Ovih dana puno me ljudi kontaktiralo vezano za način na koji novinari izvješćuju o nasilnoj smrti Mislava Bage. Nekima sam odgovorila, s nekima sam razgovarala. Ovdje na jednom mjestu donosim svoja promišljanja:
U svakom medijskom izvješćivanju postoje dva osnovna načela – da se ima u vidu neotuđivo dostojanstvo osobe o kojoj se izvješćuje. I da se ima u vidu pravo ljudi na točne informacije, javni interes, baš kao i učinci koje izvješćivanje ima na javnost. Odgovorni urednici i novinari stalno važu ta dva načela. Sklizak je to teren i nije teško pogriješiti. Ali, sigurno je da što je utjecaj neke osobe na živote ljudi veći, to je interes javnosti za tu osobu – opravdaniji.
Iako se “interes javnosti” često koristi kao izgovor za zadovoljavanje najobičnije znatiželje,odnosno modernu verziju tračeva i ogovaranja ili za blaćenje neistomišljenika ili političkih protivnika novinara ili onih koje novinari slušaju – pravo javnosti, građana na istinu kako bi imajući na raspolaganju točne informacije mogli donijeti svoju, informiranu i slobodnu prosudbu – iznimno je važno. Ono je temeljno za demokratsko funkcioniranje društva – suprotno totalitarnom u kojem neka politička stranka, grupa bogataša ili moćnika ili bilo tko drugi – oblikuje “istinu” u svom interesu , “službenu istinu”.
> Bagina poruka nakon njegove smrti dobila novo značenje: ‘A što sad, kad te nema tu…’
Mislim da je jasno da niti jedno od ova dva načela veliki dio medija, odnosno novinara i urednika u Hrvatskoj (ali šire) ne poštuju kao svoju normu. Niti kad izvješćuju o smrti raznih ljudi inače – na primjer branitelja ili drugih osoba, niti kad izvješćuju o raznim temama – od podmetanja požara i masovnih ubojstava u SAD-u do tema poput plastičnih operacija ili, čega se svi sjećamo, ulazak u bolnice i ispitivanje ljudi u bolničkim krevetima – zašto se nisu cijepili… Dakle, pozivanje onih koji se ne drže nekih normi na te norme u određenim situacijama – dvolično je i pokazuje dvostruke kriterije.
Što se tiče Mislava – žalosna je, u javnosti prilično poznata istina – da je bio ovisnik. Dakle, nasilan način na koji je umro – bilo da se radi o samoubojstvu, ubojstvu ili nesretnom slučaju – a toksikološki nalazi, obdukcija i rezultati istrage će pokazati o čemu se radilo – povezan je i s tim. A to, onda otvara i puno drugih, opravdanih pitanja. Na primjer – je li Mislav doista bio na zabavi u vrijeme kad je umro ? Ako jest, tko je s njim bio? Pod kakvim je okolnostima umro? Je li ga njegova ovisnost činila ranjivim za nedopušteni utjecaj na njega kao novinara? Postoji li opravdana zabrinutost da će doći do prikrivanja nekih informacija vezanih za okolnosti njegove smrti? … A u javnu objavu LGBT aktivista koji nakon Mislavove smrti prenosi njihove navodne, privatne razgovore i nasilno ga, post mortem, izvlači “iz ormara” – neću ulaziti ovom prilikom.
> Što znamo o iznenadnoj smrti Mislava Bage?
Činjenica je da je utjecajan televizijski novinar umro nasilnom smrću i da, uz najdobronamjerniji pristup prema pokojniku, javnost ima pravo znati okolnosti njegove smrti.
A umjesto pokušaja da se na pošten, obazriv način sagleda istina, a onda i vidi možemo li nešto naučiti iz Mislavovog, unatoč svoj medijskog slavi, čini se nesretnog života i kraja – imamo nametanje “službene istine”. Uglavnom od poznatih promotora raznih “službenih istina”. I samopromociju velikog dijela onih koji o Mislavu danas govore u javnosti.
Na djelu je “službena istina”, a ne briga o Mislavu Bagi. Ona je izostala kad je bila potrebna, zaključuje dr. Željka Markić, izvršna direktorica U ime obitelji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Izvor: narod.hr
