U ime obitelji

Prof. Ružica Razum: COVID potvrda je politički, a ne zdravstveni dokument

Prof. Ružica Razum: COVID potvrda je politički, a ne zdravstveni dokument

Pojava virusa Sars-Cov-2 promijenila je naše živote. Stil života na koji smo navikli polako nestaje. Cenzura, kontrola i polarizacija postale su obilježja novog normalnog. Ključna metoda, odnosno sredstvo kojim nas se vodi prema tome novom svijetu jest COVID potvrda, piše za Narod.hr prof. dr. sc. Ružica Razum.

> Ružica Razum: Izložiti djecu eksperimentalnom cjepivu – znajući da nisu ugrožena od Covida 19 – može se nazvati zločinom

> Dr. Kanački za Narod.hr: Nevjerojatno je da postojanje Covid logora nije naišlo na osude

> Prof. dr. Goluža: Veoma je čudna potreba dekana KBF-a da se ogradi od stajališta profesorice Razum

COVID potvrda je politički, a ne zdravstveni dokument

COVID potvrde u posljednjih nekoliko mjeseci postale su naša svakodnevica. Inicijalno su zamišljene i uvedene za prijelaz državnih granica. Nije, međutim, trebalo mnogo vremena da se njihova uporaba proširi na sva područja svakodnevnoga života. Postale su odlučujuće za naš rad, za obrazovanje, za naše slobodne aktivnosti, za obavljanje redovitih dnevnih dužnosti. Budući da su stubokom promijenile stil našega dosadašnjeg života, moramo si postaviti pitanje o opravdanosti i o primjerenosti tih potvrda.

Razlog njihova uvođenja dovodi se, službeno, u vezu s epidemiološkim mjerama.

COVID potvrda trebala bi biti jamstvo da je osoba, koja ju posjeduje, negativna s obzirom na Sars-Cov-2. A potvrdu mogu dobiti oni koji su preboljeli Covid-19, koji su se cijepili ili koji imaju negativan rezultat testa (sustav 3G).

U nekim europskim zemljama na snazi je sustav 2G: ne priznaje se više negativan test, nego samo potpuno cijepljenje (a što, zasada, obuhvaća i treću, tzv. booster dozu) i preboljenje. U Hrvatskoj zasada vrijedi sustav 3G.

Možda bismo i mogli prihvatiti opravdanost uporabe COVID potvrde ukoliko bi ona uistinu bila jamstvo za neširenje zaraze. U posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, nebrojeno puta istaknuto je da i cijepljeni, kao i necijepljeni, mogu prenositi zarazu.

Ako činjenice pokazuju da uporaba potvrda ne sprječava širenje zaraze, nego je, dapače, može dodatno pospješiti, postavlja se pitanje koji je onda smisao inzistiranja na COVID potvrdama. Neširenje zaraze zacijelo nije.

Sami političari i članovi stožera izjavili su da je smisao COVID potvrde dodatni poticaj, mi bismo rekli, prisila, za cijepljenje. COVID potvrda nema dakle epidemiološku / zdravstvenu ulogu, nego isključivo disciplinsku, odnosno represivnu. COVID potvrda nije zdravstveni dokument nego politički. Jedini razlog zašto se inzistira na COVID potvrdama jest zagorčiti život necijepljenim ljudima kako bi ih se „motiviralo“, odnosno prisililo da prime neobvezno cjepivo.

Moć centralizirane svjetske države

Zasada se COVID potvrda koristi kao disciplinsko sredstvo za prisiljavanje ljudi na cijepljenje. Hoće li potvrde nestati s nestankom opasnosti od virusa Sars-Cov-2? S obzirom na golem trud i novac koji su uloženi u uvođenje COVID potvrda, teško je u to povjerovati.

COVID potvrde, jednom nametnute i prihvaćene u pandemijsko vrijeme, vjerojatno će ostati sastavnim dijelom našega života i kada ove pandemije više ne bude. Potvrde će biti temeljno sredstvo kontrole.

Neki će reći da je kontrola, osobito zahvaljujući mobitelima i društvenim mrežama, već davno postala dio našega života. Točno. No, ono što nam novo donose COVID potvrde je razrađeniji sustav ne samo kontrole, nego i discipliniranja, kažnjavanja ili „nagrađivanja“. COVID potvrdama snažno se utječe na živote ljudi, odnosno na njihovo ponašanje i slobodu. Ako se netko nije cijepio, ako pravodobno nije uzeo booster dozu, na mobitelu se pokazuje crveni znak zabrane. Odbijajući primiti u vlastito tijelo određenu supstancu, kažnjava nas se uskraćivanjem naših temeljnih ljudskih prava.

Ako smo stigli dotle da nas se drastično kažnjava jer ne želimo primiti određeni „lijek“, pitam se koji je sljedeći korak i u kakvo nas društvo vodi ovakvo zadiranje države (zapravo, nadnacionalnih struktura) u prava čovjeka da slobodno odlučuje o svome tijelu, o načinu liječenja i općenito o svome životu.

Uostalom, tko ima pravo ljudima oduzeti pravo na rad, na slobodno biranje načina liječenja, na slobodno kretanje, na obrazovanje? Tko si prisvaja to pravo i na temelju kojeg legitimiteta?

Imajući u vidu način upravljanja ovom pandemijom, nameće nam se zaključak da se svijet sve više pretvara u jedno elektronski nadzirano društvo, dok vlast postojećih država slabi te one postaju tek produžena ruka nadnacionalne centralizirane države. Naivno je stoga misliti da ćemo se vratiti u staro normalno kada nestane opasnost od ovog virusa. Sada, za početak, priječi nam se slobodan ulazak u školu, na fakultet, na radno mjesto, u poštu i banku ako nemamo COVID potvrdu.

Uskoro, zbog politički nekorektnog ili vladajućima neprihvatljivoga mišljenja i ponašanja, mogli bismo se suočiti s još drastičnijim ograničenjima.

Uostalom, o mogućim ograničenjima i neslobodama prema kojima idemo svjedoči nam i iskustvo nekih država u kojima se već sada svakog pojedinca snima i prati, te sukladno njegovu ponašanju, kažnjava ili nagrađuje. Stigli smo do samog Rubikona.

S druge nas strane čeka distopijsko novonormalno društvo. Hoćemo li se uskoro buditi u novonormalnom ili u normalnom ovisi o svima nama.

Izdaja autoritetâ. Ili: eutanazija kritičkog duha i istinoljublja

I dok nam se tako evidentno oduzima naša sloboda, ustavom zajamčena, što rade hrvatski politički, znanstveni, medicinski, duhovni i medijski autoriteti? Zanimljivo je primijetiti da rijetko u kojem pitanju postoji tako unisono razmišljanje i djelovanje između različitih autoriteta kao što je u pitanju pandemije.

Fakulteti i druge znanstvene institucije, žarišta kritičkog i slobodnog promišljanja i istraživanja, barem smo tako mislili, postali su tek poslušnici u rukama onih koji ih financiraju. Prijetnja, izrečena ili ne, da će ostati bez financijskih sredstava i potpore, bila je dovoljna da se neki fakulteti i druge znanstvene institucije odreknu borbe za slobodu i istinu radi financijskih interesa.

Najprije šutnja, zatim povremena ograđivanja od politički nekorektnih mišljenja, a potom uskraćivanje studentima bez COVID potvrde prava na studiranje. To je gotovo jedini odgovor naše sveučilišne i znanstvene zajednice na izazov pandemije i veoma upitnih epidemioloških mjera.

Mnogi duhovni autoriteti, bez zakonske obveze, među prvima su uveli sustav 2G za svoja područja, bilo da se radi o radnome mjestu, ili o sudjelovanju u vjerskim obredima.

Iznenađuje i činjenica da duhovni autoriteti sustavno potiču cijepljenje. Je li zadaća duhovnih autoriteta promicati cjepivo? I uz to još eksperimentalno? Je li bespogovorna poslušnost pandemijskome narativu posljedica Galileo sindroma ili se radi o nekom drugom sindromu, teško je reći. U svakom slučaju, i nakon prestanka pandemije, oporavak od bolno narušenog povjerenja trajat će godinama.

Medijski autoriteti odrekli su se kritičkog i istraživačkog novinarstva. Zalupili su vrata svojih kuća svakom kritičkom pristupu. Mainstream mediji, unisono ponavljaju isključivo tri poruke: virus je opasan (što „potkrepljuju“ brojem „slučajeva“ i mrtvih, pri čemu se ne govori u kakvoj relaciji te brojke stoje prema brojkama umrlih od drugih bolesti na godišnjoj ili višegodišnjoj razini); poštujmo epidemiološke mjere (neovisno o njihovoj apsurdnosti i štetnosti) i cijepimo se (neovisno o nuspojavama, i o činjenici da velika većina ljudi nije ozbiljnije zdravstveno ugrožena od corona virusa).

Drugo mišljenje, istraživački pristup, kritički pristup jednostavno su eutanizirani. Vjerojatno, učinkovitom financijskom injekcijom (kad bi barem covid injekcija bila tako učinkovita za zdravlje, kao što je ova financijska za bespogovornu poslušnost i nekritičko mišljenje!).

Kako nakon ovako glasne šutnje dijela medicinske struke i dalje vjerovati medicinskoj struci? Osobito, kako razumjeti njezinu šutnju s obzirom na teške nuspojave epidemioloških mjera i cijepljenja? No, hvala Bogu, ima sve više liječnika koji su počeli javno iznositi drugačije mišljenje.

Odustajanje od slobode i svijeta kakav poznajemo

Mnogi su tijekom povijesti umirali za slobodu koju smo mi dosada uživali. Čini se da naš naraštaj odustaje od te slobode. Bez prevelikog otpora, rasprava i borbe prihvaćamo COVID potvrdu koja nam pruža samo prividnu slobodu.

Nametanjem straha, ucjenama te jezičnom manipulacijom odnosno mimikrijom, stvara se društvo novog normalnog. Totalitarni sustav predstavlja se brižnim i nesebičnim riječima „zaštita“, „odgovornost i briga za drugoga“.

Uostalom, koja to diktatura u povijesti nije bila „zaštitnički“ raspoložena i „brinula se za dobro pojedinca i zajednice“?

Zapravo ideja zla je da se predstavlja kao dobro. Zlo neprimjetno zamjenjuje dobro. Čovjek čini zlo misleći da čini dobro. Dok sve na kraju ne postane zlo.

Skoro preko noći, sloboda za koju su se prethodni naraštaji borili, i na koju smo bili posebno osjetljivi, postat će „privilegija koju ćemo dobiti na privremenoj bazi jer smo pristali na lijepo ponašanje“. Odlazak u restoran, na koncert, u trgovinu, bit će nam dopušten ili zabranjen temeljem aplikacije na našemu mobitelu.

I već nam je sada jasno da dvostruko cijepljenje neće biti dovoljno. Čak niti treća, tzv. booster doza. Čak niti četvrta booster doza. Naime, količina cjepiva koja je naručena i kupljena jasno govori da će cijepljenje postati redovita praksa. I bit će dovoljno zakasniti tri dana s primanjem neke n-te doze da nam se na našemu mobitelu pokaže crveni znak kojim nam se zabranjuje sudjelovanje u nečemu svakodnevnom a što smo dosada smatrali samorazumljivim.

Kako to da je trebalo tako malo da se odreknemo svoje slobode? Vjerojatno jedan od razloga, osim sustavno nametane psihoze straha, leži i u nespremnosti suvremenog čovjeka da se odrekne vlastite komotnosti i sebičnosti. Navikao na komoditet, suvremeni ga se čovjek ne želi odreći. Ako je potrebno, žrtvovat će i vlastitu slobodu, čak i vlastitu djecu, kako bi i dalje mogao uživati u komoditetu. Putovati. Skijati. Uživati u trgovačkim centrima. U slobodnim aktivnostima… Draži su mu robovski egipatski lonci, negoli slobodan hod pustinjom.

S obzirom na dosada viđeno, možemo očekivati da će se sustav kontrole svakim danom povećavati. Putem mobilnih aplikacija bit će moguće da se metodom nagrađivanja-kažnjavanja uvjetuje svako naše ponašanje prema mjerilima onih koji su taj sustav zamislili sukladno svojim ciljevima i interesima.

Ako dopustimo COVID potvrde, one će brzo evoluirati i naše društvo pretvoriti u društvo potpune kontrole i nadzora. Univerzalna primjena COVID potvrda omogućuje onima koji upravljaju tim potvrdama da određuju granice naše slobode i uvjete pod kojima će nam omogućiti življenje tih „sloboda“.

Dopustimo li široku primjenu COVID potvrda, bit će nam dozvoljeno raditi samo ono za što će nam netko, putem aplikacije, dati izričito odobrenje. Koncept slobode postat će samo povijesna činjenica.

O autorici

* Prof. dr. sc. Ružica Razum diplomirala je katehetiku u Zagrebu te je magistrirala i doktorirala na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Redovita je profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

* * Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.