U ime obitelji

Prof. Zlatko Miliša: Na onkološkom odjelu vratila mi se vjera u humanost, empatiju i požrtvovnost liječnika i medicinskih sestara

Prof. Zlatko Miliša: Na onkološkom odjelu vratila mi se vjera u humanost, empatiju i požrtvovnost liječnika i medicinskih sestara

Medicinska struka nije zanimanje nego poziv koji znači: biti odan kulturi života, a ne smrti

Kod profesionalnog usmjeravanja dobro je znati koji se interesi, vrsta inteligencije i motivi vezuju za određenu profesiju. Na primjer, ako je primarni motiv rad s ljudima, a ne sa stvarima, onda to podrazumijeva područje emocionalne inteligencije te sposobnost interpersonalne komunikacije. Poželjna područja za sve humanističke struke, a pogubno kojima je motiv rad sa stvarma presudano onim ljudima zalutaju u liječinču profesiju, profesore, odgajatelje, psihologe, sovicijalne radnike… Na žalost takvi slučajeva ima sve više. Ljudi koji nisu usmjereni na druge nemaju što raditi u medicini, psihologiji, socijalnom radu, teologiji, pedagogiji…, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.

Koje vrste inteligencije su potrebne za rad s ljudima

Prvi zagovornik teorije o širokoj lepezi inteligencija, američki psiholog Howard Gardner, u knjizi Frames of Mind  ponudio je sedam tipova inteligencije, od kojih ovdje izdvajam dvije: intrapersonalna (sposobnost razumijevanja svojih osobina i sposobnosti, primjerice, u psihologa, terapeuta, …), interpersonalna (sposobnost dobrih suradničkih odnosa, primjerice kod medicinske struke, prosvjetnih djelatnika …).

Talijanski psiholog Vittorino Andreoli u knjizi Pismo učitelju konstatira da uspješan učiteljev/nastavnikov rad ovisi (i) o tome kako doživljava školu: kao muku – nametnutu obvezu ili ugodno ozračje. Potonji imaju kontinuitet “užitka poučavanja” kao “dirigenti orkestra.” Andreoli ih naziva (prema percepciji učenika) učitelji/nastavnici legende (većini se sviđaju kao otvorene, poštene, cijenjene, vrijedne osobe, koje pokazuju da uživaju u svom pozivu).

Rezultati istraživanja Vladimira Strugara (u knjizi Učitelj između stvarnosti i nade) pokazuju da (danas) u Hrvatskoj 31,8% učitelja “ne želi drugima preporučiti školovanje za svoj poziv”. To je zabrinjavajući trend u opadanju entuzijazma među učiteljima, krize autoriteta i školstva. Tako se sve manje prosvjetnih djelatnika vodi poznatom Filipovićevom mišlju (iz 19. stoljeća): “Da se deset puta rodim, deset puta bih bio učiteljem”. Životno načelo moje meni iznimno važne osobe je: “Kad ću ako neću sad, tko će ako neću ja.”

Henri J. M. Nouven u knjizi Živjeti – ovdje i sada je dao sjajni apel zdravstvenom osoblju: „Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati… Ljudski odnosi lako postanu posesivni. … Na primjer privrženost i ljubav trebamo iz dana u dan. One nas iznutra drže živima“. Ja bih dodao kako je i tzv. mentalizacija (biti svjestan svojih, ali i tuđih mentalnih stanja) važna, posebno u ovim profesijama. Suradljivost, empatija i znati slušati jesu važne dimenzija interpersonalne inteligencije. Ona je nužna u humastičkim usmjerenjima, a osobito medicinskoj struci. Kada se posao doživljava kao poziv, “svaki je dan blagdan” (Frank Tyger). Poziv znači biti odan kulturi života, a ne smrti.

“Nije problem ako padneš, nego ako se nakon pada ne znaš ili ne želiš dići”

U situaciji kao što je moja, a i mnogih laringektomiranih pacijenata iskreni razgovor je čak i puno važniji nego u drugim situacijama u životu. Naime, pacijenti koji ne mogu govoriti moraju pisanim putem komunicirati s medicinskim osobljem, što zahtjeva strpljivost ne samo pacijenta nego i medicinskih djelatnika, ali i njihovu empatiju, razumijevanje i istinsku, autentičnu brigu za pacijenta.

U Udruzi laringektomiranih sam se upoznao s divnim ljudima, uključujući i psihologa Ivana Vračića, (sadašnjeg predsjednika ) koji me je “podigao”. S njim sam pričao neposredno prije ove zadnje moje operacije preko WhatsAppa i evo što me korisno savjetovao: “U svakoj teškoj bolesti padanje je očekivana pojava. To je kao kod klizanja ili skijanja. Nije problem kada padneš, nego ako se nakon pada ne znaš ili ne želiš dići.” Rekao mi je da je osobito u prvom tjednu operacije važne razne male aktivnosti kako bi se odagnale crne misli. Više ljudi koji su prošli laringektomiju mi je u ovom periodu prilazilo, vrlo empatično su mi objašnjavali procedure, svoja iskustva i nudili svoju pomoć. Ovdje ponavljam svoju tezu: Izliječeni od različitih bolesti trebaju biti partneri stručnjacima medicine u svim fazama liječenja!

Ovdje, kao primjer humanog pristupa navodim i najvažnije dijelove dijelove maila izuzetne otorinolarigologinje prof. prim. dr. sc. Andrijane Včev iz KBC-a Osijek: “Poštovani profesore, meni nije problem sastati se s Vama i usmeno odgovoriti na sva Vaša pitanja. Ja jesam na godišnjem odmoru, ali sam u Osijeku i nije mi problem olakšati Vam situaciju u kojoj ste se tako nenadano našli… Molim Vas, mislite pozitivno! Pozitivnim razmišljanjem potičemo da se pozitivne stvari dogode.” Uz njezine stručne, liječničke preporuke ovakav ljudski, empatičan pristup mi je izuzetno puno značio.

Moram priznati da sam, slušajući iskustva nekih mojih poznanika imao predrasude prema medicinskom osoblju u bolnicama, smatrajući da ih manji broj ima ove osobine. Međutim tek koji dan više od tjedan dana ležanja na odjelu prof. dr. sc. Prgometa mi je zaista vratilo vjeru u humanost, empatiju i požrtvovnost liječnika i medicinskih sestara.

Na primjer, medicinska sestra Stela ne samo da je autentično zainteresirana kako sam i strpljivo daje odgovore na moja brojna pitanja nego je čak nazivala i moju suprugu da je podrži i pita kako je ona. Sestra Anđela anđeoski uđe u sobu i uvijek mi svojom toplinom i optimizmom izmami, pored neizmjernih bolova osmijeh na lice. Sestra Mare, kako je s pravom zovu “dobri duh Odjela” me strpljivo i nježno poučava i lagano, uz puno razumijevanja, ali uporno i čvrsto gura prema prilagodbi na novo poglavlje u mom životu. Neka mi ne zamjere što im ne znam svima imena, ali znam da i sestre Katarina, Marija, Suzana, Marina, Viktorija, Antonija, mlade snage Luka, Emanuel i Valentino nisu “odrađivali” posao, nego ga rade s ljubavlju. Marija Ćavalović je u pravom smislu duša i/ili tajnica klinike, koja čak i obilazi pacijente, što joj naravno nije u djelokrugu propisanih poslova.

Sve proživljeno i ovdje opisano se ne može glumiti, a ja sve to dobro opažam već nakon prvog dana buđenja od anestezije i dugotrajne operacijie. Na kraju, nikako ne bih smio zaboraviti moju antesteziologinju dr. Ivanu Vukušić koja je sa mnom i prije operacije imala više razgovora kako misli prevenirati komplikacije koje sam ranije imao kao visoki tlakaš kod dviju laserskih operacija na glasnicama.

Stimatizacija – ozbiljna prepreka oporavku (i) laringektomiranih

Nema zdravih ljudi nego samo nepreglednih, kažu liječnici, a to bi posebno trebali znati svi oni koji bolesne, druge i drugačije gledaju s podozrenjem, ne razmišljajući da će se možda i oni naći u sličnoj situaciji! Jednom narkoman ili alkoholičar – uvijek ostaješ isti. Navodim primjer koji sam nedavno čitao u novinama da je jedan alkoholičar izjavio kako se je morao rijšiti tog poroka izjavio: “Jednostavno, od kada sam se rastavio više nisam imao razloga se opijati”. O izliječenim ovisnicima, koji imaju divne obitelji, imao sam svojevremo znanstveni projekt i istraživanje, što rezulturalo znanstvenom monografijim. O stigmatizaciji djece s posebnim potrebma najbolje je opisao književnik Miro Gavran u romanu “Izgubljeni sin” … Skratit ću, nema osobe koja nije ovisnik o nekome ili nečemu! To bi trebali znati svi oni koji s podozrenjem gledaju na one koji su u problemu a oni kao nisu!

Nakon laringektomije, tijekom koje se potpuno ili djelomično odstranjuje grkljan, pacijenti mogu naučiti kako komunicirati uprkos tome što su ostali bez glasnica, ali često veća prepreka oporavku i povratku u njihov normalan život bude sredina koja ih stigmatizira.

Iako mi je izvršena totalna laringektomija već sada znam da ću progovoriti, s ili bez parcijalne proteze u grlu. Ili ću se odlučiti na ezofagijalnu terapiju, tj. govor. Moj glas će biti nešto drugačije boje. I u čemu je problem? Uključit ću se u zajednicu laringektomiranih, možda i propjevati u njihovom manjem zboru “Otimisti”. A što se pisanja tiče tu ću biti još znatno aktivniji i od mladih znanstvenika! Pored psihološke terapija, a najvažnija je moja volja! To se može vidjeti u sjajnom vidio uratku na CD-u “Život bez glasnica”. Nakon rehabilitacije i u punom zamahu se vraćam svom pozivu sveučilišnog profesora. To preporučam svima koji su se kao i ja borili i/ili bore sa tom opakom bolešću.

Zaključno: Poučna priča

Elizabeth Lukas, psihoterapeutkinja u knjizi Duhovna psihologija opisuje slučaj redovnice stare 58 godina koja je s nešto manje od 30 godina rada u školi dobila moždani udar. Godinu dana je bila na različitim terapijama te gotovo bez vidljivih posljedica. Mogla je govoriti i hodati kao ranije, jedino što je bila sporija u kretnjama. Oslobođena je nastavnih obveza i dobila znatno manja zaduženja u školi. Lukas ju je upitala zašto je depresivna i uvrijeđena, a ona joj odgovori. “Kako me to možete pitati, zar je moždana kap dječja igra? Moj čitav život je ruiniran! Ja nisam više ona stara i nisam više od nikakve koristi. Nemam više nikakvih obveza u školi. Dali su mi lagane poslove. Sve je to više nego jadno! Bilo bi bolje da sam odmah umrla…” Lukasova joj je u mahu odgovorila: “Milijuni žena umiru prije vaših godina. Milijuni gladuju, nemaju krova nad glavom. Milijuni nisu mogli dobiti zaposljenje primjereno njihovoj školskoj spremi. Milijuni žena vaše dobi su osamljene i bez nužne pomoći. Na tisuće ljudi ne preživi izljev krvi u mozak, na tisuće preživi s uzetošću jednog dijela tijela.” Rekla joj je da je sada pred novim životnim izazovima. Ubrzo nakon toga redovnica se posvetila prikupljanju povijesnih podataka i stvorila obimnu kroniku njihova reda – posvetila se pisanju, što joj je omogućila energija dugogodišnjeg učiteljskog poziva.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

 Izvor: narod.hr