U ime obitelji

Služi li građanski odgoj za preodgoj djece odgojene u konzervativnim obiteljima?

Služi li građanski odgoj za preodgoj djece odgojene u konzervativnim obiteljima?

Građanski odgoj se u kontekstu obrazovne reforme spominje zadnjih petnaestak godina, a prošao je faze gdje se predlagao kao izborni predmet, kao međupredmetna tema i kao obavezni predmet. U teoriji, “građanskim odgojem” bi učenici usvojili “građanske kompetencije”, a zagovornici građanskog odgoja protive se odredbama prema kojim roditelji i učenici mogli izabrati alternativu za njega.

Prema Agenciji za odgoj i obrazovanje građanski odgoj uključuje module poput: Modul osnove demokracije, Modul simulirana suđenja i vladavina prava, Modul projekt građanin – razvoj poduzetnosti, Modul zaštite potrošača, Modul humane vrednote i istraživanje humanitarnog prava, Modul razvoja karaktera, identiteta, interkulturalnosti, Modul učitelji i učenici miritelji i razvoj socijalnih vještina, Modul volonterskog rada i socijalne solidarnosti i Modul za razvoj ravnopravnosti spolova.

Jutarnji list: Riječanima je motiv za građanski odgoj strah od konzervativne revolucije

S obzirom na različita mišljenja o građanskom odgoju, vrijedi istaknuti da je Jutarnji list 4. rujna 2021. godine objavio intervju sa Sandom Šušanj, pročelnicom Odjela za odgoj i obrazovanje Grada Rijeke pod naslovom ‘Građanski odgoj nije nikakva ideologija nego skup kompetencija za život u modernom društvu‘. S druge strane iste novine su dva dana ranije objavile članak o planu gradonačelnika grada Zagreba Tomislava Tomaševića glede uvođenja građanskog odgoja u škole, u kojemu piše kako je Rijeka uvela građanski odgoj s ciljem preodgoja djece zbog straha od “konzervativne revolucije”, odnosno zbog straha od djece s drugačijim stavovima kada su u pitanju politike vezane uz etničke i seksualne manjine.

Članak je objavljen pod naslovom “Možemo! ne odustaje od građanskog odgoja, ali svjesni su manjkavosti. Ovo je Tomaševićev plan”, a u njemu je na dnu članka dodano: “Motiv za GOO strah od konzervativne revolucije”.

Teško je reći što Jutarnji list smatra konzervativnom revolucijom budući da se njome obično označava razdoblje  1920-ih i 1930-ih godina u Njemačkoj, kada su teoretičari poput  Carla Schmitta i Ernsta Jungera razvijali kritike liberalizma, te se konzervativna revolucija u tom smislu ne poistovjećuje s nacionalsocijalizmom. U svakom slučaju Jutarnji navodi:

“Riječanima je motiv za GOO bio strah od retradicionalizacije, konzervativne revolucije u kojoj mladi sve više iskazuju diskriminatorne i ekstremističke stavove, ne toleriraju manjine, osobe drukčije seksualne orijentacije, vjere, nacije. Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola koje je 2015. provela inicijativa GOOD dovelo je do zabrinjavajućih otkrića.

Čak 50 posto mladih ne zna tko čini političku opoziciju, isto toliko njih – a napunili su 18 i postali glasači – ne zna da oni daju legitimitet Vladi da donosi odluke u njihovo ime. Jedva 55 posto učenika smatra da je za državu dobro da u njoj žive osobe različitih religija, rasa i kultura, a tendencija izražavanja ekstremnijih nacionalističkih stavova je porastu. Gotovo polovica ispitanika vjeruje da je homoseksualnost bolest.”

U članku su drugačiji stavovi, točnije “nacionalistički stavovi” povezani s “političkom nepismenošću” učenika, i to prema “istraživanju” GOOD inicijative. Riječ je o inicijativi oko koje je okupljeno pedesetak nevladinih organizacija redom liberalnih svjetonazora, koje zahtijevaju uvođenje građanskog odgoja kao obaveznog predmeta u škole. One, čini se, građanski odgoj vide kao polugu putem koje bi se djecu indoktriniralo liberalnim stavovima, nasuprot nacionalističkim, slično kao što se za vrijeme komunizma putem obveznog predmeta ‘Teorija i praksa samoupravnog socijalizma’ djecu indoktriniralo komunističkom ideologijom.

Slučaj Škole za medicinske sestre Mlinarska

Što se građanskog odgoja kao obaveznog predmeta tiče, 8. rujna smo objavili kako je on u Školi za medicinske sestre Mlinarska doista takvim i postao za učenike prvog razreda. Kako Nacionalnim okvirnim kurikulumom nije predviđeno da građanski odgoj bude obavezan predmet, upitali smo ravnateljicu Asju Jelaković o čemu se radi. Ona je ustvrdila kako škola radi po planu kojeg je Ministarstvo obrazovanja odobrilo još 2010. godine, kao i da on usvojen po direktivi EU.

Ne ulazeći u vjerodostojnost objašnjenja, prema kojemu bi u Školi za medicinske sestre Mlinarska  građanski odgoj bio obvezan, podsjećamo da u Hrvatskoj lijeve stranke poput SDP-a i Možemo te nevladine organizacije okupljene oko GOOD inicijative opetovano traže njegovo obavezno pohađanje u svim razredima osnovne i srednje škole, unatoč tome što on postoji kao međupredmetna tema.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Nezamislivo je obrazovanje bez odgoja, a oba su sadržaji roditeljske skrbi

Povodom toga u nastavku donosimo razmišljanja o odgoju i obrazovanju te vjerskim i filozofskim uvjerenjima odnosno pravu na njih kada su u pitanju djeca i roditelji. Razmišljanja je 2018., u Zborniku radova Pravog fakulteta iznijela prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1998. godine, koja je ujedno osnivačica i voditeljica Sveučilišnog interdisciplinarnog specijalističkog studija Prava djece.

Prof. dr. sc. Hrabar, u kontekstu Prijedloga Nacrta Obiteljskog zakona iz 2017. piše kako roditelji trebaju imati pravo utjecati na obrazovanje djece kroz pouku koja odgovara njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, a to je pravo omeđeno nekolicinom djetetovih prava i njegovom dobrobiti. Takvo bi pravo trebalo biti definirano Obiteljski zakonom, na tragu s više međunarodnih ugovora koji izrijekom to pravo priznaju roditeljima.

>Peternel o građanskom odgoju u školama: Komunalni redari pretvaraju se u ideološke reformatore

“Obiteljsko pravo na teorijskoj i zakonodavnoj odnosno normativnoj razini razlikuje odgoj od obrazovanja djece, a oba su sadržaji roditeljske skrbi. Ti sadržaji blisko su povezani i nezamislivo je obrazovanje bez odgoja (Iz toga razloga zakoni koji uređuje djelatnost osnovnog i srednjeg školstva govore uvijek o odgoju i obrazovanju)”, obrazlaže prof. dr. sc. Hrabar i nastavlja.

“Pravo na obrazovanje u obiteljskopravnoj je teoriji prepoznato kao jedno od djetetovih izvornih prava, a normativno je uređeno kao djetetovo pravo na izbor obrazovanja. Utjecaj roditelja na sadržaj obrazovanja koje dijete dobiva u školi smatra se “legitimnim sadržajem roditeljskog prava””.

Ona dodaje i kako je odgoj lišen utjecaja na obrazovanje utopijska zamisao te da “obrazovanje kao proces i sadržaj mora biti oslonjen na roditeljski odgoj jer u protivnome kod djeteta stvara konfuziju i niječe odgovornost roditelja za skladan razvoj djetetove osobnosti”.

Konvencija o pravima djeteta potvrđuje da je roditelj, a ne država primarni odgajatelj

“Obrazovanje djece nije istoznačnica pojmu školovanje i treba ga shvatiti i tumačiti u smislu širem od pukog skolastičkog sadržaja. Zahvaljujući Konvenciji o pravima djeteta 15 roditelji su prepoznati kao primarni odgajatelji svoje djece, što kroz povijest, osobito socijalističkih država, nije uvijek bilo tako… Dovoljno je spomenuti da je hrvatski Zakon o braku i porodičnim odnosima (1978.) imao odredbu o dužnosti roditelja da djecu odgajaju u skladu sa socijalističkim naukom, sovjetski zakon (iz 1968.) i slično njemu albanski zakon (iz 1982.) roditelje su proglašavali odgovornima za “komunistički odgoj djece i revolucionarne osjećaje”, čehoslovački zakon (iz 1963.) izrijekom je isticao prevalenciju interesa društva nad interesima djece”, navodi prof. dr. sc. Hrabar u svome članku.

Ona objašnjava kako se, barem kada je riječ o Obiteljskom zakonu, prijepor oko odgoja i obrazovanja svodi na dva elementa. Prvi element je relativnost prava roditelja glede odgoja i obrazovanja (prema roditeljskim uvjerenjima) jer je prema Konvenciji o pravima djeteta uvjetovano djetetovim pravima i njegovom dobrobiti.

Drugi element čine međunarodni ugovori koja je Republika Hrvatska potpisala zato što oni sadržavaju relativno općenite odredbe koje daju širinu nacionalnom zakonodavcu da ih preuzme i razradi. Shodno tome u Nacrtu Prijedloga Obiteljskog zakona dano je do znanja da treba poštovati pravo roditelja glede obrazovanja djece.

Onirički totalitarizam te izazovi ateizma i moralnog liberalizma

“Odstupanje od ovoga prava roditelja bio bi onirički totalitarizam i svojevrsno vlasništvo države nad djecom i njihovim umom, s ciljem njihova odgoja odmaknutog od pluralnoga i demokratskoga društva, a približenoga vrijednostima koje vlast ili oporba, a ne Ustav, smatraju prihvatljivima. Dakle, od vjerskih i filozofskih uvjerenja koja su dio vrijednosnoga sustava treba razlikovati sadržaje koji su znanstvene istine (unutar predmeta kao što su matematika, fizika, jezici i slični predmeti) i na koje roditelji ne mogu utjecati”, ističe prof. dr. sc. Hrabar te dodaje kako se “otvara pitanje zbog čega oponenti ideje o odgoju i obrazovanju djece u skladu s roditeljskim vjerskim i filozofskim uvjerenjima tako uporno vuku društvo unazad”.

Ona zaključuje kako moderan svijet i demokratska Europa nemaju problema s roditeljima u obrazovnom sustavu te se poziva na čl. 2. Prvoga protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Parišku deklaraciju.

“Ne ostavljajući mjesta sumnji, postaje razvidno da se odgovor krije u izazovu ateizma proizašloga iz filozofije prosvjetiteljstva i izazovu moralnoga liberalizma proizašloga iz društvene revolucije prije pedesetak godina, koji se pojavljuju ponovno, tražeći apsolutnu slobodu bez etičkih pravila, a time i pravne norme koja obvezuje”, završava svoj članak prof. dr. sc. Dubravka Hrabar.

Izvor: narod.hr