Udruga Marijini obroci u 19 zemalja diljem svijeta hrani više od 1.8 milijuna djece na mjestu njihova obrazovanja. Dr. Željka Marić razgovarala je osnivačem udruge povodom predstavljanja njegove nove knjige “Daruj – Ljubav i umijeće velikodušna življenja” u Hrvatskoj.
Pozdrav, Magnuse, hvala ti što si pronašao vremena za ovaj intervju povodom predstavljanja tvoje nove knjige “Daruj – Ljubav i umijeće velikodušna življenja”. Započnimo s time da je humanitarna organizacija nakon tvoje prve knjige hranila oko milijun djece, a sada Marijini obroci hrane skoro 2 milijuna djece. Podijelio si s javnošću način na koji ti vidiš umijeće življenja na velikodušan način, ali i davanja u isto vrijeme. Koje si glavne poruke želio podijeliti sa svijetom?
Magnus MacFarlane-Barrow: Prije svega jako sam uzbuđen što se knjiga “Daruj” predstavlja u Hrvatskoj jer sam mnogo toga o humanitarnom radu i kako živjeti humanitarno naučio u Hrvatskoj u samim počecima ovoga rada. Stoga me jako raduje da se knjiga objavljuje ovdje. Mislim da sam upravo iz tog razloga i htio napisati knjigu.
U jednu ruku smatram da živim privilegiran život u kojem sam iznova susreo nevjerojatne ljude, ljude koji žive život humanirarnog djelovanja u raznim dijelovima svijeta, u različitim okruženjima, situacijama i različitim kulturama. Ljudi koji su naučili davati dio sebe na jedan poseban način. Primijetio sam kroz godine, naprimjer, da su najčešće ljudi koji su istinski naučili davati oni koji su i najsretniji.
Ti su ljudi postali u cijelosti čovječni, kakvima ih je Bog i stvorio da budu. To me oduvijek jako zanimalo. I što je to u ljudskim srcima što ih potiče da daruju, da daruju čak i strancima u dalekim zemljama. Što to potiče ljude da daruju čak i onda kada možda i sami pate ili se čini da nemaju ništa za dati, a svejedno pronađu način da to učine.
To me posve oduševljava. Kao i vjera. U jednom dijelu knjige napisao sam da osjećam da kada vidimo humanitarno djelovanje – ono najljepše djelovanje – vidimo Boga. I sve više vjerujem da svi mi koji se nazivamo kršćanima moramo biti viđeni kao ljudi humanitarnog rada. To su ljudi govorili o prvoj Crkvi – “pogledajte te kršćane, pogledajte kako se međusobno ljube”.
Volio bih da to isto govore ljudi kada vide nas, kršćane, danas. Sve te situacije koje sam imao privilegiju doživjeti na razne načine i cijela priča o Marijinim obrocima koja je tako usko povezana s Hrvatskom od najranijih dana, moglo bi se reći da je ta priča potaknuta ljudskom dobrotom, zapanjujućim humanitarnim djelovanjem, mnogim malim djelima ljubavi, kako ih mi volimo nazivati.
To je naša priča, no u isto vrijeme tijekom tog perioda kada pogledamo van Marijinih obroka, postoje često nedoumice oko humanitarnog djelovanja, organizacija i postavljanja organizacije koja upravlja humanitarnim djelovanjem, što je u nekim zemljama bio izvor skandala. Postoje veliki razdori u povjerenju između javnosti i humanitarnih organizacija. To je jedan od osnovnih razloga zašto sam htio napisati knjigu, jer to je stvarno strašna stvar.
Ako mi koji smo odgovorni za humanitarne organizacije završimo kao oni koji organizaciji daju loše ime ili odgurnemo ljude koji podržavaju humanitarni rad, a zapravo bismo baš suprotno trebali činiti. Nisam nikada planirao ovo raditi u životu, niti očekivao da ću biti odgovoran za ovaj rad – a veliki dio nas u Marijinim obrocima prepoznaje da to nije mala odgovornost poticati druge, omogućavati da njihova mala djela dobrote i velikodušnosti budu učinkovita.
Moramo to učiniti tako da potaknemo humanitarno djelovanje. To je smisao našeg rada, ono što nas iznutra čini ljudima – ta potreba čovjeka da voli – i mislim da to otkrivam u svojoj knjizi. Djelujemo tako da ova organizacija koja raste i dalje bude djelo ljubavi, da i dalje poštuje svaku osobu koja daje i svaku osobu koja prima u našem poslanju. Mnogo je sastavnica u svemu tome.
Rekao si također, da se vratimo na humanitarno djelovanje, da taj rad ne vrši organizacija, već pojedinci. To je u jednoj rečenici ovo što si sada podijelio s nama. Pojedinci su odgovorni za taj humanitarni rad, a organizacije samo usmjeravaju djelovanje na isprava način.
Magnus MacFarlane-Barrow: Tako je, i smatram da u humanitarnim organizacijama lako možemo načiniti pogrješku da same sebe, voditelje, smatramo prvim pokretačima, a u Marijinim obrocima vjerujem da postoji duboki osjećaj da svi služimo nečemu puno većem od nas samih. Mi omogućavamo, olakšavamo, djelujemo učinkovito, ali nismo organizacija sami po sebi. To u velikoj mjeri opažam u Marijinim obrocima u Hrvatskoj.
Vi donacijama iz Hrvatske svakodnevno hranite više od 56 tisuća djece. Često se sjetim ranih dana u Slavonskom Brodu kada sam susreo tebe, tvoju obitelj i mnoge druge koji su tamo činili velike stvari, učeći o tome i o našoj ulozi u svemu. Naročito je važno naučiti izbjeći – što se često može dogoditi u ovakvom djelovanju – da sebe smatramo darivateljima, a ljude na drugom kraju pasivnim primateljima te se počnemo osjećati superiornima.
Mislim da se to može dogoditi posebice u velikim organizacijama. Može nastati velika razlika između onih koje služimo i onih koji sve to organiziraju. Jako je važno pronaći način da ostanemo povezani, da ne mislim pogrješno da smo mi spasitelji, već samo sluge ove dobrote i Božje providnosti.
Prepoznati da nam je Bog sve dao da dijelimo i da to dijeljenje čini svijet boljim mjestom.
Na neki je način važno pravilo koje si postavio vrlo rano prilikom osnivanja organizacije – da se samo 7 posto prikupljenog novca smije koristiti za rad organizacije. To je snažna zaštita i podsjetnik svima koji rade u Marijinim obrocima da prikupljeni novci idu onima kojima služimo – djevi koju želimo nahraniti.
Magnus MacFarlane-Barrow: Upravo tako. Smatram da je to dobar primjer kako je to bila važna odluka za nas tijekom ovih godina. Mislim da mnogo se mnogi odlučuju poduprijeti naš rad stoga što mogu vidjeti da se pridržavamo spomenutog pravila. U isto vrijeme smatram da brojke nisu dostatne. Brojke su važne jer su stvarne i njima dokazujemo što činimo i mjerimo naš rad. No ne smije se raditi samo o tome da obavimo posao, održimo troškove ispod 7 posto i kažemo da je sve u redu.
Moramo se pobrinuti da je sve to djelo ljubavi i zadržati stav kako je svaki dar kojeg dobijemo vrijedan. Sjećam se ranih dana u kojima su nam ljudi davali darove u Škotskoj koje bismo spremali u naš kombi i vozili ih do Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sjećam se osjećaja da moram paziti na te darove jer poznajem ljude koji su ih poklonili u Škotskoj, da se moram pobrinuti da svaki dar dođe do osobe kojoj je namijenjen.
Naš je rad narastao, napredovao je na razne načine, ali stav je ostao isti; stav u kojem cijenimo i poštujemo svaki dar što nam ga ljudi povjere.
Mislim da ljudi koji doniraju Marijinim obrocima to prepoznaju. Drago mi je da si opisao i način na koji ti to vidiš u svojoj knjizi. No sada to možemo posebno vidjeti u vrijeme pandemije – kako donacije i darovi ljudi te podrška Marijinim obrocima nastavljaju rasti.
Magnus MacFarlane-Barrow: To je zaista nevjerojatno, zar ne? Na početku ove pandemije nismo znali kako ćemo održati donacije, kako će nas ljudi nastaviti podržavati, a u stvarnosti je potpuno drugačije. Naš je rad narastao više nego ikada. Ranije smo spomenuli kako je ljudska dobrota toliko obilna u svijetu. Čak i u ovoj krizi ljudi žele dijeliti i nisu zaboravili one koji su u najvećoj potrebi na svijetu, djecu koja nemaju dovoljno ni za jesti.
Ljudi ih nisu zaboravili, kao ni obećanje koje smo dali toj djeci. To je predivna stvar.
Mangus, hvala ti što si ovom prigodom podijelio s nama svoje misli. Veselimo se novim stvarima koje su pred nama, hranjenju još više djece i radosti što to činimo.
Magnus MacFarlane-Barrow: Hvala tebi, Željka, a i želio bih zahvaliti Hrvatima na svemu što čine za Marijine obroke i što su me naučili toliko toga. Ne bih mogao ovu knjigu napisati da nije bilo mojih prijatelja u Hrvatskoj. Hvala vam.
