Najnovija odluka Ustavnog suda o ukidanju mjere roditelj odgojitelj, iako nije u izravnoj vezi s izvršnom vlašću na državnoj razini, upotpunjuje sliku o sustavnom razaranju obitelji u Hrvatskoj.

Ustavni sud potvrdio je odluku zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića o ukidanju mjere roditelj odgojitelj, koja se pokazala kao važan poticaj demografskom napretku Hrvatske. Točnije, bila je jedna od kočnica demografskog pada.

Premda je riječ o odluci koja je izvan nadležnosti Vlade i koja ne spada u temeljne poteze na razini čitavoga društva, ukidanje mjere roditelj odgojitelj u Zagrebu uklapa se u trend koji je posljednjih godina vidljiv u cijeloj državi.

Trend koji se potiče s najviše državne razine

To je trend slabljenja obitelji kao temeljne stanice društva, a mjera roditelja odgojitelja bila je jedan od mehanizama njezine zaštite.

Taj se trend ne samo osjeća u društvu, on se potiče s najviše državne razine, što je vidljivo u nizu zakonskih odredbi i drugih poteza državne vlasti.

>1. prosinca 2013. – održan referendum o braku: Pobjeda građana nad političarima, njihovim udrugama i medijima

Predsjednik Vlade Andrej Plenković, tada kao zastupnik HDZ-a u Europskom parlamentu, podupirao je 2013. referendum kojim su građani izborili da zaštita obitelji bude zapisana u ustav.

Tri godine kasnije, 2016., Plenković je nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima postao predsjednik Hrvatske vlade. Od tada, hrvatska država različitim mjerama i potezima sustavno slabi obitelj.

Od podupiratelja obitelji do njezina rušitelja

Hrvatski sabor na poticaj Plenkovićeve vlade ratificirao je 2018. Istanbulsku konvenciju unatoč snažnom otporu građana, istodobno vlada odustala od prijedloga Obiteljskog zakona ministrice Nade Murganić.

>Plenkovićevo tumačenje programa: ‘HDZ obitelj drži temeljnom vrijednosti društva, a poštujemo i druge oblike obiteljskog života’

Ustavni je sud 2020. naputkom o Zakonu o udomiteljstvu otvorio vrata istospolnim “obiteljskim” zajednicama, a prije nepunu godinu dana afera Zambija iznijela je na vidjelo kako izgleda nova obiteljska politika u Hrvatskoj i kako se Vlada odnosi prema pojmu obitelji.

Svih ovih godina vidljivo je i u kolikom je raskoraku Vlada s društvom, jasno pokazujući da ne provodi volju većine nego da nameće društvu rješenja mimo njegova karaktera.

Prije deset godina Hrvatska se našla na jednom od najvećih demokratskih ispita u svojoj modernoj povijesti. Građani su potaknuli i proveli referendum o braku i time izmijenili ustav.

Povijesna odluka u korist obitelji

Tada, 1. prosinca 2013., održan je referendum s pitanjem: “Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?”.

Na referendum je izišlo više od 750.000 građana, od njih je 66 posto glasovalo za taj prijedlog. Sukladno tome, u 62. članku, stavak 2 Ustava Republike Hrvatske zapisano je: “Brak je životna zajednica muškarca i žene”.

Referendum je održan u okolnostima krajnjeg naboja, vladajuće političke strukture, mediji i brojne nevladine skupine pokušale su ga spriječiti, čak je i tadašnji predsjednik države Ivo Josipović na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista na dan održavanja referenduma objavio izjavu da će on glasovati protiv.

>Milanović se obrušio na U ime obitelji i branitelje: ‘Nisam očekivao toliku količinu mržnje, ksenofobne i seksističke referendume’

Djelovanje vlasti protiv referendumske inicijative pritom se protivi međunarodnim uzusima, primjerice preporuci Venecijanske komisije prema kojoj vlada ne smije koristiti javna sredstva za referendumsku kampanju.

Građani sami protiv vlasti

Organizatori referenduma, borci za brak i obitelj, stigmatizirani su u javnosti i predstavljani kao protivnici napretka i demokracije, sustavno je stvarana slika o tome kako referendum nanosi Hrvatskoj nemjerljivu štetu.

Istodobno se umanjivala i važnost referenduma, pa je čak Ustavni sud krajem listopada 2013. morao upozoriti da referendumska odluka automatski znači promjenu ustava.

Nekoliko mjeseci nakon toga, Sabor je na inicijativu Vlade Zorana Milanovića donio Zakon o životnom partnerstvu, kojim se istospolne zajednice u mnogim pravima izjednačavaju s bračnim partnerima.

Tadašnji ministar uprave Arsen Bauk kasnije je priznao da je vlada nastojala istospolne zajednice potpuno izjednačiti s onim što predstavlja obitelj, ali ju je u tome spriječio referendum.

A onda je na vlast došao HDZ koji se, što je bilo vidljivo i u potpori referendumu, zauzimao za obitelj kao najvažniji temelj društvene zajednice.

Pobjeda HDZ-a otvorila put rodnoj ideologiji

Od tada, donešeno je niz zakonskih mjera i drugih odluka kojima se obitelj slabi, otvara se prostor radikalnom individualizmu i drugim oblicima stalnog ili povremenog zajedništva, poput istospolnih životnih zajednica.

Jedan od ključnih poteza Plenkovićeve vlade bila je ratifikacija Istanbuske konvencije, punim nazivom “Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”.

>(VIDEO, FOTO) Danas na snagu stupa Istanbulska konvencija – Plenkovićev udar na demokraciju

Glasovanje o Istanbulskoj konvenciji održano je u Saboru 13. travnja 2018., od 142 nazočna zastupnika za nju je glasovalo 110, protiv je bilo 30 a dvoje je bilo suzdržano.

Time je Istanbulska konvencija postala dio zakonodavnog okvira Republike Hrvatske.
Njezina ratifikacija izazvala je ogromni otpor u hrvatskom društvu, u Zagrebu i Splitu održani su veliki prosvjedni skupovi, udruga U ime obitelji, oslanjajući se na svoje iskustvo ponajprije iz referendumske inicijative kojom je obitelj zaštićena ustavom, nastojala je potaknuti političke čimbenike na odustajanje od ratifikacije, bez uspjeha.

Istanbulska konvencija nije ono čime se predstavlja

Istanbulska konvencija ne sadrži mehanizme borbe protiv nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji, barem ne u mjeri u kojoj oni već postoje u zakonodavnom okviru.

Umjesto toga, njome se na mala vrata uvodi rodna ideologija, što je postalo vidljivo u međuvremenu djelovanjem savjetničke skupine GREVIO, koja nadzire njezinu provedbu.

GREVIO očito ima neograničen pristup svim državnim tijelima Republike Hrvatske i može ih koristiti u svoje svrhe, čime se ozbiljno narušava državni suverenitet.

>GREVIO u nadzoru hrvatskih institucija: Posljedica ratifikacije kontroverzne Istanbulske konvencije

Nadalje, GREVIO zapovijeda hrvatskim državnim tijelima, uključujući i ministre, mjere, postupke i oblike ponašanja koji moraju biti u skladu s njegovim tumačenjem društva.

Predsjednik Vlade Plenković tada je na protivljenje Istanbulskoj konvenciji odgovarao podrugljivom porukom kritičarima “neka ju pročitaju”, sugerirajući time njihovu neupućenost i neznanje.

Udomiteljstvo kao dodatni mehanizam dezintegracije obitelji

Nadalje, Vlada je “interpretativnom izjavom” poručila kako Istanbulska konvencija nije pokušaj uvođenja rodne ideologije. Međutim, ubrzo se pokazalo da interpretativna izjava niti je točna niti ima ikakvu pravnu snagu.

U državnu politiku usmjerenu protiv obitelji i temeljnih društvenih struktura uklapa se i odluka Ustavnog suda iz siječnja 2020., godine o udomiteljstvu.

Ustavni sud, kao što je opće poznato, neovisan je o izvršnoj vlasti, međutim, sastav Ustavnog suda RH i način izbora sudaca kao i tendencije njihovih odluka upućuju na snažan utjecaj političkih struktura na njegovo djelovanje.

>Ministrica Opačić: Odlučite se na udomiteljstvo jer djeci treba ljubavi

Posljednjih godina ni jedna odluka Ustavnog suda nije bila suprotna politici vladajuće većine.

Ustavni sud je 23. siječnja 2020. dao naputak o Zakonu o udomiteljstvu, naloživši kako se on ima tumačiti “na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, dakle neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu”.

Pobjednički hod rubnih skupina

Drugim riječima, nezbrinuto dijete može udomiti i odgajati svatko, a odluka Ustavnog suda značila je veliku pobjedu lobija spolno dezorijentiranih osoba koje traže nametanje svojih svjetonazora.

Riječ je o manjini koja je sve glasnija, sve utjecajnija, koja je nepreglednom mrežom udruga civilnog društva zauzela prostor neformalnog djelovanja i priključila se na institucionalne izvore financiranja, a u međuvremenu u obliku Možemo preuzela vlast u Zagrebu i ušla u Sabor.

>Pročitajte što Iustitia et Pax kaže o odluci Ustavnog suda da homoseksualni parovi mogu udomiti ili posvojiti djecu

Nasuprot njima, većina u Hrvatskoj suočava se s institucionalnim preprekama u ostvarivanju svojih ideja i ciljeva.

U tom svjetlu valja gledati i raspravu o Zakonu o referendumu prije dvije godine, pri čemu je udruga U ime obitelji imala ozbiljne primjedbe glede načina prikupljanja potpisa, biračkih mjesta, uloge mjesne samouprave i poglavito odredbe da u referendumu glavnu riječ nemaju građani, nego Sabor.

Afera Zambija kao ogledni primjer državne politike

Kakav je učinak djelovanja Plenkovićeve vlade na društvene strukture, prvenstveno brak i obitelj? To je najbolje vidljivo na primjeru afere Zambija, koja je izbila prije godinu dana kad je osmero hrvatskih državljana uhićeno u toj zemlji pod optužbom za trgovanje djecom iz DR Konga.

Optuženi su u međuvremenu oslobođeni, ali ostao je otvoren čitav niz pitanja koja ukazuju na to da su hrvatski zakoni nedorečeni, da je hrvatsko pravosuđe sklono destruktivnim društvenim skupinama i da vodeće političke strukture ne štede truda kako bi dale podršku onima koji ruše tradicionalnu obitelj.

>Afera Zambija nije završena nego je tek otvorila važna pitanja: Noah Kraljević, ‘promjena spola’ i posvajanje djece

Među onima koji su bili među “posvojiteljima” afričke djece našla se i osoba koja se zvala Dalija Pintarić, a u međuvremenu je promijenila spolna obilježja i ime i sada se zove Noah Kraljević.

Ta se osoba vjenčala s osobom ženskog spola u okolnostima koje su u najmanju ruku pravno upitne, da bi zajedno s njome “posvojila” dijete u Kongu, a hrvatski pravosudni sustav to je sve legalizirao.

Hrvatska je diplomacija iskoristila sve raspoložive mehanizme kako bi pomogla uhićenima u Zambiji i dovela ih kući, gdje oni sada mirno žive u krugu svojih “obitelji”.

To nisu obitelji kakve su propisane hrvatskim Ustavom i kakve predstavljaju uobičajenu sliku hrvatskog društva.

Rodna ideologija dio je novog ideološkog šarenila u svijetu, ali je zbog svojih prirodnih nedostataka i nesklada s temeljnim civilizacijskim vrijednostima rubna pojava.

Međutim, mnoge zapadne države, uključujući i Hrvatsku, posljednjih se godina snažno trude nametnuti ju kao opći društveni svjetonazor, otvarajući njezinim predstavnicima sva institucionalna i sporedna vrata kako bi ostvarili svoje ciljeve.

U djelovanju sadašnje Hrvatske vlade ta je strategija uočljiva u nekoliko ključnih poteza, kao i u ukupnom pristupu države temeljnim društvenim pitanjima.