Saborska oporba žestoko je, s različitim argumentima, u srijedu kritizirala konačni prijedlog Obiteljskog zakona koji bi SDP-ova većina željela pod svaku cijenu ponovno izglasovati i onda primijeniti u roku od samo mjesec i pol dana. Zanimljivo je i da je u četvrtoj po redu “javnoj” raspravi ministrica Milanka Opačić odbila 90 posto primjedbi stručne i zainteresirane javnosti. Nisu uvaženi prigovori 76 socijalna radnika.

Profesori obiteljskog prava uputili su saborskim zastupnicima povodom Obiteljskog zakona, njegove politizacije, nedostatka javne rasprave i nedostataka samog Zakona otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:

Kao osobe koje se dugi niz godina bave obiteljskim pravom i zbog slobode misli, savjesti i govora, čini nam se da smijemo, baš zato što nismo bili u sabornici 16. rujna ove godine prilikom rasprave o Obiteljskom zakonu, demantirati odnosno propitati neke od izjava koje su izrekli saborski zastupnici, a koje su zabilježene u tonskome i slikovnome zapisu nahttp://itv.sabor.hr/video/, a prenijeli mnogi portali. Izrada ovoga najnovijeg Obiteljskog zakona, ispolitizirana do ekstrema, rezultat je što u stvarnosti javne rasprave nije ni bilo. U pravnoj je državi nezamislivo da se zakon piše bez znanstvenika, a evidentno je da nije bilo ravnoteže znanosti, prakse i zakonodavca. Ovaj posljednji potpuno se, kroz izvršnu vlast izolirao i praktički oktroirao propis.

Ponajprije nije točno, kako navodi jedna zastupnica, očito aludirajući na sve nas koji smo bili u radnoj skupini 2010. godine, da smo govorili da treba raditi novi zakon (“Čitali ste napisane stavove pojedinih pravnih stručnjaka i govorili kako je trebalo poboljšati stari zakon što naprosto nije točno jer su tih godina ti isti pravni stručnjaci imali toliko primjedbi da su govorili da treba raditi novi”). Istina je sljedeća i dokumentirana u zapisnicima tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne politike: upravo smo mi stručnjaci, mahom profesori obiteljskoga prava, govorili da treba zbog proteka vremena i društvenih promjena koje su se zbile, samo u manjoj mjeri korigirati neke institute Obiteljskog zakona iz 2003, a ne da treba stubokom mijenjati obiteljski propis. Da bismo tada tako nešto mogli tvrditi, naručili smo anketiranje i pribavili mišljenja svih sudova u RH i centara za socijalnu skrb koji su potvrdili naša teorijska promišljanja da zakon treba promijeniti u otprilike 10% sadržaja.

Nadalje, u saborskoj se raspravi navodi kako Prijedlog Obiteljskog zakona „na novi i sustavan način uređuje razvod braka“. Međutim, činjenica jest da je razvod braka kako je uređen ovim zakonom, degradirao ljudska prava i prava djece, a ne da je institut sustavno uredio to područje. Naprotiv, napravljena je tolika zbrka da nijednomu sucu neće biti lako suditi, presuditi i pritom zaštititi djecu. O bračnim drugovima da se i ne govori. O djeci još manje. Sustavno je samo uvođenje kaosa. Nitko pravedan i razuman ne može biti za održanje braka u kojem makar jedan od bračnih drugova to više ne želi. No, ovaj zakon upravo čini suprotno i onemogućava bračnog druga u razvodu, ako nema suglasnosti oko djece. Zaboravlja se da bračni drugovi sve češće, njih oboje ne žele više biti zajedno, ali se ne mogu sporazumjeti o djeci. Na ovome – razvodu braka i planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (koja ionako postoji odavna u ranijim i aktualnom zakonu) pokazuje se sva konfuzija i nepravda zakona. Trebala su proći desetljeća da zaživi ideja da roditelj ostaje roditelj i nakon razvoda braka, a sad je umanjuju gdje god stignu. Dokaza o suprotnome u zakonu nema.

Na žalost jedan saborski zastupnik navodi primjer osporavanja majčinstva kao primjer korekcije zakonskog teksta nakon intervencije Ustavnoga suda. Međutim, jedna od tih rjeđih korekcija, ali svakako važnih, jest da je dopušteno sudskim putem utvrđivati majčinstvo (što postoji i u Obiteljskomu zakonu iz 2003, ali ne i 2014. i tekstu iz lipnja 2015.). No, predlagatelja zakona ne zanima mogućnost da žena može priznati majčinstvo, usprkos navodnoj jednakosti žene i muškarca i zabrani njihove diskriminacije, i jednostavno taj institut i dalje za njih ne postoji. Doista, došlo je i do nekih drugih manjih dopuna koje su se u raspravi spominjale, no i opet te poneke odredbe nisu pravno korektne i manjkave su.

Ministrica Opačić zdušno podupire nastavak rada Centra za posebno skrbništvo, međutim, prešućuje korekciju odredaba koje su učinili u odnosu na prijedlog zakona iz lipnja, a kojima se – gle čuda! – omogućava tomu istom centru da svoje poslove „prebaci“ centru za socijalnu skrb, koji ionako još od 1978. godine radi upravo taj posao – posao posebnog skrbništva. Dakle – nikakva novina, već zamagljivanje očiju.

I gospođa ministrica i neke zastupnice prikazuju kao da će se upravo i samo baš ovim Zakonom smanjiti konfliktni razvodi, što bi svakako bilo dobro za boljitak i dobrobit djece. Međutim postizanje plana o roditeljskoj skrbi, koji je i sada moguće postići sporazumom roditelja (dapače još od zakona iz 1978. godine!), nemoguća je misija dokle god država ne uloži više u prevenciju konflikata, a stručnjake ne opskrbi dodatnim znanjima i vještinama. O tome da će upravo djeca proživjeti nova maltretiranja od sustava kad će ih se nekoliko puta saslušavati, rečeno je od strane drugih zastupnika, a i psihologija se tome odlučno protivi. Njihova priča bi se otprilike mogla komparirati s bajkom da će svi ljudi živjeti dugo, dugo, sretni i zadovoljni, kao da konflikata više neće biti, a ono malo njih koji se pokažu, zakon će „sasjeći u korijenu“. Ipak, treba puno, puno više ulaganja u obitelj i društvo, od najranije dobi, da se djecu odgaja za komunikaciju, za odgovorno i nekonfliktno, tolerantno društvo. Nijedan zakon ne može zamijeniti odgovorno ponašanje kojem se učimo znatno ranije.

Čudi što jedna druga saborska zastupnica spominje kako će novom žurnom mjerom izdvajanja djeteta prevenirati nemile slučajeve kakvi su se prije neki dan zbili u Hrvatskoj, navodeći kako „nikada sud ne može biti tako brz kao centri“. Međutim, dovoljno je pogledati kako funkcionira sudska zaštita djece u Njemačkoj i Austriji, pa će se vidjeti da organizirani sustav može mnogo. O tome da su još davno Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud RH upozorili da o građanskim pravima moraju odlučivati sudovi pune jurisdikcije (a ne upravna tijela) pravna je struka dosta toga napisala i rekla. Prema tome, u zakonu je trebalo naglasak staviti na sudsku zaštitu, a centre za socijalnu skrb rasteretiti poslova, razdijeliti preventivnu od kurativne uloge, itd. itd. Neobično je što gospođa zastupnica, kao bivša odvjetnica i ministrica pravosuđa „lupa“ i po odvjetnicima, zaboravljajući da su razvodi brakova odvjetnički gledano najjeftiniji sporovi u kojima nema „dobre zarade“, a najdelikatniji zbog angažiranosti emocija sviju. Kad je o emocijama i strastima riječ, slažemo se sa zastupnicom koja je na plastičnom primjeru pokazala da su želje jedno, a život i stvarnost drugo. Izvrsno je više zastupnika uočilo da zakon treba ići u treće čitanje, jer je nedorađen.

S time se slažemo.

I na kraju, treba dobro poznavati pravo da bi se smjelo izreći neke misli koje su predlagatelj i neki zastupnici kazali. Čak i da im oprostimo što nisu te struke, ne bi smjeli izvrtati stvari i obiteljski zakon percipirati kao stvar ideologije. U ovome zakonu ideologije nema. Ima samo mnoštvo neznanja, kontradikcija, nelogičnosti, konfuzije. Unatrag gledajući, od stvaranja hrvatske države, kad je omogućen stranački pluralizam, svi su se obiteljski zakoni donosili konsenzusom. Očito su bili bolji i nikome sporni.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar
Prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac
Prof. dr. sc. Dijana Jakovac-Lozić
Prof. dr. sc. Nenad Hlača
Izv. prof. dr. sc. Irena Majstorović

Zagreb, Split, Rijeka, 17. rujna 2015.

Izvor: Narod.hr

Photo: Livio Černjul