Milorad Pupovac je nakon niza otvorenih uvreda i vrijeđanja Republike Hrvatske, koju je usporedio s NDH te je prozivao čimbenikom nestabilnosti u regiji, opravdano punio stupce velikog broja portala. HVIDR-a je danima pozivala na prekid koalicije sa SDDS-om, a neki predsjednički kandidati su davali svoja mišljenja o tome treba li zastupnicima manjina ograničiti mandat, odnosno da ne mogu odlučivati o proračunu i koalicijama. Škoro se slaže s tom tvrdnjom, dok se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne slaže. Zoranu Milanoviću je to izgleda preteško pitanje pa na njega nije niti odgovorio.

HDZ-ove igre oko Milorada Pupovca postale su prozirne

HDZ-ovi koalicijski partneri i HVIDR-a su se tobože uvrijedili na Pupovčeve izjave, no svi dobro znamo da na kraju neće od raspada koalicije biti ništa. Plenković & Co. vole povremeno samo škakljati uši narodu s bajkama kojima već unaprijed znamo završetak.ž

S tim tobožnjim neslaganjem o kontroverznim Pupovčevim idejama škakljaju uši i narodu koji je skupio više od 400.000 potpisa da se zastupnicima manjina ograniči mandat, odnosno da ne mogu odlučivati o proračunu i Vladi. U tom slučaju, izjave Milorada Pupovca ne bi bile uopće važne te ne bi toliko punio novinske stupce s ‘cendranjem’ o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Organizatori inicijative nisu bili neki zloguki prorok, već su sustavnim analizama primijetili da postoji velika nestabilnost političkog sustava upravo radi načina biranja čak 8 zastupnika nacionalnih manjina koje u Saboru čekaju rezervirana mjesta, dok drugi saborski zastupnici moraju dobiti oko 17.000 glasova birača za svoj mandat. Zbog toga mandat zastupnika manjina nije u potpunosti jednak mandatu ostalih zastupnika.

Zanimljivo je da su glasovi manjinaca potrebni za stvaranje baš svake saborske većine.

Podsjetimo se da je Andrej Plenković imao solidnu saborsku većinu sa zastupnicima Mosta, ali ih je vrlo brzo odbacio samo da bi mogao napraviti većinu s Pupovcem i manjincima. Nije Plenkoviću toliko smetao Most, koliko je imao želju uvesti Pupovca u vlast.

Pupovac, Vučić i Komšić prozivaju Hrvatsku uzrokom nestabilnosti – je li to slučajnost?

Ono što valja primijetiti iz aktualnih događanja da se zatvorio krug, u kojem kao po dogovoru, unutar samo mjesec dana trojica političara javno iznose istu frazu: Hrvatska je ključni faktor nestabilnosti u regiji. Više je nego očito – uigrano vrzino kolo dogodilo se na relaciji Pupovac-Vučić-Komšić. Ovaj potonji je prije dva dana u UN-u ponavljao istu klevetu/mantru kao Vučić i Pupovac – da Hrvatska unosi nemir i proizvodi određenu destabilizaciju. Znaju dobro plesači kola da ako se to dovoljno puta ponovi, da će neki u to i povjerovati, a da će se neki Hrvati možda i braniti od tih tvrdnji (ni krivi ni dužni).

Otkuda odjednom potreba visokopozicioniranim političarima u tri države, Srbiji, BiH i Hrvatskoj, da istaknu baš Hrvatsku kao glavni čimbenik nestabilnosti na prostoru koji oni zovu „region“?

Netko je jednom rekao da samo naivni vjeruju da u politici postoje slučajnosti….

Dok gore spomenuti plešu po svojim notama, premijer i članovi Vlade ‘osuđuju neodgovorne izjave’. Nikako da oni napišu neku našu hrvatsku glazbu, pa da osim osude riječima, naprave i nešto konkretno, npr. da izbace notornog Pupovca iz koalicije radi vrijeđanja ugleda i časti Republike Hrvatske te izazivanja napetosti i podjela u hrvatskom društvu. Pa da shodno tome, prestanu financirati državnim novcem Pupovčeve Novosti koje redovito vrijeđaju temelje naše državnosti i svetinje za koje su ginuli naši mladići (zastavu, himnu, Domovinski rat i dr.).

Da, hrvatski građani očekuju puno više od Vlade, a ne samo bla, bla, bla… No, Andrej Plenković ne voli valovito more, koje je ponekad i nepredvidivo, već samo bonacu i stabilnost (broja ruku) bez obzira na cijenu. Zato Pupovac sada mudro šuti, da se valovi brže umire i da Plenković nastavi voditi „stabilnu“ koalicijsku Vladu.

Što očekivati od Ustavnog suda koji se izabire političkim dogovorima?

Posljednja u nizu odluka Ustavnog suda koji je odbacio predstavku GI Narod odlučuje o neustavnosti postupanja s građanskom inicijativom, kao da nije iznenadila nikoga. A što drugo očekivati od politički izabranih ustavnih sudaca koji su, izuzev časnog suca Šumanovića, doslovno izmislili rok od 30 dana za podnošenje zahtjeva, a koji ne proizlazi ni iz Ustava ni iz Zakona o referendumu? Tako su nas lijepo podučili da, iako to ne piše u niti jednom zakonu niti Ustavu, da smo predstavku trebali podnijeti unutar 30 dana (a to je rok za podnošenje zahtjeva u slučaju već održanog referenduma)!

Pa neće Ustavni sud valjda dopustiti referendum za promjenu izbornog sustava, jer taj isti izborni sustav bira i njih!

Zbog svega toga građanskom aktivizmu za pravedniji izborni sustav, uključujući i ograničenja za predstavnike manjina koji ulaze u Sabor po principu rezerviranih mjesta, ne smije doći kraj.

GI Narod odlučuje i dalje razmatra načine kako da hrvatski građani ostvare svoje pravo na pravedniji izborni sustav, koji nam barem djelomično može pomoći da u časni Hrvatski sabor dobijemo i časne saborske zastupnike, sposobne ljude koje je zaista izabrao hrvatski narod i građani Hrvatske, a ne one koji su stranački aparat za mehaničko podizanje ruku ili one koji ucjenjuju Vladu svojim unaprijed rezerviranim rukama.

Čini nam se da niti inicijativa ’67 je previše’ neće na kraju održati referendum, već će se ‘dogovoriti’. Dogovor s Vladom nije bila volja onih koji su potpisali za referendumsku inicijativu. Građani su željeli referendum pa da svi birači odluče što je dobro za njih i hrvatski mirovinski sustav. Oni nisu potpisali da žele politički dogovor, koji već u sljedećoj vladi može biti opozvan jer nema zakonsku snagu referenduma.

Možda treba zakonom propisati da su organizatori skupljanja potpisa za referendum obvezni provesti referendum, a ne da koriste potpise za političke dogovore. Od toga zakona imali bi višestruku korist: građani bi se navikavali da je referendum normalna društvena pojava i češće bi se dobila jasna volja građana o ključnim pitanjima u zemlji, a organizatori inicijative morali bi provesti volju naroda.

Jedno je sigurno – vladajući nikako ne vole referendume i čine BAŠ SVE da ih spriječe – neraspisivanjem referenduma ili nuđenjem dogovora. To jasna poruka hrvatskim građanima – institucija referenduma mora opstati jer s njom gubimo jedini način neposrednog odlučivanja birača koji je zajamčen Ustavom.

Nadam se da je svim građanima jasno da su političke kaste unaprijed odredile da referenduma nikako ne smije biti – opstrukcije raznih referendumskih inicijativa se nastavljaju kroz APIS, Sabor, Vladu, Ustavni sud….

Je li nastalo vrijeme da ovaj puta prikupimo barem 700.000 potpisa za promjenu izbornog sustava i napokon provedemo referendum?

Izvor: narod.hr

Foto: fah