Predlaže se zabrana zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka, kako bi se svaka politička opcija (stranka ili nezavisna lista) samostalno predstavila svojim programom i kandidatima biračkom tijelu i na temelju stvarne potpore na izborima participirala u raspodjeli mandata u Hrvatskom saboru.
U razmjernom sustavu koji se predlaže, s velikim izbornim jedinicama i relativno niskim izbornim pragom od 3%, nema nikakve potrebe za zajedničkim kandidacijskim listama političkih stranaka i time ni na koji način nije ugroženo načelo višestranačkog sustava. Takva zabrana prijeizbornog koaliranja propisana je primjerice Ustavom Norveške, a propisana je i njemačkim izbornim zakonom.
Naime, u koalicijama prije izbora skupljaju se razne stranke na zajedničkoj kandidacijskoj listi i takva koalicijska lista treba zadovoljiti iste izborne uvjete (npr. prijeći izborni prag od sadašnjih 5%) kao i stranka koja samostalno nastupa na izborima. Zbog toga se događa da pojedine stranke, iako nemaju potporu u glasačkom tijelu, a isključivo zahvaljujući drugim »jačim« strankama s kojima su u predizbornoj koaliciji, dobiju saborske zastupnike i/ili čak dobiju mogućnost sudjelovanja u obnašanju najviše izvršne javne vlasti, što je krajnje nepravično.
Nužno je da svaka stranka posjeduje iste uvjete i mogućnosti ulaska u parlament, neovisno o svojem koalicijskom partneru, s kojim će tek nakon provođenja izbora moći udružiti snage radi formiranja vlade ili oporbenog bloka na temelju izbornih rezultata.
Nadalje, birači bi trebali imati mogućnost glasovanja za jedinstven politički program stranke, a dvije ili više stranaka sa zajedničkom listom ne mogu ponuditi homogeni politički program, jer bi se inače prethodno ujedinile u jednu stranku.
Treba istaknuti da ovo načelo ni na koji način ne onemogućava sklapanje predizbornih ili postizbornih koalicijskih sporazuma. Ukoliko vodstva stranaka tako odluče, mogu u bilo koje vrijeme sklopiti takve sporazume, ali je bitno da svaka stranka na izborima nastupa samostalno. To načelo osigurava diferencijaciju političkih programa na političkom tržištu, a ostala načela omogućavaju da stranke s prepoznatljivim programom i na lokalnoj i na nacionalnoj razini dobijaju mogućnost participiranja u Saboru na temelju vlastitih izbornih rezultata.
