Dr. Franinović Marković: Zbog birokracije bolesnik često umre prije nego komisija odobri potrebnu pomoć
17. ožujka 2021.

Dr .sc. Julijana Franinović Marković, neurologinja je i bavi se palijativnom skrbi od 2006. godine. U emisiji 55 minuta kod Željke progovorila je o svome radu u palijativnoj skrbi, o tome kako se obitelji suočavaju s bolesnikom kojemu je potrebna palijativna skrb i koje su prednosti palijativne skrbi u životima umirućih i njihovih obitelji.

„Palijativna skrb nije ništa novo, ona je medicina sama u sebi – skrb o osobi, a ne o bolesti. Nema bolest čovjeka, nego čovjek ima bolest i palijativna skrb usmjerena je na poboljšanje kvalitete života bolesnog čovjeka na dosezljivu veličinu“, rekla je Franinović Marković.

Povećavanje kvalitete života bolesnog čovjeka na tri razine

„Najprije na fizičkoj razini – svi se bojimo fizičke boli koju je moguće liječiti ali je potrebno prepoznati je, prevenirati je, liječiti i kontrolirati. Tu ulazi i cijeli niz drugih simptoma – povraćanje, poremećaj disanja, jaka slabost, poremećaj stolice, mokrenja i tako dalje.

Druga razina na kojoj se može puno učiniti je psihička. Čovjek prolazi kroz različite faze – od ljutnje, agresije, cjenkanja, negiranja, depresije, prihvaćanja riječ je o kompleksnom djelu koji je više manje prepoznat. Suočavamo se s time da živimo dok ne umremo, ali sve to ulazi u dio života – umiranje nije izvan konteksta našeg života, ona je vrlo aktivan i moćan dio života.

Treća razina je duhovna – palijativna skrb je i duhovna skrb jer u nju ulazi i cijeli niz duhovnih problema koje osoba nosi sa sobom – kad smo suočeni sa svršetkom života i s vlastitom zbog teškoće sa savješću – s nekim dijelom u prošlosti zbog kojeg pacijent žali što je nešto učinio.

 Cijelo društvo tako je koncipirano kao da smrti nema. Nudi se samopomoć – kako biti ljepši, pametniji, uspješniji, mlađi, što treba odijevati, jesti i piti…ali nema priručnika kako ću se nositi sa svojom smrtnošću, samoćom, bolešću, s ovisnosti o drugima. Na primjer, problem je da neka osoba prihvati pelenu. Jer je pelena neki simbol ovisnosti o drugima i degradacija. I ljudi se različito suočavaju s time.“Bolest i patnja kao prilika za cijelu obitelj

„U centru palijativne skrbi uvijek je bolesnik i obitelj. Ne jedna osoba. Svi koji imaju iskustvo teške bolesti znaju koliko to mijenja obitelj i da je to jedna prilika za obitelj:

Prvo imamo mogućnost sudjelovati u nečemu što ćemo mi proći vrlo brzo. Učimo od onoga koji je teško bolestan i koji umire kako to napraviti.

Drugo, to je vrijeme u kojem je moguće riješiti puno toga – primjerice, odnose unutar obitelji. U svakoj obitelji ima dinamičnih odnosa – ima puno povreda ima i puno dobrih stvari. Ima dosta nepraštanja. Moj cilj je uvijek pokrenuti praštanje. Sjećam se jednog čovjeka koji je zlostavljao svoje kćeri, tukao ih je i dvije godine nisu bili u kontaktu. On je živio sa suprugom koju je također zlostavljao i koja je bila onkološki bolesnik. Zbog zahtjevne situacije morali smo ga izdvojiti i bio je u bolnici. Paralelno s time naša psihologica radila je s njihovim kćerima. Kćeri su negirale kontakt s ocem, ali rekla sam im da im je to jedina prilika za susret s njime. Bila sam prisutna kada smo im omogućili da dođu u bolnicu, to je bilo dva, tri dana prije nego što je umro. I kad ih je on vidio rekao je: oprostite mi, ne činite ono što sam ja činio. To su velike stvari koje se mogu napraviti jer ste omogućili živima da ne nose to veliko breme dalje u životu sa sobom jer to obilježi njihove obitelji i njihov odnos s djecom. Više puta sam imala priliku svjedočiti ovakvim situacijama.

I njegovatelj vidi u odnosu na bolesnika što je sve nerazriješeno. Koliko smo povreda napravili – bilo kao djeca prema roditeljima, kao roditelji prema djeci, supružnici. Puno je tu materijala koje treba pročistiti. I zato je to velika prilika.“

Negiranje boli

„Bolesnici u najvećem djelu nemaju fizičku bol ali ona može biti upravo ova duhovna koja se manifestira kao fizička. U palijativnoj skrbi se govori o totalnoj boli. To je fizička, psihička, socijalna i duhovna komponenta boli. Ako bolesnik ne reagira na opijate koje dajemo onda moramo razmisliti o tome što liječimo. O kojoj komponenti boli nam govori bolesnik. To možete shvatiti jedino ako ste uz njega i ako razgovarate ali ne samo s njim nego i sa članovima obitelji. Obitelj ima jednu percepciju i dat će vam jednu stvarnost, bolesnik vam daje drugu stvarnost. I kad govorimo o boli dobro je odvojiti njegovatelja od bolesnika kako bi mogao govoriti bez straha. Ne želi opterećivati članove obitelji, a na pitanje: boli li te, on odgovara: ne. A ti znaš jer vidiš da se opire pregledu, vidiš da ga boli. Bolesni često sebe percipiraju kao one koji su opterećenje obitelji i misle da bi možda sve bilo lakše da ih ima ili da ih nema.

Veliki je problem prepoznati bolesnika u potrebi za palijativnom skrbi, gdje aktivno liječenje više nema smisla usmjereno na bolest – ni kirurško, ni medikamentno, besmisleno je jer neće dati očekivani rezultat. To vrijeme bi trebali prepoznati. Jer sama terapija čini nuspojave i štete. I zašto kvalitetu života smanjivati s nuspojavama djelovanja lijeka, a ne polučiti dobar rezultat. Postoje alati s kojima možemo brzo detektirati pripada li bolesnik grupi osoba kojima je potrebna palijativna skrb.“

Patnja

„Patnja je široki pojam i vrlo je teško definirati ju ali znamo kad smo u patnji. Ona je uvijek izgrađujuća. Iskustvo s teško bolesnim osobama je izgrađujuće iskustvo. Iz svojeg osobnog iskustva mogu reći da mi je to višestruko pomoglo u životu. Na početku mojeg liječničkog staža umro mi je otac. Kad je moja majka umirala svi smo bili uz nju. Cijela obitelj je bila uz nju. To je kratko trajalo, brzo je umrla i moj brat me pitao: zar je tako lako umrijeti? Jer je tada prvi puta vidio da netko umire. To je bilo veliko iskustvo i za moje sinove i bila sam ponosna na njih. Došli su istoga časa kada sam rekla da mi majka nije dobro. I izmjenjivali smo se svi – na smjene. Tko će kada biti budan i odspavati.“

O važnosti sudjelovanja svih članova obitelji u opraštanju od umirućeg

Ništa se ne može usporediti s brigom koju daje obitelj – ni jedna organizacija ni bolnica ne može pružiti takvu brigu.

Imate jedan mir koji je drugačiji i bolesnik ima jedan mir koji je drugačiji. Ja to ne znam opisati. Ali mir koji znači da smo za svoju umiruću majku, moja braća i ja, otpratili ju najbolje što smo znali. Svugdje je bilo dogovaranje s majkom – želi li liječnika ili ne, i slično. I onda nemate to žalovanje, imate tugu. Ali gotovo redovito se događa – to je manja skrb obitelji. Što je više izbjegavanja to je žalovanje kompliciranije i to vrlo često ide u patološko žalovanje koje treba pomoć psihijatra. Što manje djece i članova obitelji sudjeluje u trpljenju i umiranju člana svoje obitelji – to se teže oporave od njegovog gubitka.

O dostupnosti palijativne skrbi

„Aktivacija za palijativnu skrb često ide preko obiteljskog liječnika. Palijativni tim u tom slučaju odlazi na teren, ulazi se u kuću pacijenta. Zatim se pregleda se pacijent, procijeni terapija – to je kućna posjeta koja traje otprilike sat i pol vremena. Procijeni se tko su njegovatelji, koje je njegovo opterećenje, koliki je njegov kapacitet da vodi skrb jer on je nama spona i daje nam informacije. I palijativni tim procijeni što nam treba – treba li nam kirurg, neurolog, psihijatar, psiholog, stomatolog.“

Eutanazija

„Eliminacija nikad nije briga. Možemo bježati od problema ali ako ne damo mogućnost palijativnoj skrbi onda to ne možemo nazvati brigom. Briga je jedna trajnost, prisutnost i olakšanje. Eutanazija je kratkoročno rješenje. Čak i jeftino. Ne možemo ubojstvo nazvati milosrđem. To je nakaradnost i velika degradacija nas kao ljudi ako nemamo kapacitet da skrbimo nego da eliminiramo. Svaki razgovor o eutanaziji i želju za eutanazijom vrlo ozbiljno moramo uzeti i raspravljati o tome. Nikad nisam imala od pacijenata zahtjev da želi eutanaziju. Čovjek koji je u skrbi i ima blizinu druge osobe, nekoga tko ga prati u njegovoj bolesti i tu je.“

Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?

Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.

Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:

  1. Prijavite se na YouTube na računalu.
  2. Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
  3. Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)

Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.

Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.

>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije

Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.

Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest

Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvonii tako pokazati da ste odabrali sve obavijesti.

Izvor: narod.hr

Udruga u ime obitelji

Rad udruge “U ime obitelji” možete podržati svojom donacijom.

Udruga U ime obitelji okuplja aktivne građane u promicanju i obrani ljudskih prava, demokracije i temeljnih vrijednosti naše civilizacije. Svojim djelovanjem – zagovaranjem, zahtjevima, peticijama potičemo one koji su na vlasti da poštuju ljudsko dostojanstvo i prava pojedinca.

Udruga U ime obitelji osnovana je u svibnju 2013. tijekom referendumskog procesa prikupljanja potpisa za ustavnu zaštitu braka. Od svog osnutka, kontinuirano djeluje u svrhu osnaživanja braka i obitelji, civilnog društva, zaštite života od začeća do prirodne smrti, zaštite najboljeg interesa djeteta, zagovara neradnu nedjelju, slobodu medija, borbu protiv korupcije te demokratizaciju izbornog sustava u Hrvatskoj. Naša misija je društvenim zagovaranjem aktivno sudjelovati u osnaživanju braka i obitelji te izgradnji demokratskog društva.

 

Pratite nas

#Prethodni članak
Sljedeći članak$

Damir Fekeža