Dječja psihijatrica dr. Katarina Dodig-Ćurković upozorava da sve agresivnije nametanje transrodnosti kod djece i maloljetnika izaziva traume i skreće pozornost na obitelj kao najbolji temelj emocionalne sigurnosti.

U razgovoru za Narod.hr, dr. Dodig-Ćurković reagirala je na sve češći izričaj u javnosti, u kojemu se promiče transrodnost i ujedno nameće mišljenje kako je ona prihvatljiva i za djecu.

Specijalistica koja predaje na tri fakulteta

Izv. prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, dr. med., specijalistica je opće psihijatrije i subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije i forenzičke psihijatrije.

Srednju školu završila je u SAD-u, a medicinu je studirala u Osijeku, gdje je i specijalizirala iz područja psihijatrije. Radi kao psihijatrica na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC Osijek .

Autorica je niza radova objavljenih u visoko citiranim časopisima, predaje na Medicinskom, Stomatološkom i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Kolumnistica je u Glasu Slavonije.

>Alarmantno: ‘Sve više djece u Hrvatskoj treba psihološku pomoć’

Dr. Dodig-Ćurković je predsjednica Hrvatskog društva za mentalno zdravlje djece i adolescenata, HLZ, i predsjednica povjerenstva za dječju i adolescentnu psihijatriju u Ministarstvu zdravstva.

Kako može netko tvrditi da transrodnost ne izaziva traume kod djece?

“Odmah u startu ne bih se složila sa samim naslovom jednog novinskoga članka u kojemu se ističe da transrodnost odnosno promjena spola ne izaziva traumatizaciju kod djece”, naglašava Dr. Dodig-Ćurković.

“Upravo iz razloga da je nejasno na temelju čega se može uopće dati takav zaključak, kada se zna da su sve posljedice koje su traumatične po djecu i mlade općenito dio patologije koju uglavnom na kraju i tretiraju liječnici specijalizirani za djecu, a to su dječji i adolescentni psihijatri”, pojašnjava.

“Dakle, bez potrebe da umanjujem značaj bilo koje struke, imam potrebu jasno podsjetiti da je patologija uglavnom segment kojim se bave liječnici i koji se zasigurno poput mene ne bi složili s tvrdnjom da transrodnost ne povlači za sobom i traumatska iskustva”, naglasila je.

Benevolentan stav u ozbiljnim pitanjima oblikovanja osobnosti

“Iskreno govoreći, djetetu je danas traumatsko iskustvo kada izgubi kućnog ljubimca, dobije ocjenu manju od pet ili mu se razbije mobitel, pa kako onda ovakav benevolentan stav prema novom izazovu prema svim stručnjacima koji su uključeni u rad sa mladima”, podsjeća dr. Dodig-Ćurković.

Kad je riječ općenito o temi djece i spolnosti, dr. Dodig-Ćurković kaže kako su djeca i adolescenti s pravom izuzeti od niza odgovornosti koje imaju odrasli. Razlog tomu je što se njihov psihički, emocionalni, fizički, kognitivni i svaki drugi opći razvoj, uključujući i spolnost, nije do kraja realizirao.

>Roditelji oprez: Zbog konzumiranja droga u samo tjedan dana primljeno 6-ero maloljetnika u Osijeku

“Tek okončanjem razvojne faze adolescencije, koja se danas proteže i do 22 ili 24. godine, može se reći je li neka osoba zrela ili nije po svim prethodno navedenim kategorijama”.

Odlučivanje o spolnosti prije puberteta

“Nejasno mi je”, naglašava, kako netko može reći “da dijete od deset ili dvanaest godina ima takvo razvijeno znanje o sebi i svojoj spolnosti da može i samostalno i jasno o tome odlučivati, izjasniti se po pitanju svoje spolnosti, ukoliko znamo da se pravi pubertet još nije ni počeo pojavljivati”.

Očito je međutim da je stručnjacima poput nje, koji cijeli život sustavno rade na razvoju vlastitih stručnih i općenito spoznajnih kapaciteta, mnogo toga nejasno kad se površno ili tendenciozno govori o stvarima koje duboko zadiru u ljudsku osobnost i zahtijevaju utemeljen pristup.

“Nadalje, nejasno mi je tko uopće preuzima odgovornost u tim situacijama kada se nekom djetetu na ovakav način sugerira da može sa deset ili manje godina iskazati da želi promjenu spola, a onda sa nekih 18 ili 20 godina traži povratak na prijašnje stanje, što je tek prava trauma i za dijete i za obitelj općenito”, kaže dr. Dodig-Ćurković.

Zbog manjka stručnjaka, djecom se bave svi i svatko

Štoviše, smatra da se danas djecom, zbog manjka stručnjaka visokoprofiliranih za djecu, bave svi i svatko, “slaba je filtracija nestručnjaka i onda se bez adekvatne i stručne i znanstvene podloge djeci serviraju informacije koje niti su im primjerene kako po dobi, tako ni po bilo kojoj drugoj kategoriji”.

>Znanost o neutemeljnosti ‘transrodnosti’: Spol je neizbrisivo određen začećem

“Kako je moguće”, pita se, “da je unatrag nekih par godina porast djece koja se izjašnjavaju u kontekstu transrodnosti čak preko 300 posto, i kako uopće djeci nudimo bilo kakav oblik podrške i ako krenu prema tranziciji, kad im nismo osigurali neka osnovna prava?”

“Na koji način se djeci i roditeljima osigurava taj put, tko preuzima ulogu i nadzor nad liječenjem, tretmanima, operacijama, hormonskoj terapiji i slično”, dodaje.

Najmanje se čuje glas liječnika

“Ovdje govorimo o vrlo ozbiljnim pojmovima, gdje je potrebno primarno uključiti liječničku struku jer hormoni, preobrazba, psihološka podrška i djetetu i roditelju kao i mogućnost konačno i operativnog zahvata je nešto što je u domeni liječnika”, kaže dr. Dodig-Ćurković.

Međutim, upozorava da se “najmanje čuje glas upravo njih, utišan od brojnih koji očito nisu nikada vidjeti koliko i kako pati dijete koje okolina odbacuje, tretira na neprimjeren način, izloženo je bullyingu u školi i slično”.

Stoga se pita otkud “ideja da se radi o nečemu što ne utječe traumatično na dijete”.
Pitanje je po njoj, tko i na koji način uopće procjenjuje pojam traumatskog utjecaja, dok ona sama skreće pozornost na svoja profesionalna iskustva u radu s djecom.

Djeca su podložna utjecaju okolice

“U svojoj praksi osobno stalno gledam djecu koja se pod uplivom takvih netransparentnih izjava i stavova uredno mažu kremama za pojačavanje dlakavosti, nabavljaju na crnom tržištu sve i svašta s ciljem da ojačaju svoju maskulinizaciju, masu mišića, promjenu glasa i slično, ili stežu do iznemoglosti svoje grudi i spolne organe, režu se po tijelu jer ne znaju kako se nositi s tim što ih muči, pa se pitam ako to nije trauma, što je onda trauma?”

Dr. Dodig-Ćurković upozorava i na dugoročne posljedice suočavanja djece sa složenim izazovima, kao i na nedostatke u sustavnoj društvenoj skrbi za djecu s psihičkim poteškoćama.

>Peternel: Kad HRT umjesto transrodnosti bude promovirao izlazak na dječja igrališta, ona će opet biti puna

“Toliko je djece depresivno, anksiozno, sklono suicidalnim mislima, ovisničkim ponašanjima, izloženo zlostavljanju i zanemarivanju”, spominje neke od problema s kojima se suočava.

Upozorava i na porast broja “djece iz spektra pervazivnog poremećaja, a da se uglavnom ti problemi marginaliziraju, a s druge strane sukladno javnom okruženju stalno ističu problemi transrodnosti”.

Kad se nešto nameće, učinak je kontraproduktivan

“Slažem se s jednim mladim momkom koji je možda najbolje opisao na koji način rješavati ove probleme jer je i sam prošao proces preobrazbe. Izjavio je da transrodnost i općenito spolne značajke ne bi trebali biti način na koji se želi ‘mahati’ u društvu radi nekih drugih interesa, nego primarno dati mladoj osobi u svom okruženju pravo na svoj izbor, na način koji neće remetiti niti njegovu sigurnost i mir, niti ugrožavati isto kod drugih”.

“Dakle, jasno je istaknuo da se ništa u društvu ne treba opetovano nametati jer je učinak onda posve kontraproduktivan, tako i ovo stalno nametanje djeci prava da već s nekih desetak godina znaju jesu li cura ili dečko, a da se pri tome nisu osigurali minimalnu uvjeti i za isto”.

“Uostalom, ukoliko to nije trauma, kako se objašnjava visoki suicidalni rizik i suicid upravo među ovom populacijom?”, pita dr. Dodig-Ćurković.

Dezintegracija obitelji i slabljenje njezine zaštitne uloge

Ona istodobno upozorava na promjene u pristupu obitelji i njezinoj strukturi, odnosno na slabljenje obitelji i kao mehanizma emocionalne sigurnosti.

“Obitelj je osnova svakog društva, ali je obitelj podložna promjenama i mijenja se, što je sasvim u redu, ali nije u redu uništavati tu primarnu zajednicu koja čini temelj svakog od nas”, poručuje.

>Žena čiji je muž odbacio obitelj kako bi živio ‘transrodnim životom’: Nazivaju mu fanatikom jer to ne podržavam

“I iz pogleda svog posla jasno znam koliko je važno uza sebe imati obitelj ili kako je teško odrastati bez svoje obitelji”, naglašava, pojašnjavajući funkcionalnu ulogu obitelji u odrastanju djeteta.

“U radu s mladima s psihičkim poremećajima jasno se vidi koja je obitelj protektivna, a koja je zlostavljačka, međutim dobra obiteljska kohezija, skladni obiteljski odnosi, materijalna sigurnost u obitelji, emocionalna povezanost između članova obitelji je osnovni preduvjet za stabilno i sigurno okruženje”.

Naglašava kako je sklonija tome da dijete živi s jednim roditeljem koji na odgovarajući način skrbi o djetetu nego s dva od kojih ni jedan nije kapacitiran za biti roditelj i znati što uopće znači roditeljstvo.

Nasuprot bijegu u virtualni svijet i demoralizaciji, najvažnije je biti dobar čovjek

Dr. Dodig-Ćurković na kraju upozorava na dugoročne posljedice koje neprimjereno okruženje može imati na dijete.

“Odmak djeteta od tih nekih vrijednosti, bijeg u sustav virtualnog svijeta, utjecaji raznih influencera, lažnih uzora, osoba s problematičnim sustavim vrijednosti, jedan moralni rekla bih krah u društvu i demoralizacija ljudi kao reakcija na sve oko nas, u biti je jedan od razloga zašto danas svjedočimo situaciji kada sve ono što su nas učili da je normalno, pristojno, moralno i empatično, očito danas više nije”

“Našu se djecu potiče da je agresija, nasilje, nerad, neposluh, manjak odgovornosti način kako uspjeti kroz život, pri tome ne pazeći na druge ili na čak i obitelj kao primarnu zajednicu iz koje smo trebali upiti ono najvažnije: biti dobar čovjek”, zaključuje dr. Dodig-Ćurković.