U ime obitelji

Hitrec: Zagrebačkoj ‘nemremo niš’ vlasti potreban je neki politički roditelj odgojitelj

Hitrec: Zagrebačkoj ‘nemremo niš’ vlasti potreban je neki politički roditelj odgojitelj

Nacija je preživjela toplinski udar, zabunom preživio i Beroš, država stoji bolje no ikada pa može i bez mene, kaže Marić, već danima nije pokupljen ni jedan ministar, ponestalo goriva pa se sada u marici voze samo bivši i pjevaju vinske pjesme, priprema se veliko slavlje otvaranja mosta koji vodi iz Hrvatske u Hrvatsku, mirovinski fond zadovoljno prebrojava koliko je starih ljudi umrlo zadnjih godina, piše Hrvoje Hitrec.

Strategija spaljene Zemlje

Furešti su u vrijeme toplinskoga vala bili kuhani i pečeni. Prvo su se kao i obično pekli na suncu, a onda se bacili u more i ondje skuhani među ribama na lešo. I oni domaći žabari koji si mogu priuštiti boravak na toplom moru gdje se pojavljuju egzotične vrste a nestaju papalini. Elem, sve ptičice iz gore (izgore) spustile se na more. Jest, vrućine su zbilja bile odurne, noću toliko stupnjeva kao inače danju, a danju kao u paklu, čak su i cvrčci nekako tiši.

Eh, priča djed unuku, nekad smo se u ovo vrijeme noću pokrivali dekicama. Pa što se to dogodilo, pita unuk. Dogodile su se pripreme za dolazak militantnih izvanzemaljaca, samo nitko ne će priznati. Čovječanstvo je, naime, izabralo strategiju spaljene Zemlje, pa kada zeleni dođu, ne će imati što ni koga pojesti i otići na neki glup planet koji se sačuvao. Tako djed, a unuk samo gleda u mobitel i pada u depresiju kao i cijeli naraštaj Z, slučajno pod istom šifrom kao ruski tenkovi.

Vrućine su jenjale, ali će se vratiti, kao i korona koja se ljeti pretvara u trodnevnu bezopasnu boleštinu, ne podnosi visoke temperature. Čeka jesen, ako jeseni uopće bude, jer zadnjih godina nema ni jeseni ni proljeća, a i zime su traljave, traju malo i jedva čekaju ljeto. Ljetni festivali uzduž hrvatske obale i na otocima preselit će se zbog klimatskih promjena u studeni i prosinac, kao što se uostalom već seli svjetsko nogometno prvenstvo.
Bit će ugodnih trideset i nešto stupnjeva, za Božić dvadeset pet, kao što priliči. U Splitu će Ultra vrištati cijele godine, sve dok ljudi ne ogluše od imbecilnih decibela koji mogu stostruko nadglasati Verdija i Simona (Boccanegru). Radit će bez prestanka i Pržun na Golom otoku kamo će narod prevoziti obnovljeni „Galeb“, iz Rijeke.

Putin pušta iz zatvora najgore kriminalce i navlači im odoru

Vruće je i u Ukrajini gdje se ratu ne vidi kraj, suludi moskvito priopćuje da je tek počeo, a nastavit će ozbiljno, za razliku od dosadanjih manjih razaranja i pokolja. Sada Putin pušta iz zatvora najgore kriminalce i navlači im odoru, a oni sretni što nisu iza rešetaka, pa makar ih Ukrajinci izrešetali. Lukašenko i Bjelorusija toliko su se približili Putinu i Rusiji da su već i stvarno, ako još ne i formalno, jedna te ista zemlja, još im nedostaje Ukrajina i bit će to, drže, vrlo lijepa i velika država, a onda na Kavkaz i dalje, pa na Baltik i dalje, povijesna i zemljopisna Rusija nanovo rođena, Rusija rediviva, možda s malo Moldavije, s malo Finske, malo Švedske, malo Slovačke, malo Poljske, ako sve bude u redu vidimo se u Parizu, reče Hitler.

U planu su Rumunjska i Bugarska, ili barem dunavski koridor do Beograda kojemu će po uzoru na Bjelorusiju anšlusirati rep. srpsku, te se tako na nekoliko desetaka kilometara približiti Zagrebu koji je spreman na obranu, barem na gradskoj razini – gađat će neprijatelja smećem i tako riješiti oba problema.

Barem je sigurnost u Zagrebu na visini, pucaju samo cijevi

Kad smo pri Zagrebu, još se suzdržavam, ali ne ću dugo. Analitičari se civilizirano zgražaju, među njima i oni koji su „novu“ vlast oduševljeno dočekali.
Sada, nakon što je prošlo neko vrijeme i malo se otrijeznili, pišu da je zagrebačkoj nemremo niš vlasti potreban mentor, štoviše neki politički roditelj odgojitelj, da ju postavi na noge i pošalje… u život svagdanji. No, barem je sigurnost u Zagrebu na visini, pucaju samo cijevi, za razliku od američkih gradova, recimo, gdje se puca iz dugih i kratkih cijevi svaka tri dana, a ponekad i češće.

Silnu je pozornost izazvao vrhovni Dobronić mekoga glasa a čvrste ruke

Ljeto je, ah, ali mediji mogu biti zadovoljni. Još ima tema, svašta se zbiva, ne treba krastavaca. Silnu je pozornost izazvao vrhovni Dobronić mekoga glasa a čvrste ruke, sveudilj ravnajući se europskim stečevinama nagazio do sada nedodirljive sudce i njihove običaje više izvansudske ali lukrativne, pa smo doznali i da mnogi zarađuju lijepe svote izvansudskim aktivnostima, a što i ne bi.

Zarađuju tako i liječnici, malo u javnim bolnim ustanovama, popodne više u privatnim, zarađuju i školnici instrukcijama jer u školama klipani ne nauče mnogo pa trebaju pripomoć a roditelji plaćaju, izvannastavne aktivnosti u obliku instrukcija zgodan su prihod za slabo plaćene nastavnike i profesore… mogao bih još ali ne ću, želim samo reći da je to način života, stvari su tako postavljene i što možemo kad tu niš nemremo, ako poskupi željezo, onda ga nađemo gdje je jeftino ili badava, leži uz cestu i samo čeka tko će ga uzeti, nije moje, državno je, snađi se, druže itd. I ja sam u onoj krepanoj naddržavi otuđivao klamerice iz redakcije Sportskih novosti, eto.

Bliži se datum kada će stranci moći kupovati plodnu zemlju

A sada ozbiljno, kako reče suludi kremaljski krugoglavac. To ozbiljno zbiva se upravo u Slavoniji, Srijemu i Baranji. Naime, kako mi Hrvati sve radimo u zadnji čas, tako smo u zadnji tren opazili da se bliži datum kada će stranci moći kupovati zemlju, plodnu naravno (a i do sada su na posredan način).

Elem, na brzinu se stvara strategija kako da naš čovjek kupi zemlju prije stranca, da im doskočimo, takoreći. Ja sam tu viziju površno proučio i teško razumio, tko će i kako će i s koje razine, u stvari obratnim smjerom nego u doba nacionalizacije i konfiskacije, no za njih nije bio potreban novac nego pendrek i metak, a za ovu obratnu strategiju jest. Tu su, vidite, potrebne potpore države i habeoranica, krediti na pedeset godina s niskim i fiksnim kamatama, pa i darovnice, da zažive manja i srednja gospodarstva i dosegnu nove naraštaje koji će ostati i stvarati.

Mi jednostavno moramo zadržati hrvatsku zemlju u hrvatskim rukama, što je isto tako važno kao hrvatska lisnica (koju smo negdje zametnuli) i hrvatska puška ili tenk na ramenu (no dobro, puška). Jer zemlja i država jedno su isto, zato i govorimo/pišemo zemlja misleći na državu. I vode. I šume. Sve se to nalazi u Ustavu, u stvari.

Banke muštraju ljude pitanjima sve do podrijetla imovine, a pod firmom „ažuriranja podataka“

Spomenuo sam lisnicu, misleći na banke koje su naravno u stranim pandžama i ide im vrlo dobro. Cijede hrvatske građane kako stignu. Više ne možete u poslovnici neke tko zna čije banke (koja inače mirno pere novac) obaviti manju transakciju a da vam ne zaračunaju svoje usluge u visini jednog objeda. I nisu to objede, znamo svi. Na kraju će vam samo za ulazak u poslovnicu naplaćivati sto kuna (eura) kao da idete na predstavu. I ne samo to. Posve podivljale banke preuzimaju, čini se, prerogative državnih institucija, pa muštraju ljude pitanjima sve do podrijetla imovine, a pod firmom „ažuriranja podataka“.

Tako znam za slučajeve kada su ljudima blokirali račune na način da nisu mogli podizati svoj novac na bankomatu, blokirali bez obrazloženja, a ako ga je i bilo, rekoše da obavljaju „dubinsku analizu“, što je dubinsko i nezakonito zlostavljanje hrvatskih građana i preuzimanje, kako rekoh, ingerencija hrvatskih ustanova kojima je to posao, a ne samo promatranje krađe željeza. Ne ću reći da osjećam simpatije prema fakinaži koja razara bankomate, ipak sam legalist, ali možda među njima ima onih kojima je blokirana kartica, pa ne vide drugi način.

U Dubrovnik me zovu samo kada Grad opkoli srpska i crnogorska soldateska

Festivali, kao što rekoh, na svim hrvatskim stranama, neki već počeli, neki još čekaju u zasjedi. Dubrovački su aduti Ljubovnik, smješnica nepoznatog autora, i Krvava svadba poznatoga F. G. Lorce, došle mlade snage nakon što su Bogu na istinu otišli nezaboravni Juvančić, a nedavnih dana i Kunčević tek nakon što je dobio nagradu za životno djelo, te se tako ispunila moja izjava u jednom intervjuu da ta nagrada ima u sebi nešto zloslutno.
U Dubrovnik me nisu zvali, oh, nezahvalni, zovu me samo kada Dubrovnik opkoli srpska i crnogorska soldateska. Zato me zovu na Opatovinu u Zagrebu koji nije bio opkoljen nikada, ni u vrijeme Turaka koji su došli samo do Zapruđa.

Izvrsna premijera predstave Svoga tela gospodar

Na Opatovini otvaranje Histrionskoga ljeta bez uvodnih govorancija pa i bez intoniranja hrvatske himne kako je prije pandemije i Nemremo! bilo uobičajeno, a nije bilo ni Bandića, čak ni Viteza. Ali je zato premijera predstave Svoga tela gospodar bila izvrsna, kajkavski tako prisan mojemu uhu i genima. Slavko Kolar kojega je Krleža u jednom trenutku bjesomučno progonio, veliki je komediograf u rangu Brezovačkoga, ako ne i Držića, a Damir Lončar vrlo dobar redatelj a još bolji glumac, ovdje u ulozi Jakoba Pavunčeca.

Sjajan je „prvi par“, Filip Detelić kao Iva koji ne želi ni dodirnuti mladenku Rožu u interpretaciji fascinantne Dajane Čuljak, nasljednice Marije Kohn. Rožu je odigrala i tjelesno i duševno bez pogreške, njezina je šepavost išla od vrata i leđa do noge pa to nije bilo samo šepuckanje nego teška falinga inače lijepe žene čija je trpkost i gorčina ponekad prelazila u radost nadanja ili u pobunu, sve do finala koji je Lončar ostavio „otvorenim“. Uz veterane i veteranke (Zlatko Ožbolt, Barbara Rocco, Vanja Ćirić, već klasični histrion i svakoga ljeta sve bolji Davor Svedružić) tu su i nove djevojke tek izašle iz Akademije, lepršava Dea Presečki i Lara Nekić, a ni dečki nisu loši.

Šport

Zašto se u međunaslovu spominje šport? Ma, te večeri i noći igrali su Dinamo i Hajduk superkup, utakmica završila prije no rečena predstava na Opatovini, ali se odjeci i ondje čuli u obliku teškoga zvrndalja policijskoga valjda helikoptera, što je trojici glumaca dalo priliku za vrsnu improvizaciju nagrađenu pljeskom (helikopter je nastavio zvrndati, ali se poslije nitko više nije osvrtao). To je, eh, čar igranja na otvorenom prostoru, ambijentalni teatar što bi rekli Dubrovčani. A Torcida ispraćena kao što je došla, u strogo kontroliranim vlakovima i s policijskom pratnjom kakvu nema ni Macron kada dolazi u Zagreb, ni približno. Pucnjave nije bilo, osim pucanja cijevi po cijelom gradu. Barem nešto.

S isprikom što sam preskočio rubriku prošloga tjedna, odjavljujem se do sljedećega ponedjeljka.

Hrvoje Hitrec/HKV

> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!

O autoru

* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv