Kaže se da su sarkastični ljudi inteligentni, a oni koji sarkazam ne razumiju da su manje inteligentni. No je li zaista to tako? Zašto nas uče to odmalena i kada nam se to uvriježilo u naše živote? Zašto je to toliko duboko u nama i zašto tim grijehom mlataramo kao nečim dobrim? Shvaćamo li uopće koliko druge ljude ubijamo time?

Ako već imamo nešto za reći nekoj osobi, zar nije bolje i poštenije izreći bez sarkazma?
Vidim da se sarkazam ukorijenio i duboko u nama; u našoj obitelji. Ponekad je on skroz benigan, a ponekad zadaje baš puno boli. I što kad zada tu bol?

Iz iskustva mogu reći da moj mozak radi sto na sat i da sam u stanju u samo nekoliko sekundi dosjetiti se još nekoliko uvreda koje će slušateljima biti smiješne ne razmišljajući da će osobi kojoj su upućene nanijeti štetu… Iskustvo mi govori da sarkazmom i uvredama upakiranima u smijeh mogu vrlo brzo srušiti odnose koji su se gradili godinama. Svi mi na kraju imamo grijehe ili situacije kojima možemo biti ismijani, no je li nam to cilj?

Izazovni dani

Ne znam kako je drugima, no nama, velikim obiteljima, ponekad to bude i svakodnevica. Nekad dani prođu dobro. Nekad dani budu vrlo izazovni gdje vidim da me Bog kuša. Meni je jedna od gorih činjenica mog života ta da moram učiti držati jezik za zubima pa kada mi se dogodi ovakva navala sa svih strana teško je izdržati. Lakše bi mi bilo odvratiti nego šutiti. U šutnji mi krenu suze, vrlo često, pa se ili “pokupim” jer ne mogu i ne želim sudjelovati ili ako sam te sreće da sija sunce samo “nabacim” sunčane naočale da se ne vidi da me diraju nečije riječi iako sam zaključila da me više dira moje neodgovaranje na tuđe provokacije nego na moju povrijeđenost.

Kao da više samu sebe izvrijeđam nego što me netko drugi jer eto, idem protiv svoje volje. Vrijeđanja i sarkazam uvijek budu u svojoj suštini napad na količinu djece pa se tu nađe svega – od financija, seksualnog života i onda nekih dnevnih akcija koje se tiču svakog segmenta našeg života pa nam se spominje i pranje veša i kuhanje i ljubav prema djeci i pisanje zadaća !?! I sve drugo što postoji u dnevnim rutinama svake obitelji, a ne samo naše.

Vidim isto tako kako se ne znam boriti s time jer da se znam boriti s time na kraju takvog dana ne bih se osjećala ispijeno kako me ni djeca ni muž ni posao u kući ni oko kuće ni posao općenito ne mogu ispiti. I osim što to vidim, vidim da tih dana ne volim, da gunđam i jadikujem. Još kad se poklope i ženski hormoni uz to nastaje pravi košmar sveopćeg ludila – što u glavi a što ovako općenito u životu pa cijelu priču zaokružim svađom s nekim tko nije bio ni blizu tog nekog događaja, al baš mi je dobro uletio. Najčešće bude to moj muž, tko drugi? Onaj kojeg najviše ljubim i dijelim sve. Zvuči poznato?

Micanje od grijeha

Učim i sebe i djecu maknuti od tih grijeha. Ima Onaj koji je milostiv ali pravedan pa je ponekad dobro ugledati se na Njega, pa makar malo. Daleko od mojih mogućnosti da ljubim neprijatelja ali blizu da se dam ubiti. Pa neka i potekne koja suza, barem znam da nisam srušila neki odnos i da ću uz molitvu doći do praštanja ili tražiti taj oprost.

Već nas u Starom zavjetu Bog poziva da se ne osvećujemo, da ne mrzimo čak štoviše; mržnja je bila zabranjena. Kaže da ne možemo tražiti oprost od svojih grijeha ako nismo otpustili svom bratu. Kaže to i molitva našem Ocu koju izgovaramo svaki dan. Nekad čak i nekoliko puta. A ne čujemo je.

Koliko je važno praštati stalno. Svaki dan. Iz dana u dan. I onda opet. Jer na kraju, nije važno samo koliko ćeš toga oprostiti / otpustit svom mužu, bratu, šogoru, mami, sestri, kumi… već koliko gnjeva će biti zadržano u našim srcima!
Kako kažu Kološani: “… podnosite jedni druge praštajući!”

> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr