Uoči premijere nove predstave „Mali noćni razgovori ljevice i desnice“ nastale na temelju istoimene knjige, o samoj predstavi, ali i o političkim aktualnostima vezanima uz predsjedničke izbore za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govorio je autor Tihomir Dujmović.

O Pupovcu

“Ta se farsa nastavlja. Pupovac nas ucjenjuje, Pupovac nas vrijeđa, Pupovac je zadobio status koji mu ne pripada i to iritira. Tu temu treba temeljito staviti na stol. Treba jasno i glasno reći da hrvatski Srbi ne moraju biti dio svake hrvatske vlasti. Ne moraju! A do sada su ovako ili onako nakon Tuđmanove smrti bili dio svake izvršne vlasti. Pokazuje se da kad god je Pupovac dio aktualne izvršne vlasti da je naša ukupna politika zapravo hrvatsko-srpska jer njegova tri ucjenjivačka glasa redovito Hrvatsku u ukupnosti vraćaju natrag na Balkan.

Pupovac radi ono što mu mi, odnosno Vlada dopušta, to je kristalno jasno. On savršeno ucjenjuje jer uz nesigurne Bandićeve žetončiće, Pupovčeva tri glasa ostaju kapitalno važna za ovu Vladu. I na toj ucjeni Pupovac traje cijeli ovaj mandat. Pri tom svojim provokacijama, pogotovo zadnjim nebulozama o fašizmu, (zaboga, ovdje jedva da ima domobrana!), izravno šteti vlastitoj manjini. Naime, upravo on svojim izjavama vraća stari animozitet. Sve sam sigurniji da to namjerno radi kako bi producirao kaos. Na Vučića ne treba trošiti riječi.”

O predsjedničkim izborima

“Gledajući kako raste rejting Zoranu Milanoviću sve se više držim gesla: bilo tko samo ne on! Ja sam doista bio kritičan prema Predsjednici i mislim da je povukla neke nevjerojatne poteze, ali sotonizacija hrvatske Predsjednice izravno otvara vrata pobjedi Milanoviću. Naime, ako će se nastaviti sotoniziranje Kolinde u nekim medijima, onda ćetekod jednog dijela desne publike stvoriti uvjerenje da ako Škoro ne uđe u drugi krug da je zapravo svejedno tko će pobijediti. Tih nakana ima, takvih medija ima i to sve skupa vodi Milanovića ravno na Pantovčak!

Nije problem zaključiti da je aktualna Predsjednica u političkom i osobito u nacionalnom smislu u zadnjoj četvrtini napravila neke katastrofalne poteze. Iz neznanja, nagovorena na rubu vanjskopolitičkog reketa Bruxelesa ili tko zna iz kojih razloga, ona je s nekim potezima istinski razočarala. Da je ona Vučića morala pozvati to čak i mogu razumijeti, ali da je morala dopustiti da se on ovako iživljava, to ne razumijem i ne prihvaćam. Osim toga, mi s tim posjetom nismo dobili baš ništa, osim ove sramote. S druge strane, valja iznimno cijeniti Kolindu jer je s Jadran Baltikom ponudila Hrvatskoj operativni odlazak sa zapadnog Balkana. Znate, samo je ona zapadni Balkan iz hrvatske perspektive zvala „back yards“! To nikad nismo čuli do pojave Kolinde Grabar Kitarović i ja sam je zbog toga i cijenio i branio i zagovarao. No, povukla je kažem, nakon toga neke poteze koji su mi bili odiozni i to sam napisao i o tome sam govorio i pisao.

Što imamo umjesto nje? Mog dragog susjeda iz Gračana, Miroslava Škoru. Sjajan čovjek, politički Hrvat prvog reda, izvrstan biznismen, perfektan pjevač, ali u međunarodnim relacijama Škoro niti ima niti će imati težinu koju ima Kolinda Grabar Kitarović. To je realno, to je glas razuma, bez obzira što je meni Škoro emocionalno prirasao srcu… Ali u tom zvjerinjaku međunarodne zajednice nitko ne može do Trumpa ili Putina prije od Kolinde i to treba uvažavati i to treba cijeniti. Škoro je u kampanji donio uistinu pohvalnu ambiciju o promjeni predsjedničkih ovlasti i kad detaljno pročitate taj prijedlog vi vidite da je on izvrstan.

Škoru je teško vidjeti kao velikoga međunarodnog igrača, ali se on nudi biti ustrajnim zastupnikom nacionalnih interesa i u tome je posve uvjerljiv. I molim, birajte, birajte ljudi između ovih dviju relacija! Ali, širiti faktički mržnju prema Kolindi znači okupljati one birače oko Škore koji iz tog bijesa i mržnje neće u drugom krugu zaokružiti Kolindu ako ona umjesto Škore bude u drugom krugu. To stavlja predsjedničku lentu oko vrata Zoranu Milanoviću. Političaru i čovjeku čija nas je Vlada manijakalno zadužila, govori se o deset milijardi eura, čovjeku koji nas je osramotio kao nikad nitko u priči o lex Perković, Milanoviću, koji je na invalide poslao specijalce, među njima i jednog aboliranog Martićevca. S takvim stanarom Pantovčaka, s takvim predsjednikom hrvatske države, mi možemo očekivati samo najgore.”

O Milanoviću

“Ako vi svaki dan vrištitie da je Kolinda mjera gluposti, antihrvatstva i gafova svake vrste, onda ćete vi na taj način formirati jednu vojsku birača koji će ako u drugi krug idu Milanović i Kolinda reći: gle, ako ne može Škoro biti predsjednik, onda je meni svejedno tko će pobjediti, ja neću izaći na glasovanje u drugom krugu! Ta klopka i ta definicija i stvaranje takvog raspoloženja vodi Milanovića ravno na Pantovčak. To je moj opsesivni strah. Jer, ako vi do te razine sotonizirate Kolindu kako to rade neki mediji onda vi svoju publiku tako odgajate da će ona demonstrativno odbiti u drugom krugu glasovati za nju. A taj detalj stvarno stavlja lentu oko vrata Milanoviću… Samo hoću reći: neka glasači desnog spektra glasujuju u prvom krugu za koga god žele, ali molim vas da u drugom krugu glasujete za onog kandidata desnice koji ode u drugi krug, ako ne želite ponovo gledati scene gdje abolirani martićevac na trgu svetog Marka mlati Đuru Glogoškog. Dakle, borite se, glasujte kako god hoćete, ali ne dopustitie da se zlo vrati…”

O predstavi

“‘Mali noćni razgovori ljevice i desnice’ u prvom redu je knjiga koja je predložak za predstavu. Riječ je o dva umirovljenika u Novom Zagrebu koji čekaju lift u svojoj zgradi i tu započinju konverzaciju. Odmah se vidi da je jedan lijevih, a drugi desnih svjetonazora. Kad lift napokon stigne lijevi poziva na kavu desnog i u tom prvom razgovoru gdje obojica ukratko pričaju svoje biografije vidljivo je da se radi o dvoje iznimno upućenih ljudi u povijest. Jedan je cijeli život radio u sveučilišnoj biblioteci i nastupa tezom „pročitao sam svu povijesnu literaturu o ovih 50 godina komunizma“, drugi je pak kao emigrant bio bliski suradnik Vinka Nikolića i njegov je credo „meni je znate do ruku došlo gotovo sve što je u emigraciji napisano od 1945. do danas“. Nakon takvog upoznavanja lijevi poziva desnog: “Susjed, Hrvati vidite nisu nikada do kraja izrazgovarali svoje povijesne tragedije, pogotovo to nisu radili iskreno jer su uvijek kalkulirali. Vi i ja koji smo eto prešli 80-tu godinu života, fakat nemamo prostora za kalkulaciju. Možemo li mi obaviti taj povijesni razgovor od kojeg nam narod bježi? Ali, iskren molim, tako da sve moguće argumente stavimo na stol? I vaše i moje!“.

I tako se oni sastaju noćima, kad dan i dnevne obveze završe, sjedaju za stol i temeljito raspredaju o modernoj povijesti, nerijetko do zore. Dakako, kreću od desetog travnja, a završavaju sa dočekom vatrenih na trgu Bana Jelačića. Razgovor je posve otvoren, za hrvatske prilike čisti raritet. Lijevi se brani kako su grješke desnih limitirale hrvatsku ljevicu tvrdeći da su oni u prvom redu stvarali posve novi svijet i da se uopće nisu obazirali na relacije koje su danas važne, „važno nam je bilo da ukinemo svijet u kojem prodavačica u Konzumu ima 3 tisuće kuna plaće, a gazda helikopter i jahtu“, desni pak tvrdi „ razumijem da ste rušili Pavelića, ali narod vam nikad neće oprostiti što ste srušili državni okvir“. Žestoka je rasprava poglavito o tome tko je zapravo prodao Dalmaciju, a sukus predavanja desnoga je ovaj: „Gledajte, vi ste toliko liudi ubili i protjerali da su na hrvatskoj sceni ostali samo komunisti, oni iz 45-te, oni iz 71- i ovi Račanovi. Neki su progledali, više neki manje, ali u suštini to su sve – bivši komunisti. A s ljudima koji istinski nisu htjeli hrvatsku državu, s ljudima koji su u mladosti hapsili svakoga tko bi slova o hrvatstvu progovorio, ne možete napraviti bolju državu od ovakve. Zato je hrvatska država u ovakvom stanju“.

Razgovor je mučan i težak na momente, ali predstava završava optimizmom. Završava nadahnutim govorom desnog sugovornika koji kad vidi pola milijuna mladih na dočeku vatrenih zaplače od sreće i kroz suze kaže: ‘Vrijedilo je, bilo je krvavo, bilo je jezivo, ali vrijedilo je… prenijeli smo baklju hrvatstva mladim generacijama i nikad se više neće ugasiti… nikada… trijumf je ipak rezerviran za nas… pobjeda je naša jer srce ove naše bitke, hrvatsku državu, vi niti u snu niste htjeli… ne samo da je ona tu, nego je pola milijuna mladih koji vjerojatno ništa ne znaju o ovim našim temama izašla na hrvatske gradove i kliče Hrvatskoj i hrvatstvu….vi ste ih tjerali pola stoljeća da pjevaju partizanske pjesme. a na Trgu Bana Jelačića iz grla pola milijuna Hrvata se ori „zovi samo zovi“… e, to je trebalo doživjeti…. sada, sada, e sada, ja mogu mirno na Mirogoj’.”

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Foto : HINA / Mario Strmotić