Ustavni sud Republike Hrvatske, s izuzećem sudaca Ingrid Antičević Marinović, Josipe Leke i Davorina Mlakara i izdvojenim mišljenjem suca Miroslava Šumanovića, donio je 13. srpnja odluku kojom ne prihvaća “prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 9.a Zakona o državnim maticama i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim maticama u cjelini.

Riječ je o zakonu, koji je prema Ustavnom sudu “postupovno-tehničke naravi”, ali u praksi je njime omogućena “promjena spola” kako hormonalnom terapijom tako i vlastitom izjavom odnosno tvrdnjom da osoba osjeća kao da živi “u drugom rodnom identitetu”.

Zakon iz Milanovićevog vremena

Naime, u vrijeme Vlade Zorana Milanovića Hrvatski sabor je 2013. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim maticama kojim je u Zakon dodan novi članak 9.a. Nadalje, člancima 36. i 37. tog Zakona propisano sljedeće: “ministar nadležan za poslove zdravlja donijet će u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona poseban propis o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i života u drugom rodnom identitetu”.

Ministar zdravlja donio je 29. rujna 2014. Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, a Andrija Laboš iz Samobora po punomoćnici Jasni Bašić, odvjetnici u Samoboru, podnio je 3. listopada 2018. prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom.

Osporavanje Zakona

Predmet osporavanja bio je Članak 9.a spomenutog Zakona kojim se definira da se “promjena spola kao izmjena podataka u temeljnom upisu upisuje u maticu rođenih na temelju rješenja nadležnog upravnog tijela. Rješenje o upisu promjene spola u maticu rođenih donosi se na temelju mišljenja nadležnog tijela o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, sukladno medicinskoj dokumentaciji nadležnog liječnika ili zdravstvene ustanove. Način prikupljanja medicinske dokumentacije iz stavka 1. ovoga članka te utvrđivanje uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i života u drugom rodnom identitetu, propisat će se posebnim propisom”.

Predlagatelj Andrija Labooš je prigovorio USUD-u da se Zakonom uvodi “novo pravo – drugi rodni identitet, koje pravo nije niti utvrđeno niti razrađeno Ustavom RH, a niti nekim drugim organskim zakonom” jer “Ustav RH ne poznaje rodni identitet, već samo spolni identitet”.

Predlagatelj Laboš dodao je kako “Interpretativna izjava priložena Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (op.a Istanbulska konvencija) usvojena na sjednici Hrvatskog sabora održanoj 13.travnja 2018. godine izrijekom navodi da: Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka. Ta izjava je u izravnoj suprotnosti s osporavanom odredbom Zakona o državnim maticama, jer je ‘uvođenjem prava na život u drugom rodnom identitetu’ tim zakonom već uvedena u pravni sustav Republike Hrvatske rodna ideologija”.

Predlagatelj Laboš je konačno citirao bivšu predsjednicu Ustavnog suda navevši da “proširenje značenja pojma rod ne može biti proizvoljno ni kod evolutivnih ili dinamičkih interpretacija Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer ono ‘ne smije poslužiti kao sredstvo izvođenja novih prava koja nisu sadržana u tekstu Konvencije i njezinih protokola”.

Odbijenica Ustavnog suda

USUD je odbio prijedlog pokretanja postupka ocjene ustavnosti, jer, prema njegovoj tvrdnji, zakon ne razrađuje – prava nacionalnih manjina, Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela, ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave – stoga smatra da predlagatelj pogrešno tumači kako je “za određivanje naravi tog zakona kao organskog ili “običnog” nije neposredno relevantna kategorija “Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda””.

U obrazloženju USUD-a nadalje stoji: “Ustavni sud, međutim, ne nalazi relevantnim, u povodu konkretnog prijedloga, definirati radi li se u slučaju ZoDM-a o organskom ili “običnom” zakonu prema kriteriju “djelokruga i načina rada državnih tijela” odnosno “ustrojstva i djelokruga lokalne i područne (regionalne) samouprave”, jer se predlagatelj u svojem prijedlogu na taj kriterij niti ne referira”.

Ustavni sud isto tako podsjeća na predmet broj U-IIIB-3173/2012 kada je razmatrao pitanje povrede ustavnih prava maloljetnog podnositelja kojem je u upravnom postupku odbijen zahtjev za upis promjene spola, te da je “odlukom od 18. ožujka 2014. (“Narodne novine” broj 46/14.), donesenom nakon stupanja na snagu ZIDZoDM-a/13, Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu podnositelja, navodeći u obrazloženju… “nesporna je činjenica da u Republici Hrvatskoj postoji zakonsko pravo na upis promjene spola u maticu rođenih i u slučaju ‘života u drugom rodnom identitetu’. Kraj takvog stanja stvari, Ustavnom sudu preostaje zaključiti kako to zakonsko pravo, nakon što ga je Hrvatski sabor priznao, za sobom povlači i obvezu države da u praksi osigura njegovo učinkovito ostvarivanje”…

Ustavni sud dodaje i da “”promjene spola” (u kontekstu izmjene podataka upisanih u državnoj matici) ne čini samo promjena spola do koje je došlo poduzimanjem odgovarajućeg operativnog zahvata i provođenjem hormonske terapije, koji rezultiraju potpunom i nepovratnom promjenom spola u fizičkom, anatomskom smislu, već “promjenu spola” (u kontekstu izmjene podataka upisanih u državnoj matici) čini i “život u drugom rodnom identitetu” koji ne podrazumijeva promjenu spola u navedenom smislu”.

Konačno, prema odluci USUD-a proizlazi da “u većini zakonskih tekstova, pa tako i u ZoDM-u, više je ili manje vidljivo tek načelno, izričito ili “konkludentno”, prihvaćanje životne činjenice da postoje osobe koje su promijenile spol ili žive u drugom rodnom identitetu, da je to dio njihove osobnosti, dio zaštićene sfere njihove privatnosti na čije uvažavanje imaju pravo, kao što i svaka druga individua ima pravo na uvažavanje bilo kojeg elemenata njezine osobnosti i privatnosti – upravo u skladu s općom zabranom diskriminacije koja je proklamirana u hrvatskom Ustavu, kao i u raznim međunarodnim dokumentima na koje se predlagatelj poziva” stoga “pitanje definiranja, razlikovanja, tumačenja ili vrednovanja spolnog naspram tzv. rodnom identitetu, o čemu se učestalo polemizira u javnom prostoru s različitih
političkih, filozofskih, svjetonazorskih i inih polazišta, nije, međutim, predmet uređenja ZoDM-a”.

Dakle, USUD tvrdi kako se “prijedlog podnesen u konkretnom slučaju svodi de facto na svjetonazorsko polemiziranje s tekstom jedne odredbe jednog zakona čija svrha nije valorizirati rodni identitet i “uvoditi rodnu ideologiju” nasuprot kategoriji “spola” kao biološke datosti, već je njegova svrha evidentirati činjenice o osobnim stanjima građana”.

Za USUD – samo je djelomično točno da se rod ne spominje u Ustavu?!

Zanimljiv je i način kojim USUD razlaže zašto se ne slaže s predlagateljem da se pojam roda ne spominje i nije definiran Ustavom, odnosno smatra da je to samo djelomično točno. Naime, prema USUD-u, “Ustav zabranjuje diskriminaciju prema nizu taksativno navedenih mogućih diskriminatornih osnova (među njima i diskriminaciju na temelju spola), ali zabranjuje i diskriminaciju prema “drugim osobinama” (članak 14. stavak 1.)”…”a uz to u članku 35. svakome jamči štovanje i pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti – pa se to nedvojbeno odnosi i na osobnost i privatnost onih čiji spol nije nepovratno i u potpunosti promijenjen, ali žive kao da jest (u “drugom rodnom identitetu”)”.

Izvor: narod.hr