Dr. sc. Nansi Ivanišević, bivša ministrica prosvjete i športa u Vladi RH, a trenutno je predsjednica udruge Prokultura – Opservatorij kulturnih politika, gošća je emisije 55 minuta kod Željke Markić. Nansi Ivanišević je progovorila o tome kako vidi upravljanje gradom Splitom i zašto mirno kaže da se Hrvatsku uništavalo 30 godina. Podijelila je s nama kako je na svom postdiplomskom školovanju u Francuskoj shvatila važnost državne uprave i umijeća upravljanja Hrvatskom kao unitarnom državom. Objasnila je zašto ministrica Obuljen ne može reći da “nije njena stvar” kakve filmove snima HAVC i zašto je unatoč brojnim nedostacima u upravljanju Hrvatskom – optimistična.
O iskustvu u Francuskoj
“Stjecajem okolnosti i zahvaljujući svojoj primarnoj struci – naime, profesorica sam francuskog i talijanskog jezika i književnosti – imala sam sreću istraživati francusku kulturu koju Francuzi nazivaju Civilizacijom, pa ići i puno dalje – približavati tu francusku kulturu i pristup Hrvatskoj. Prije svega Splitu ali i ostatku Hrvatske. I ta znanja koja sam stjecala na vrlo zanimljive načine dovele su me mogućnosti usavršavanja na Institutu političkih znanosti i opservatoriju kulturnih politika u Grenobleu.”
O upravljanju Hrvatskom
“Nama neće pomoći niti prirodne ljepote, niti nasljeđe, niti sjajni pojedinci bilo kojeg predznaka. Ono što bi nam trebalo pomagati kad konačno imamo svoju državu – to je znanje. Znanje kako upravljati tim dobrima – to je ono što sam imala sreću naučiti na Opservatoriju kulturnih politika.
Moj magisterij je bio upravljanje kulturnim projektima i tada sam znala da to neće biti lako primjeniti na Hrvatsku jer, primjerice, cijela priča se vrtila oko dva termina koja su u Hrvatskoj gotovo nepoznata. Jedan je kolokvijalno prisutan, a to je decentralizacija, a drugi pojam je dekoncentracija o kojoj nitko u Hrvatskoj ništa ne zna pa čak ni najveća pravnička ili upravna imena.
Francuska je model po kome je Hrvatska uređena. To je bila država od koje smo prepisali Ustav i od koje smo preuzeli upravu. Početak 90-ih godina vrijeme je kad se ustrojava Hrvatska. Najveći stručnjaci tada, profesor Smerdel i profesor Sokol, zajedno s francuskim stručnjacima, s kojima i prof. Marc Gjidara, moj mentor, pripremali su Ustav RH. Iako smo prepisali Ustav nedostatak prouzročen neznanjem jezika i nevoljkošću prema učenju francuskog modela rezultirao je time da smo preko noći dobili političare koji su se svi proglasili političarima, a koji od politike ne znaju gotovo ništa.”
O pravoj uređenosti i funkcioniranju politika
“Pitala sam Roberta Palmera, tadašnjeg direktora uprave Vijeća Europe za kulturu, kad je bio gost u Zagrebu, da mi najkraće definira kulturne politike. I on je rekao: leadership i partnership. Vodstvo i partnerstvo. Partnerstvo podrazumijeva i sve javne ustanove ali i kompletno civilno društvo i kompletni privatni sektor. Sva tri sektora moraju biti pod vodstvom lidera.”
O važnosti kulturnih poltika
“Kulturne politike – to je sintagma koja se uopće ne zna u Hrvatskoj. Recimo, nulta kulturna politka je kulturno i umjetničko obrazovanje. Ne možeš imati kulturnog građanina, samosvjesnog građanina koji ima osvješten svoj jezik, identitet, uopće odnos prema drugome s punim poštovanjem i odnos prema sebi ako on u svome odgoju i obrazovanju nije dobio kulturno i umjetničko obrazovanje. Hrvatska nažalost tu kaska debelo. Nama kulturne politike nisu poznat termin, to je sintagma koja zapravo je jedna od vidova javnih politka.“
Odnos hrvatske politike prema hrvatskoj kulturi i baštini
“Iznijela sam sliku Hrvatske kako je izgledala 2013. i 2014. kad je u jednom komparativnom istraživanju 140 zemalja Hrvatska ušla u prvih 20 ili 30 po broju prirodnih, kulturnih i drugih datosti koje su jedinstvene, kao što su sportski kapacitet – uspjesi. Istovremeno, po uspješnosti upravljanja ti resursima bila Hrvatska je pri dnu ljestvice. Mi čak I sport zanemarujemo, to je jedna od javnih politika kojom sam se puno bavila. Dakle, Po onome što su naše politike, transparentnost, uređenost, učinkovitost sustava, nažalost, smo pri samom dnu.”
O odnosu civilnog društva i države
“Civilno društvo ima tu brzinu i polet i slobodu djelovanja koju tromost državnog upravnog aparata nema ali kad civilno društvo pokrene nešto, država je ta koja ga mora prihvatiti. Okrutno je i nedopustivo prepustiti jednoj udruzi određene stvari koje su zapravo državna odgovornost.
Državna uprava nije dovoljno produktivna, odnosno troši novac, a ne proizvodi novu vrijednost. Ljudi ne razlikuju termine. Mi na području cijele države govorimo o javnoj upravi koja se dijeli na državnu upravu i na regionalnu i lokalnu samoupravu. Upravo pitanje decentralizacije je kod nas dovelo do nečega što javnost ne razumije. Državu se uništava 30 godina, a jača se decentraliziranu lokalnu samoupravu na kojoj svake 2 ili 4 godine gledamo druga lica koja ne znaju ništa ni o politikama ni na kojoj razini niti o upravnoj odgovornosi niti o vođenju onoga što im je prepušteno a to je neki grad, neka općina ili neka županija.
Zakonitosti svih javnih politika – zdravstvene, gospodarske, obrazovne, sportske se moraju voditi time da političari moraju surađivati sa stručnjacima.”
O neznanju upravljanja državom
“Profesor Gjidara i ja nudili smo četirima hrvatskim sveučilištima uspostavu studija u upravljanju u obrazovanju i kulturi da pripomognemo u obrazovanju budućih ravnatelja škola, budućih intendanata kazališta, budućih ravnatelja muzeja, da bi osim svoje primarne struke naučili što znači odgovornost upravljanja. Sva su nas sveučilišta odbila, uz tvrdnju da imaju profesore koji znaju dovoljno. Moja tvrdnja tada i danas je: da mi imamo profesore koji to znaju, mi bismo to odavno naučili. Mi nažalost imamo zadojenost nečim što je nekad bilo i uvjerenje da su ta naša današnja znanja dovoljna da mi dobro upravljamo državom što nije slučaj kako to vidimo svih ovih godina, što se vidi i na lokalnoj razini. Mi se ne pitamo što taj za kojega ćemo mi glasati nama nosi? Što on zna? Zna li uopće kome je on odgovoran?
Nemamo uopće sustava i to je najveći grijeh naše politike.
Iz pozicije građanina potrebno je osvijestiti da se ne može izgradnjom paralelnog sustava bilo u civilnom ili privatnom sektoru osloboditi od odgovornosti i krivnje javni sustav. U unitarnoj državi kao što je Hrvatska javni sustav odgovara za sve. Moja poruka za mlade koji traže izlaze pa osnivaju udruge ili stranke, vaše odgovornosti ili vaše želje da popravite ovu zemlju i da je učinite dobrom za ostati ovdje i živjeti ovdje je: naučite kako funkcionira država i poručite onima koji loše možda upravljaju nečim da se može drugačije i bolje.”
Izvor: narod.hr
