Mate Šimundić, otac petero djece, teolog, profesor hrvatskog jezika u I gimnaziji u Splitu, kandidat Domovinskog pokreta za župana Splitsko-dalmatinske županije gost je emisije ’55 minuta kod Željke Markić’.

U emisiji je progovorio o tome zašto se odlučio baviti politikom, kako ga je iskustvo života u Meksiku pripremilo na obitelj, profesionalni posao i politički angažman te koje promjene treba uvesti da Splitsko-dalmatinska županija procvjeta.

O županijama

“Županije u Hrvatskoj često su pod udarom kritika zbog njihove glomaznosti i neučinkovitosti. Međutim, dobro je da između nacionalne razine i razine gradova i općina postoji tijelo koje na određenom teritoriju koordinira, pruža usluge, jača i pomaže lokalnim jedincima. Ono što je potrebno poboljšati način je na koji je rad u županije organiziran. Jedan od najvećih problema je to što je županija mjesto u kojem je zaposleno previše kadrova i članova stranaka koje političke stranke zapošljavaju u administraciji u županijama.”

Devedeset osam savjetnika unutar jedne županije

“U Splitsko-dalmatinskoj županiji zaposleno je devedeset osam savjetnika, a riječ je velikim dijelom o izmišljenim radnim mjestima. Unatoč tome, ne treba unaprijed govoriti o otkazima i prilaziti drugima s predrasudama. Sustav prema kojem funkcionira županijska uprava potrebno je posložiti tako da se vidi od onih koji u njemu rade žele li raditi kako treba. Takav sustav potrebno je pojednostavniti, učiniti učinkovitim i unutar njega raditi na konkretnim projektima. Ako se ti projekti i dodijeljeni zadaci ne ispunjavaju od onih koji ih trebaju ispuniti onda naravno da postoji mogućnost otkaza.”

Neiskorištena sredstva iz EU fondova za besplatan dječji obrok

“Splitsko-dalmatinska županija osnivač je 112 školskih ustanova, osim osnovnih škola u Splitu i Makarskoj. Od tih 112 samo pet školskih ustanova koristi mogućnost besplatnoga obroka jednom tjedno u programu prema kojem Europska unija financira zdravi obrok: voće, povrće i mliječne proizvode. To znači da samo oko 3% školskih ustanova koristi ova sredstva iz čega se vidi da smo zakazali zbog nemara, inertnosti i nezainteresiranosti odgovornih. Iako postoji mogućnosti dobivanja europskih sredstava ne možemo očekivati da će se škola baviti europskim fondovima. Županija je institucija koja se treba baviti ovakvim projektima, ali ne obavlja svoj posao. Ima još mnogo drugih primjera gdje nisu ostvareni obećani strateški ciljevi, od kojih, primjerice sedam nije dovršeno, neki nisu započeti na primjer sustav navodnjavanja u sinjskom, imotskom i vrgoračkom polju nije riješen, zaobilaznica Splita preko Trgovačko-transportnog terminala Split (TTTS) nije realiziran i mnoge druge stvari. Nema izazova, konkurencije i propitivanja toga kakva je kvaliteta rada u županiji.”

35 000 obitelji živi od poljoprivrede, ali županija im ne pomaže dovoljno da se razvijaju

“Zanemarivanje poljoprivrede i prirodnih bogatstava koje ima Hrvatska velik je propust. Obzirom na veličinu i mogućnosti, Splitsko-dalmatinska županija mogla bi biti država u malom – samostalna i autonomna, sama sebe hraniti i živjeti od svojih proizvoda i plasiranja svojih proizvoda, ali to nažalost nije slučaj. Prirodna blaga nisu iskorištena. Primjerice, od 38 tisuća hektara obradive, poljoprivredne površine samo je – 19 tisuća hektara stvarno iskorišteno. Ostalih 19 tisuća ostaje zapušteno, a istovremeno Županija u svome proračunu odvaja samo 3.3 milijuna kuna za to što je malo u odnosu na milijardu i sedamsto milijuna kuna koliko ima u proračunu. To je mizerna cifra za tako jednu moćnu granu industrije koja omogućuje zdravu hranu i revitalizaciju sela. 32 tisuće obitelji povezano je s poljoprivredom ali nemaju adekvatnu pomoć da svoju djelatnost dalje razvijaju i prošire. U međuvremenu, razvili smo projekt marende – obroka za sve učenike, projekt u kojem bi Županija sudjelovala u omogućivanju besplatnog obroka za svakog učenika tako da od naših OPG-ova uzimamo i voće i povrće i zdrave sendviče čime bismo poboljšali pedagoški standard i stanje u školama i istovremeno omogućili OPG-ovima da imaju osiguran plasman svojih proizvoda.”

Apatija onemogućuje promjene

“Kao narod trebali bismo progledati – ne možemo očekivati promjenu ako uvijek isto biramo na izborima. Osobno vjerujem da je promjena moguća ali potrebno je kod ljudi probuditi vjeru da je ona moguća. Dojma sam da su se ljudi nekako pomirili sa stanjem i da su ušli u apatiju. Ne može se odmah sve promijeniti nego malim promjenama, korak po korak ćemo doći do većih promjena, a ako prepustimo stvari da se nastave kao i do sada, upast ćemo u provaliju. Ljudi ne iseljavaju iz Hrvatske isključivo zbog ekonomskih razloga – prvi razlog je besperspektivnost – nemaju pouzdanja da će od svojega rada moći živjeti. Oni koji bi mogli raditi zakočeni su drugima – negativnom konkurencijom – ljudima koji ne dopuštaju drugima da procvjetaju jer bi njihovo cvjetanje i učinkovitost njih ugrozilo.”

Iskustvo života u Meksiku

“U Meksiku sam radio kao laik, misionar zajednice Majke Tereze. Radili smo praktične stvari – posjećivali obitelji, zatvorenike, pomagali djecu u sirotištima. To iskustvo pomoglo mi je da proširim vidike i više cijenim svoju kulturu i tuđu kulturu. Primjerice, u Meksiku je izražen socijalni aspekt – krajnje siromaštvo, kriminal, nemoral. Ali unatoč tome, Meksikanci imaju jednu drugu kvalitetu koju mi u Hrvatskoj nemamo – više vole djecu, imaju veću životnu energiju, ne boje se. Mlađi su po tome kao narod, mi smo kao narod u tom smislu stariji. Nas je komunizam iscrpio i proći će dosta vremena da obnovimo naše unutarnje snage, ali meni je ovo iskustvo pomoglo da otvorim oči za tuđe nevolje. U našem narodu imamo problem s identitetom gdje jedan dio našeg naroda jest izložen jugoslavenskoj ideji i još uvijek se nije pomirio niti prihvatio hrvatsku državu i hrvatski identitet. Potrebna nam je rekroatizacija institucija i kulture i potrebno je da zavolimo Hrvatsku. To bi nam pomoglo u samosvijesti, u ponosu i ohrabrilo nas.

Neko vrijeme kao misionar u Meksiku posjećivao sam i zatvorenike u zatvoru u kojem je bilo očigledno da država kontrolira samo zidove, a zatvorenici vladaju unutar zidova tako da je zatvor iznutra funkcionirao kao grad. Tu je bilo svega – i narkomanije i prostitucije, u zatvorima su živjela djeca, čitave obitelji. Razgovarao sam s njima, obilazio ih, savjetovao. Tamo sam dolazio sa željom da im pomognem ali i oni su meni pomogli na način da su izvukli iz mene ono najbolje. Takvo iskustvo pripremilo me na brak, na odgoj djece, rad u školi pa čak i na politiku jer me naučilo da ne stavljam sebe na prvo mjesto inače ću promašiti bit. Čovjek postane zahvalan na onome što ima u životu kad doživi takvo iskustvo.”

Obitelj je najvažnija, a važno je i angažirati se u zajednici

“Oduvijek me zanimala politika, ali zbog obitelji odgađao sam konkretniji politički angažman. Politika traži posvećenost, a kada imate obitelj, posebice kada je ona tek u nastajanju, potrebno je biti uz nju. U meni je cijelo vrijeme tinjala politička crta i supruga mi je sad rekla da bi se mogao uključiti u politiku. Naravno, pitao sam ju zna li što to znači za nju i obitelj i dala mi je podršku. Bez očekivanja sam se uključio u Domovinski pokret. Kada mi je ponuđena kandidatura za župana savjetovao sam se s obitelji i prijateljima i odvažio na taj korak.”

Više o planovima u političkom angažmanu i prijedlozima za poboljšanje rada Splitsko-dalmatinske županije pogledajte OVDJE.

Izvor: narod.hr