U ime obitelji

Akademici, general i biskup u pismu Milanoviću, Jandrokoviću i Plenkoviću: Ubojice u Srbu su bili četnici i komunisti, zaustavite veličanje zločina

Akademici, general i biskup u pismu Milanoviću, Jandrokoviću i Plenkoviću: Ubojice u Srbu su bili četnici i komunisti, zaustavite veličanje zločina

“Željeli bismo Vas upozoriti na besmisao današnjeg obilježavanja “antifašističkog ustanka” u Srbu. To je na žalost postao službeni događaj u RH jer tu predstavu u Srbu svakog 27. srpnja podupire i plaća naša država, a na njoj sudjeluju i predstavnici Vlade RH i Hrvatskog sabora.”, stoji u pismu premijeru Andreju Plenkoviću, predjseniku Sabora Gordanu Jandrokoviću i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću kojeg su poslali akademici Ivan Aralica i Josip Pečarić te sisački biskup Vlado Košić i general HV Ivan Tolj.

Njihovo pismo donosimo u cijelosti:

Poštovani g. Predsjedniče RH,

Poštovani g. Predsjedniče Hrvatskog sabora,

Poštovani g. Predsjedniče Vlade RH,

Željeli bismo Vas upozoriti na besmisao današnjeg obilježavanja “antifašističkog ustanka” u Srbu. To je na žalost postao službeni događaj u RH jer tu predstavu u Srbu svakog 27. srpnja podupire i plaća naša država, a na njoj sudjeluju i predstavnici Vlade RH i Hrvatskog sabora. Naime prije točno 80 godina u Srbu, Borićevcu, Brotnji i okolnim selima u Lici, a onda i u Drvaru i Grahovu u BIH, isključivo Srbi pobili su najmanje 400 isključivo Hrvata civila. Ubojice su bili četnici i komunisti koji su trebali u dogovoru s talijanskim fašistima “očistiti” te krajeve od hrvatskog stanovništva. Ubili su i dva katolička svećenika Waldemara Maksilijana Nestora i Jurja Gospodnetića, a poznato je da su u tom krvavom pohodu stradali i svi članovi obitelji Ivezić, među kojima i mala djeca. I kako se to može nazvati antifašizmom? Pa to je bio doslovno pravi fašistički pokolj. I zar to treba slaviti?

Poštovani, učinite nešto da se zabrani ovo veličanje zločina.

Ovim potpisivanjem zajedničkog pisma na najviše adrese u državi u tu svrhu želimo svrnuti pozornost odgovornih i sveukupne naše javnosti na besmisao ovog okupljanja u Srbu. Mislimo da je došlo vrijeme da se stane na kraj svim lažima i konačno sva naša hrvatska tragična povijest istinito predstavi sadašnjim i budućim naraštajima.

S poštovanjem

Ivan Aralica, akademik

Josip Pečarić, akademik

Vlado Košić, sisački biskup

Ivan Tolj, general HV

Što označava ‘ustanak’ u Srbu?

Podsjetimo, već desetljećima se 27. srpnja u ličkom mjestu Srbu u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća organizira obilježavanje nekadašnjeg praznika u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Dana ustanka naroda Hrvatske u spomen na dan kada je 1941. godine omasovljen oružani otpor protiv Nezavisne Države Hrvatske. U samostalnoj Hrvatskoj taj je datum zamijenjen 22. 6. koji se obilježava kao Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje sisačkog partizanskog odreda. Iako je činjenica da niti jedna europska država osim Ruske Federacije ne slavi pobjedu komunizma nad fašizmom i da sve europske države pobjedu nad fašizmom slave u svibnju kada se ona i dogodila 1945., proslava bilo kojega od ovih dvaju datuma problematična je, ako se i prihvati hipoteza da je nacionalno komemoriranje antifašističke borbe nužno.

Problematičnost svrhovitosti odabira 22.6. leži u njegovoj apokrifnosti i činjenici da se 22.6.1941. zapravo nije dogodilo ništa značajnije od ladanjskog okupljanja manje grupe sisačkih komunista uznemirenih zbog iznenadnog prekidanja savezništva između Hitlerove Njemačke i Staljinova Sovjetskog Saveza, a problematika obilježavanja 27.7. višestruka je. Toga dana doista je počeo ponešto masovnija pobuna srpskoga stanovništva protiv vlasti NDH, kojom su, između ostalog, pod kontrolu stavljeni Lapac i Srb, a ustanak se s ličkog proširio i na dijelove dalmatinskoga zaleđa i jugoistočne Bosne. Iako se kasnije nastojalo prikazati drugačije, Komunistička partija Hrvatske, iako prisutna, još nije imala dominantan utjecaj na podizanje ustanka, a istraživanja ukazuju na činjenicu da su ustanici činili heterogene grupacije srpskog pučanstva očigledno revoltiranog progonima Srba od strane ustaških vlasti. No, iako je represija nad Srbima u prvim mjesecima NDH doista bila brutalna, također je jasno da 27.7. nije počeo ustanak naroda u množini, već samo srpskog pučanstva.

Antifašistički karakter ovoga ustanka također je upitan budući da su nakon samo nekoliko dana predstavnici dijela ustanika pozvali talijanske fašističke vlasti da zauzmu ustanički prostor kako se ne bi vratili pod okrilje hrvatskih vlasti, a valja napomenuti i da su se ustaničke postrojbe, koje su se pobunile 27.7. većim dijelom u nadolazećim mjesecima formirale u četničke postrojbe, najvjernije suradnike talijanske fašističke vojske. No, najveću ljagu na 27.7. svakako baca činjenica da je u ovom „antifašističkom“ ustanku počinjeno etničko čišćenje hrvatskog pučanstva u selima Brotinja i Boričevac. U potonjem je ubijeno 55 žena, djece i staraca koji se s ostalim stanovništvom sela nisu ranije evakuirali. Tim su činom proklamirani antifašisti na samom počeku rata, a ne kako vlada rašireno mišljenje tek na kraju, pokazali pravo lice navodnog pokreta za slobodu.

Milorad Pupovac uoči ovogodišnjeg obilježavanja Dana ustanka, zaprijetio je prosvjednicima koji se protive obilježavanju ovoga dana porukom da: „Ustaše neće u Srb“. I tako 80 godina poslije ustanka, uočavamo uporabu iste parole koja je tim više uznemirujuća ako ju sagledavamo u kontekstu događaja koji su se zbili prije 30 godina i Srb promatramo kao jedno od mjesta u kojima je započela Balvan revolucija. Predsjednik SNV-a odlučniji je no ikad u želji da se spriječi Dražena Keleminca i njegove pristaše iz stanke A-HSP da pokvare romantičnu proslavu davno pobijenih propagandnih mitova iza kojih se kriju zločini, stradanja i kolaboracija. Iako je Milorad Pupovac prije nekoliko tjedana pamfletistički pozivao da prestanemo s vraćanjima u prošlost i okrenemo se herojima mira, upravo je on taj koji ponovno pokreće bespredmetne rasprave i po tko zna koji put nastupa s toliko izlizanim frazama o srpskoj ugroženosti, pa su tako gotovo groteskne njegove izjave da psi Dražena Keleminca plaše stanovnike Srba. Ništa bolji i suvremeniji nije niti Keleminec koji protiv ujedinjene kokarde i petokrake kakve su nosili ustanici u Srbu, nastupa s ustaškim znakovljem prijeteći, vrijeđajući i psujući.

Baš kao što je nehumano zatvarati oči pred partizansko-četničkim zločinima, jednako je nehumano isto činiti i za one ustaške. Problem promatrača ovih događaja jest u činjenici da u ovoj priči želi odabrati stranu, utvrditi tko su naši, a tko njihovi. Za bilo kojeg žitelja suvremene liberalne demokracije odgovor bi trebao biti sasvim jasan, niti jedni niti drugi.

Jedina razlika ovih dvaju karikaturalnih političkih aktera je što Keleminec uživa političku zastupljenost recipročnu svojoj potpori unutar biračkog tijela, odnosno ne uživa ju, a Pupovac na osnovi minorne potpore u biračkom tijelu čini jezičac na vagi vladajuće većine u Hrvatskom saboru.

Izvor: narod.hr