Ruža Studer, predsjednica udruge IPU – Iseljenici, povratnici i useljenici, urednica portala Moja Domovina i članica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske već godinama radi na rješavanju konkretnih iseljeničkih problema. No, ona je jedna od iseljenika koja se odlučila vratiti u Hrvatsku i to nakon 43 godine života u Švicarskoj. To nam je bio povod za razgovor.
Možete li nam se ukratko predstaviti? Tko ste, zašto ste tu u Hrvatskoj?
Ja sam Ruža Studer koja je 1978., s 13 godina, s obitelji otišla u Švicarsku i prije 2 tjedna se vratila natrag u domovinu. Svojom voljom, svojim izborom. U Švicarskoj sam ostavila troje djece. Brat, sestra, mama… – svi su ostali u Švicarskoj, a ja sam se vratila i evo, čak sam došla u Petrinju, također svojim izborom i svojom voljom jer se 20 godina bavim humanitarnim radom i osjećam da mi je ovdje trenutno mjesto, da mogu nešto napraviti.
Ovaj potres je bio ključan za Vaš povratak – to što ste vidjeli da ljudi trebaju pomoć?
Točno. Moja djeca i ja smo dosta razgovarali o povratku u domovinu. Djeca su mi već dulje vremena davala slobodu, ali se dugo nisam na to odlučila, mlađi sin je živio još uvijek sa mnom. No, odjednom se sve to dogodilo. Ja sam imala mjesec dana u Švicarskoj da sredim svoj status, ispraznim stan, odjavim se. Jer, nisam htjela biti malo tu, malo tamo nego sam se definitivno vratila u domovinu. Osjećam da bi trebalo motivirati puno više iseljenika koji imaju želju vratiti se, ali imaju i određene strahove i predrasude, puno je toga negativnog… Nažalost, mediji su često puta negativni, šalju negativnu sliku. Mnogi mi kažu “Ti nisi normalna. Ideš iz Švicarske u Hrvatsku, a svi hoće u Švicarsku”… Volim Švicarsku, uvijek ću je voljeti i uvijek ću biti zahvalna toj zemlji u kojoj i moja djeca žive i gdje će vjerojatno živjeti i dalje, dakle, volim ju i voljela sam ju, ali nikada tako kao Hrvatsku. I to je ono što je kod mene presudilo da sad, dok sam još ipak u nekoj snazi da mogu, a i trebam raditi, dođem i ovo moje znanje i dugogodišnje iskustvo koje sam skupila u toj zemlji gdje vlada “red, rad i disciplina” primijenim u našoj lijepoj domovini i time gradim neku bolju budućnost. Mi moramo ne samo težiti da vratimo ovaj zadnji val iseljenih, barem jedan dio, nego i da zaustavimo negativnosti. Potres je jedna nepogoda, to stvara sada izvanredno stanje, ali je i cijela situacija u zemlji nešto nad čime se treba duboko zabrinuti. Iako demografi, uključujući profesora Šterca već godinama upozoravaju na negativne trendove, nažalost, politika još uvijek nije poduzela nikakve korake. Moramo biti realni, ako se nešto ne napravi po tom pitanju, imat ćemo svi razloga za duboko se zabrinuti.
Što sada ovdje radite?
Ja sam u Crvenom križu. Opis mog rada je “administrator, koordinator, psihosocijalna podrška na terenu”, a ova dva tjedna otkad sam ovdje najviše sam na terenu. Upoznajem teren i ljude, razgovaram s njima, slušam i primam sve te utiske. Ja sam vječni optimist i osjećam kod puno ljudi, kad čuju da sam ja došla iz Švicarske, da se budi pozitiva. Ljudima je potrebna pozitiva. Potrebna im je, naravno, i materijalna i financijska podrška, ali i pozitivni ljudi koji će ukazivati na sve ono dobro i lijepo. Dakle, ja sam u Crvenom križu, do kada, to ćemo vidjeti.
Niste imali pauzu nego ste došli i odmah ste počeli raditi…
Tako je. Takav je bio tajming. Moj stariji sin je 10. travnja imao 30. rođendan, tad smo slavili, 11. sam ja putovala, došla u Dugo Selo gdje imam stan, samo ostavila jedan kofer i istog dana došla u Petrinju i u ponedjeljak počela raditi.
Ja sam tu jer stvarno volim raditi s ljudima i imam u tome dugogodišnje iskustvo – iako Švicarska slovi kao zemlja gdje je sve uređeno, budite sigurni da ima jako puno posla, jako puno usamljenih ljudi i ljudi kojima je potrebno posvetiti vrijeme i dati lijepu riječ, ljudi koji su socijalno izolirani. Tu se usuđujem čak reći da smo mi u Hrvatskoj ispred Švicarske jer još uvijek imamo obiteljske “klanove” i povezani smo. Evo, sad sam tu i to ću sigurno još raditi, jednog vikenda sam čak ostala u Petrinji da malo u slobodnom vremenu prošetam, osjetim to mjesto i okolna sela, ljude… da upoznam sve to. Baš sam slala slike svojoj djeci, svojim prijateljima u Švicarskoj i kažem, “lijepa je moja Rajna, uz koju sam živjela, ali Kupa i Petrinjčica su mi još ljepše”. Ovdje ima puno potencijala i za turizam, ovaj kraj nudi puno toga, samo što se trebamo pokrenuti i prepoznati to.
Kako vidite trenutnu situaciju u Petrinji?
Kao osoba koja je emotivna, idem kroz grad i razmišljam “Bože moj, kako je tek vama iz Petrinje teško šetati kroz grad i gledati kako se na svakom uglu nešto ruši”. To očajno stanje je sigurno ono što bi i najvećeg optimista uzdrmalo. Ali, s druge strane, kad dođem do parka i gledam one stare lipe i mislim kako te lipe već dugo godina tu ponosno stoje i cvjetaju i opet će zamirisati, i gledam kako ljudi uređuju svoje vrtove, shvatim da su ljudi tu i da će ljudi opet živnuti. Mi smo prošli teška vremena i proći ćemo i ovo. Samo, sve to malo predugo traje, mislim da je to najveći problem – da ovo dizanje iz “prašine” predugo traje. To beznađe treba prekinuti, treba ljudima što brže dati neko svjetlo. Što se tiče obnove, što se tiče rušenja objekata koji se moraju rušiti – sve to treba malo ubrzati.
Vi ste godinama radili na povezivanju Hrvatske i Švicarske. Možete li nam reći nešto o tome?
Da, ja sam se samim dolaskom u Švicarsku odmah aktivirala, postala članica hrvatskog kulturno-umjetničkog društva “Fala” u Schaffhausenu, bila sam u misiji, mi Hrvati smo se uvijek okupljali na misama i kod misija. Imala sam sreću da smo mi u našem gradu, Schauffhausenu, gdje sam ja odrastala, imali dosta jaku hrvatsku zajednicu. Uvijek sam bila aktivna, izuzev razdoblja kada sam se najviše posvetila djeci dok su bila mala i obitelji. Kad sam se opet 2005. godine vratila aktivno u to, počela sam raditi upravo na tom povezivanju. Mi smo tu propustili mnogo toga. Puno se Hrvata spremno vratiti natrag, ali bilo bi dobro kad bi se radilo na tom da se prepoznaju koji problemi sprječavaju povratak. Nakon 2011., 2012. dolazi do velikih zakonskih promjena, takozvana dijaspora pada na 3 saborska zastupnika, s time da su ta zastupnička mjesta uvijek namijenjena Hrvatima iz BiH jer je izborni zakon tako “posložen” da se mi “vani” moramo registrirati. Usko uz taj izborni zakon je vezan i zakon o prebivalištu, mi imamo u iseljeništvu puno ljudi koji imaju privremenu odjavu, znači, oni službeno nisu dijaspora nego biraju u izbornim jedinicama od 1. do 10. I sve te informacije sam ja počela skupljati te sam pokrenula i portal da bi ljudi imali taj kanal jer mi smo tako loše informirani… Imamo HRT koji je na inzistiranje Savjeta Vlade za Hrvate izvan RH pokrenula 5. program ili internacionalni HRT koji, međutim, ne nudi ono što smo mi očekivali da će ponuditi. Mi smo očekivali da će ponuditi informativne emisije – da ljudi znaju koliko će poreza plaćati kad se vrate na svoju mirovinu… Ja svakodnevno imam više javljanja i upita od onih koji iseljavaju, što im je činiti kad odlaze i kad se vraćaju – gdje se moraju odjaviti, zdravstveno regulirati porez itd. To je dio prepreka koje mi iseljenici imamo. Zadnjih 9 godina intenzivno radim na tim pitanjima, jako puno sam vremena u to utkala. Kako sam 2017. godine od Hrvata iz Švicarske predložena za Savjet Vlade RH te ušla u njega, bila sam zahvalna što sam se imala priliku približiti onima koji kreiraju zakone. Nažalost, evo, nakon 4 godine tog mandata mogu reći da sam duboko razočarana. Gotovo da nema velikih promjena. Jedna koja je bila dobra jest ona da se zakonski olakšalo dobivanje hrvatskog državljanstva za potomke Hrvata, ali to je, po meni, gotovo jedina svijetla točka. Moram biti iskrena, ima dobrih projekata, kao što su programi učenja hrvatskog jezika, ali to su kapi u moru. Imamo i hrvatsku nastavu u Švicarskoj, to je savršeno organizirano, ali to jednostavno nije dovoljno. Kvalitetnog povezivanja s domovinom nema.
Što je s izborima kad je iseljeništvo u pitanju?
Hrvatsko iseljeništvo općenito nema svoj glas u Saboru, a Sabor je mjesto koje kreira zakone i donosi odluke. Mislim da ne moram više ništa reći. Prošle godine sam i sama išla u tu avanturu kandidiranja na parlamentarnim izborima. Ali, moram reći da je izborni zakon zaista problematičan – najveći dio moje obitelji – brat, sestra, nećak, nećakinja, šogorica – ne mogu meni, iako žive više od 40 godina u dijaspori, dati svoj glas jer zakonski, s privremenom odjavom, glasuju u jedinicama 1.-10. Više od 70% nas, hrvatskog iseljeništva u Europi, na izborima ne spadamo u dijasporu.
Je li dodatni problem i činjenica da nema elektroničkog i dopisnog glasovanja?
Svakako. To smo također tražili. Na zadnjoj sjednici koja se 2019. održala u Varaždinu – tražili smo ili elektroničko ili dopisno glasovanje, ili oboje. Švicarci, primjerice, imaju dopisno glasovanje. Tijekom zadnje godine se sve odvijalo online – škola je mogla biti online, sve je moglo biti u digitalnom obliku i uz to imamo vrhunske stručnjake u Središnjem državnom uredu za digitalni razvoj – zašto je onda bilo problem uvesti dopisno i elektroničko glasovanje? Problem je što se ne želi iseljeništvu dati ta mogućnost. Mislim da je krajnje vrijeme da se to stavi na stol. Jedan velik dio iseljeništva je od svega toga doslovce demoraliziran, nema više volje… A opet, prisjetimo se kako je samo iseljeništvo reagiralo kad je Banovina bila pogođena potresom! Kako se iseljeništvo, kao i u Domovinskom ratu pokrenulo! Svi su skupljali, opet smo se svi ujedinili…
Koji su još potencijali hrvatskog iseljeništva kojeg Hrvatska ne iskorištava?
Znanje. Imamo vrhunske stručnjake. Na iseljeništvo se još uvijek gleda kao one koji trebaju doći kao investitori i kao oni koji su dobro potkovani, što ne bi smjelo biti tako. Imamo silno znanje i iskustvo koje smo skupili diljem svijeta. Npr. Turistička zajednica šalje nekoga u Njemačku jer nam je Njemačka jako važna za naš turizam. Ako vi želite u jednom Frankfurtu i Stuttgartu kvalitetno promovirati Hrvatsku, što bi bilo logičnije od toga da nađete tamo mladog obrazovanog Hrvata ili Hrvaticu da obavi taj posao? Jer će Nijemcu netko tko je u njegovoj zemlji odrastao i govori njegov dijalekt puno bolje prodati određenu stvar nego netko tko dođe iz Hrvatske.
Svatko od nas vani koji je član bilo koje hrvatske udruge samim time pokazuje ljubav prema svojoj domovini. U mom bivšem folklornom društvu danas su sve mladi ljudi koji su rođeni u Švicarskoj i oni čuvaju hrvatsku kulturu. Pogledajte i prekomorske zemlje – tamo Hrvati koji su više generacija i pjevaju hrvatske pjesme iako ne govore hrvatski.
Neiskorišten je naš potencijal po pitanju našeg znanja. S jedne strane moglo bi nas se iskoristiti kao promotore naše domovine u inozemstvu. S druge strane, kada pogledate zadnji val iseljavanja i da jedan München ima preko 55.000 Hrvata, žalosno je vidjeti da država nema sluha da pošalje tamo socijalnog radnika, ljude koji će organizirati hrvatsku zajednicu i pružiti podršku tim ljudima – da nema Hrvatske katoličke misije ti ljudi bi bili bez ikakve podrške.
Treba nas “ukomponirati” u hrvatski sustav i iskoristiti ono što je najbolje kod nas, a smatram da je znanje nešto što zaista možemo ponuditi.
Vi ste iz Hrvatske otišli davno. Koliko se razlikuju nekadašnji iseljenici i ovi današnji?
To je možda najbolnija točka. Mi koji smo otišli iz tzv. Jugoslavije, kad se Hrvatska osamostalila imali smo veliku euforiju, mislili smo “Sad imamo Hrvatsku, sad će sve biti puno bolje, bit će bolji i donos prema iseljeništvu”. Dan-danas mi živimo u tom uvjerenju. Idealiziramo Hrvatsku, to je tako. Svaki iseljenik gleda na Hrvatsku s malo ljepše strane jer to je tako kada u Hrvatsku dolazite samo na odmor. A sada u iseljeništvo dolaze ljudi duboko razočarani u ovaj sustav, odlaze velikim dijelom vrhunski obrazovani ljudi i puštaju korijene u inozemstvu. Poznajem ljude koji su došli iz Like i već drugu godinu su kupili nekretninu – dakle, oni već drugu godinu puštaju korijene i ne planiraju se vratiti. Moj brat i sestre – svi se planiraju vratiti – to je ona generacija koja je tamo radila, a ovdje je gradila i to je ta generacija iz koje će se ili vratiti ili će biti malo tu, malo tamo jer su im tamo ostala djeca i unuci, ali bojim se da od ovog zadnjeg vala jedan veliki dio će svoju budućnost tražiti u tim stranim zemljama. Jer, ako pratite, istraživanja govore da ljudi odlaze velikim dijelom jer ne vjeruju sustavu, ne vjeruju da će njihovoj djeci u Hrvatskoj biti dobro. Dok god oni dobri i kvalitetni ne budu imali šansu uspjeti u Hrvatskoj samo zato što su dobri i kvalitetni, do tada ne vjerujem da će se mijenjati takvo razmišljanje mladih ljudi.
Tko ima ključnu ulogu u tome?
Mediji igraju ključnu ulogu. Oni imaju moć da predstave jednu Irsku kao super-destinaciju, kao da je tamo sve sjajno. Kad se meni jave mladi iz Irske koji pitaju: “Možemo li doći u Švicarsku?” i kad uđem u razgovor s njima (Švicarska još uvijek ima te kvote za Hrvate iako je Hrvatska članica unije) i pitam ih zašto žele u Švicarsku, dobijem odgovor: “Daleko sam od svojih, ne mogu često putovati, skupa mi je avionska karta…” Otvore se i priznaju koliko im malo ostaje od te njihove plaće. Kad u Hrvatskoj čujete da je plaća 2.000 eura, to vam zvuči jako puno dok ne odete tamo, a kad odete tamo i podmirite sve što morate podmiriti, ostaje vam malo. Poznajem osobe koje stanuju skupno – i po četvero, šestero u apartmanima, da mogu sve isfinancirati. Znači, nije sve tako sjajno.
Mi imamo, neka svatko procjeni je li to plus ili minus, ponos, koji neće nikada dozvoliti da se vratite i kažete: “Zeznuo sam se, loše mi je bilo”. Rijetki će to priznati. A poznajem mlade Hrvate koji rade u Njemačkoj za 1.200 eura. I kada ih ja pitam bi li oni pod tim uvjetima živjeli u Zagrebu, kažu da ne bi. Jedan dio mladeži je zaveden nerealnim stanjem – jedan povuče drugoga, drugi povuče trećega i, nažalost, taj trend je još uvijek prisutan. Iako je bio COVID prošle godine u Njemačku je ušlo 26.000 Hrvata. A kada bi još zbrojili one koji su otišli i rade tamo “na crno” ili rade, a da nisu prijavljeni, jer imamo tu mogućnost kao članica Europske unije, onda bi ta brojka bila još puno, puno viša. Tako da se zaista moramo duboko zabrinuti kamo ide Hrvatska.
Što mislite da je ključ da bi ljudi ostali u Hrvatskoj?
Za to mi bilo potrebno da malo više istražim stanje ovdje i bolje upoznam ljude. Ali mislim da je ključ da se stvaraju radna mjesta. Kad bih obrazovni sustav usporedila sa Švicarskom, ja bih rekla da je velika razlika u omalovažavanju strukovnih zanimanja u Hrvatskoj. Ovdje svi teže ići na fakultet, imati vrhunsku izobrazbu, a gledaju dosta omalovažavajuće na strukovne škole. Vi vidite sada, ovdje na Banovini što nam fali- građevinskih radnika – fali struka. Dakle, treba poticati mlade ljude da se odluče za to. Treba im davati startni kapital, startni vjetar u leđa. Razgovaram često s mladim ljudima i oni mi kažu – “Kako ću se pokrenuti kad nemam s čime?” Treba pokrenuti projekte da se mladim ljudima da vjetar u leđa. Onima koji žele nešto pokrenuti, osamostaliti se – njih treba poticati. Mislim da je poljoprivreda jako zanemarena. Banovina u tom smislu nudi puno toga. Možda treba preispitati i obrazovni sustav – gdje je tu došlo do toga da se izgubio taj “srednji sloj”. Kao da imamo one koji imaju sve i one koji gledaju hoće li moći preživjeti. A to ne bi trebalo biti tako. Trebao bi svatko imati toliko da može živjeti i da se ne mora bojati budućnosti. Mladi ljudi ne vide tu perspektivu i to ih privlači u inozemstvo.
Što biste poručili za kraj?
Za kraj bih skrenula u pravcu naše udruge. Jučer smo gospođa i ja šetali uz Kupu i vidjela sam auto švicarske registracije. Uđem u razgovor s gospodinom koji je potencijalni povratnik i, na kraju krajeva, on je, uz Kupu, dobio, pecajući, jedan “gratis” savjet. Mi imamo udrugu koju smo osnovali 2016./2017. kad je puno povratnika bilo suočeno s oporezivanjem inozemnih mirovina, a to je starija generacija koja ne može ići na internet i gledati informacije o tome. Tako smo mi osnovali udrugu IPU (Iseljenici-povratnici-useljenici) i ta udruga je tu za sva pitanja iseljenika, povratnika i useljenika. Jedini uvjet je da se učlane, 200 kn godišnje je članarina jer mi ne uzimamo ništa od države i tvrdim da iseljenici i povratnici moraju sami biti u stanju financirati svoju udrugu i da tu mogu pronaći odgovore na svoja pitanja, a pogotovo oni koji se žele vratiti.
Moja poruka je onima koji imaju vlast u rukama neka ne podcjenjuju povratak hrvatskih umirovljenika jer ja sada kao osoba koja će za par godina ići u mirovinu, ako ja budem živjela u Hrvatskoj, moja će djeca češće dolaziti u Hrvatsku i čvršće se vezati uz Hrvatsku. Tvrdim da bi Hrvatska mogla biti oaza i inozemnih umirovljenika i pokrenuti izgradnju domova za njih. Primjerice, švicarski umirovljenici odlaze na Tajland i ondje imaju domove sa švicarskih njegovateljicama – jer si ne mogu s 5.000 franaka financirati domove u Švicarskoj. Oni bi tako mogli dolaziti, primjerice, u Hrvatsku.
Izvor: narod.hr
