U subotu se za život hodalo u Sisku, Rijeci i Splitu. Rijekom su se zavijorili hrvatski barjaci, a svoje snažno svjedočanstvo o otvorenosti životu svojih roditelja, ispričala je Mara Jurković, studentica druge godine Sveučilišta u Rijeci.

“Zovem se Mara. Studentica sam sam 2. godine na Sveučilištu u Rijeci. Danas ne bih stajala pred vama da su moji roditelji prihvatili preporuke ginekologa i nekih ljudi u njihovom okruženju da prekinu moj život, da naprave feticid. Moja je obitelji iz Metkovića.

> Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Rijeci:’Nastavimo se zajedno boriti za pravo na život svakog djeteta’

Imam 2 starija i jednog mlađeg brata. Mojoj je majci u 25. tjednu trudnoće puknuo vodenjak kao komplikacija bakterijske infekcije. Na pregledu u bolnici mojim su roditeljima rekli da su u opasnosti i majka i dijete. I prognozirali da ću se, ako uspijem preživjeti, roditi s brojnim poteškoćama – gluha, slijepa, da neću moći hodati…Tu je krenuo i nagovor da se ne rodim zbog mogućih oštećenja koja bi mogla nastati.

Doktor nas je zadržao 5 dana u bolnici u gradu blizu Metkovića. Moja je mama odbila ideju o feticidu, prekidu mog života. Tata i ona su unatoč zabrinutosti, strahu, činjenici da su imali kod kuće dvoje male djece – rekli da sam i ja njihovo dijete i da se žele boriti za moj život – bez obzira na moguća oštećenja ili bolesti.

Hvala im na tome. Da su se borili za moj život.

Ovdje sam, unatoč svemu!

Jer, tko će se boriti za dijete ako ne majka i otac? Tko će vidjeti vrijednost i ljepotu u čovjeku koji će možda imati zdravstvenih problema – ako ne njegovi najbliži?
Zar mi znamo kako će se odvijati naš život? Kakve sve bolesti može dobiti rođena beba, dijete koje je izašlo iz majčinog trbuha? Hvala mami i tati koji nisu odustali od mene. Na inzistiranje mojih roditelja mamu su s braunilom u ruci poslali za Zagreb…

Molili su se i vjerovali. Mama je uspjela iznijeti trudnoću do 32. tjedna. Rođena sam na carski rez u Petrovoj bolnici, teška malo više od kilogram i pol’.

Mama kaže da sam plakala na najjače – kao da vičem – ovdje sam, unatoč svemu!

> Hrvatski pokret za život i obitelj nabrojao zašto Čavajda ne treba dobiti nagradu za Zagrepčanku godine

Cijelo moje djetinjstvo moji su roditelji nastavili boriti se za mene. Prevladati oštećenja izazvana preranim porodom. Kao što su štitili moj život tijekom trudnoće, nastavili su to činiti i nakon poroda. Danas živim samostalno, u drugom gradu. Radujem se životu. Studiram. I nastojim svima drugima vratiti ljubav i brigu koju sam dobila.

Hvala svima vama koji glasno hodate protiv diskriminiranja zdrave i bolesne nerođene djece. Drago mi je da sam i ja danas primjer koji može posvjedočiti da je svaki život vrijedan življenja. Nastavimo se zajedno boriti za pravo na život svakog djeteta!
Hvala.”