Gošća podcasta “55 minuta kod Željke Markić” bila je Ivana Kovačić: Ova diplomirana ekonomistica je sa suprugom 11 godina čekala na to da postanu roditelji. Nakon 11 godina – dobili su priliku postati roditelji kroz posvojenje svog sina.

Cijeli intervju možete pogledati ovdje:

Kovačić o predragocjenoj prilici

Meni osobno, posvojenje je vrlo bliska i važna tema. Promijenila nam je život. Posvojenje nam je donijelo nešto predivno u život. Jedan veliki blagoslov. Dugo smo ga čekali. Zaista smo sretni zbog toga.

Mi smo kao i svaka druga obitelj. Sa suprugom sam komentirala kako o postupku posvajanja razmišljamo samo kad razgovaramo s nekim o tome. U našem svakodnevnom životu to uopće niti nije tema. Niti kroz prizmu posvajanja gledamo na naš život. Svoj život gledamo kao i druge obitelji koje su svoju djecu dobile biološkim putem. Nema apsolutno nikakve razlike.

Neki posvojitelji kažu, možda je to djelomično istina,  kako možda dajemo i više pažnje i ljubavi djetetu koje je došlo u obitelj na taj, drugačiji način. Posvajanjem. Baš zbog toga što toliko cijenimo taj dar djeteta. I predragocjena nam je prilika koja na nam je pružena – da budemo  roditelji jednog dječaka.

Kovačić: Moj suprug bio je inicijator posvajanja

Naš put do roditeljstva je bio poprilično dugačak. I to čekanje nije jednostavno. Posebno za nas, žene. Možda muškarci to lakše podnose. Ali mi, žene, majke, same po sebi smo emotivnije, i  želimo ispuniti tu svrhu da budemo majke. Nama možda nemogućnost realizacije majčinstva puno teže pada. Meni osobno je to bilo dosta teško. Od našeg vjenčanja do našeg roditeljstva prošlo je 11 godina.

Kad smo se vjenčali, suprug i ja smo razgovarali kako bismo voljeli imati troje djece. Zaista smo željeli veliku obitelj. To je i njemu i meni bilo na srcu. Planirali smo se u prvoj godini braka bolje upoznati i uskladiti, a onda – djeca.

Ali, godine su prolazile. Prođe prva godina. Prođe druga. I ništa se ne događa. Pitamo se što se događa. Prolazimo kroz pretrage. Ni suprug ni ja nemamo zdravstvenih poteškoća koje bi ukazivale na to da mi ne možemo imati djece.

Svašta sam probala: od raznih čajeva, tableta, svašta. Kako su godine prolazile, još u prvim godinama braka, suprug je rekao:” Što ti misliš, neovisno o našoj biološkoj djeci, da mi posvojimo dijete?” i tu je zapravo krenulo. On je bio inicijator. Njemu je gorilo u srcu da se okrenemo jednom djetetu koje treba roditelje, neovisno hoćemo li imati i biološku djecu.

Ja nisam bila spremna. Pristala sam na tu opciju, ali htjela sam pričekati. Jer sam željela doživjeti i biološko roditeljstvo. Mislila sam, ajmo mi prvo imati biološko dijete, pa ćemo onda vidjeti.

Odluka

Godine su prolazile i ništa se nije događalo. Shvatila sam da moram donijeti odluku. Vidjeti čega se bojim. I kakve strahove imam od posvajanja. Sama sebi sam postavila “ultimatum”. Ako do određene godine ne dođe do začeća – idemo u posvajanje. Moj suprug je bio potpuno spreman.

Možda mi je bilo lakše sve to prolaziti, jer sam vjernica. Vjerujem da postoji nešto više od ovozemaljskog života. Pa sam se s Bogom “dogovorila”. Rekla sam Mu: krenut ću u posvojenje, ako Ti ideš sa mnom. Rekla sam Mu: “Korak po korak, ali želim znati da si uz mene i da Ti to zaista želiš za mene i naš brak.”

Strahovi

Ja nisam znala što to znači, nisam bila upućena. Čula sam razne priče. Ne od posvojitelja, nego ljudi koji su čuli priče o obiteljima koje su imale problema sa posvojenom djecom.

Mi smo inače jako povezani kao obitelj. Bliski jedni s drugima. Bila mi je važna podrška mojih roditelja. I oni su u početku pokazivali veliki strah od posvajanja. Da bi moglo biti problema s djetetom. Da bi dijete moglo imati određene poteškoće… Hoćemo li se s tim moći nositi?

Bilo je puno nerazumijevanja i strahova. Jedan od mojih najvećih strahova bio je kako će moja obitelj prihvatiti to dijete. Mislim da je to jako važno, da je važno prihvaćanje cijele obitelji. Nikako nisam htjela da dijete dođe i da ne bude prihvaćeno.

To su bili ti moji strahovi, ta neizvjesnost. Jer, ne znaš u što ulaziš i što će te dočekati.

Nema garancije niti sa biološkim niti sa posvojenim djetetom. Na nama je da damo ono najbolje što možemo kao roditelji.

Kovačić: Kako ga ne zavoljeti

Zamišljate si taj prvi trenutak kada ćete vidjeti dijete. Hoćete li odmah osjetiti ljubav. Znam da je svaka priča individualna. Nema istih priča. Naša priča je posebna za nas. Moram kazati, kad sam vidjela našeg sina… mislim, kako ga ne zavoljeti?

Korak po korak

Odlučili smo se informirati o svemu. Otišli smo u Centar za socijalni rad kojem pripadamo. Malo smo idealizirali cijeli taj postupak. Očekivali smo kako će nas oduševljeno dočekati. Doživjeli smo prizemljenje. Što nam je i trebalo. Trebali smo shvatiti da je to ozbiljan proces. U Centru su nas dobro prizemljivali kako bismo bili svjesni i dobrih ali i potencijalno izazovnih strana cijelog postupka. Socijalna radnica nam je rekla: “Ako očekujete da ćete posvojiti bijelu novorođenu bebu.. To zaboravite. To je ravno čudu.”

Pokrenuli smo cijeli postupak koji uključuje niz razgovora sa psiholozima, testove i sl. Bilo je to dosta intenzivno. Možda i naporno, jer dosta duboko ulaze u intimu i propituju. To je u redu. Oni stvarno trebaju imati dobar uvid u to kome daju dijete.

Kad smo sve to prošli, dobili smo rješenje i ušli u registar posvojitelja.

Što sad?

Kad uđete u registar posvojitelja mogu proći i godine da se ništa ne dogodi. U Adopti su nam savjetovali da Centrima pošaljemo dopise. Kao kreativka, odlučila sam napraviti prezentaciju. Pokušala sam nas približiti kroz naše fotografije i informacije o nama, o našim hobijima. Napisala sam da suprug svira gitaru a ja pjevam. Da volimo izlete. Opisala sam gdje i kako živimo. Poslala sam prezentaciju Centrima.

Prvi poziv iz Centra za socijalni rad

Mi smo u registar ušli u 8. mj. a već u 1. mjesecu smo primili prvi poziv iz jednog Centra. To je bilo iznenađenje. Jako brzo. Po pričama, mi smo očekivali godine čekanja. Zvali su nas za bijelu, novorođenu bebu, dječaka. Razgovarali smo sa obitelji i prijateljima. Rekli su da se pripremimo za razgovor. Da naučimo sve o bebama. Kako se često presvlače, hrane .. sve ono što nismo znali jer nismo imali iskustva sa djecom. Na razgovoru u centru su nas stvarno te stvari i pitali.

Bili smo jako uzbuđeni. Van sebe. Nismo ni sanjali da ćemo tako brzo dobiti takvu priliku. Nazvala sam kolegicu koja je posvojila novorođenče. Pozvala sam ju na kavu  da mi prenese svoja iskustva. Razgovor mi je bio predivan, umirujući i koristan. Savjetujem svima da se posavjetuju s ljudima koji su prošli process posvojenja.

> Snažno svjedočanstvo obitelji Leskovar o posvojenju sina s poteškoćama u razvoju: Pravo je bogatstvo za zajednicu

Procedura posvojenja i papirologija traju neko vrijeme. Nakon mjesec dana su nas nazvali. I javili da je biološki otac ipak odlučio zadržati dijete. Ajme, što sad? Međutim u istom tom razgovoru, socijalna radnica je rekla kako imaju drugo novorođenče.

Nazvala sam supruga, sva u stresu, a on mi je rekao: “Ljubavi, pa super da ovo prvo dijete ima opciju odrastati s tatom, a mi možemo dobiti ovo drugo, koje je nema. Pa nemamo što razmišljati.” On je praktičan i realan. Ja sam sva bila u emocijama. Nisam ni vidjela prvo dijete, a već sam se vezala za njega. Imala sam osjećaj kao da su mi ga uzeli.

Krenuli smo u proces posvojenja. Potrebno je pričekati da prođe zakonski rok od početka postupka.

Zašto su nas odabrali?

Vraćam se na moj dogovor s Bogom. Kad smo drugi put došli na razgovor u Centar, vezano za našeg sina, socijalna radnica nas je pitala znamo li zašto su nas odabrali. Nismo znali. Zašto baš nas od tisuću posvojitelja u registru. Gospođa nam je objasnila. Iz poštovanja prema majkama koje daju djecu na posvajanje, obično ih pitaju imaju li kakve želje vezane za dijete. Mama od prve bebe je rekla kako bi voljela dvije stvari: prvo da mu ostane ime koje mu je ona dala. A drugo da mama pjeva, a tata svira gitaru.

To je bio specifičan zahtjev i jedini kriterij koji je izdvojio nas i još jedan par.

Kovačić: Zahvalna sam mami od našeg sina 

Jako sam zahvalna biološkoj mami našeg sina. Sjetim je se kad gledam njega. Ne mogu je se ne sjetiti. I ne mogu ne osjećati zahvalnost. Mi minimalno znamo o njoj. Nismo dobili puno informacija. Ali znam da je to bila teška situacija. I teška odluka za nju. Ona je dala ono najbolje što je mogla. Dala je život. Za to ću joj uvijek biti zahvalna. Svaka trudnica, svaka majka ima dvije alternative. Ona se svjesno odlučila za život, iako je znala da ga vjerojatno neće moći zadržati. Odlučila je roditi. Zaštitila je svoje dijete. Dala ga je na posvajanje. Vjerujem da je vjerovala da će dobiti obitelj i ljubav. Kad razmišljam o njoj kažem: “Bože, daj joj mir da zna da je njeno dijete dobro, voljeno i prihvaćeno.” Vjerujem da ona o njemu razmišlja. Ja bih ju voljela upoznati. Ali to će naravno ovisiti o mom sinu. Voljela bi ju zagrliti i zahvaliti.

Neću imati ništa protiv da naš sin s njom razvije odnos. To je njegovo pravo, njegovo nasljedstvo.

On je moj sin. A naš život ne bi bio isti da je ona odlučila drugačije.

Krajnosti osjećaja

Od početnih strahova do ljubavi na prvi pogled. Moja mama stalno priča o prvom susretu s unukom: ” On kad je došao i raširio one rukice..” Najdraža baka, to je bila ljubav na prvi pogled. Ja više ne postojim. Sad je unuk najvažniji.

Promjena

Mi smo 11 godina živjeli sami, kao par. Kao i za sve roditelje, sve se okrenulo za 180 stupnjeva. S tim kad 9 mjeseci nosiš dijete, i psihički i fizički se pripremaš. A posvojenje se dogodi jako brzo, odjednom. Pokušavali smo dovest naše roditeljstvo i brigu o njemu do savršenstva. Raspravljali smo zašto plače. Prijatelji su nam rekli da se opustimo. Bebe plaču. Trebalo nam je vremena da se međusobno osjetimo i uskladimo. Trebalo nam je mjesec dana da se naviknemo na promjenu.

Roditeljstvo

Ja sam idealizirala roditeljstvo. Od silne želje da budem majka, mislila sam da je to samo uživanje s bebom. U stvari ima puno izazova, puno odgovornosti.

Kad smo se opustili, počeli smo lakše funkcionirati u svemu tome.

To malo biće oduševljava. Konačno imati osjećaj roditeljstva.. Ja sam mama. Suprug je tata. Konačno je dijete došlo u naš život. Zaista je posebno gledati kako raste, učiti i igrati se s njim.

Kovačić o razgovorima o posvojenju

Relativno rano smo počeli sa sinom razgovarati o posvojenju. Želimo da bude toga svjestan. Ne želimo to skrivati, želimo da mu to “sjedne”. Nabavili smo lijepe slikovnice iz Adopte i krenuli kroz igru pričati o tome. Pričala sam mu o dječaku koji nije imao mamu i tatu.

Suprug i ja smo od početka u svemu zajedno sudjelovali. Podijelili smo se i u mijenjanju pelena. Porodiljni  dopust smo koristili oboje. Prvih 6 mjeseci ja, a drugih 6 suprug. Otac i sin su razvili prekrasan odnos.

Cijeli intervju možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=oOaatbmdCnQ&ab_channel=55minutakod%C5%BDeljkeMarki%C4%87