumijevanju poruke koja je poslana. Možda bi, u istome duhu, i dobar dio medija imao kritičnijii osvrt prema Cjelovitoj kurikularnoj reformi, samo kad bi U ime obitelji izdala priopćenje da ju u potpunosti podržava.