Pero Šola bio je gost  „55 minuta kod Željke Markić“. Neovisan istraživač, publicist i član Udruge za promicanje istine o hrvatskoj povijesti.  Ova je udruga organizirala tribine o ulasku partizana 1945. godine u Đakovo, Zagreb i druge gradove. Postavili su pitanje je li Zagreb 1945. godine oslobođen ili okupiran. Je li oslobođen od ustaštva i fašizma ili je ustvari okupiran novim totalitarnim sustavom, komunizmom?

Evo dijela razgovora s Perom Šolom, cijeli razgovor možete pogledati ovdje:

O traženju  odgovora na pitanje: „Je li 1945. godine Zagreb oslobođen ili okupiran?“

Mi smo na ovoj tribini postavili pitanje i tražimo odgovor. Tu tribinu smo imali i u Đakovu. Budući da je Jugoslavenska armija ušla u Đakovo 17. travnja 1945. godine. U Vukovar je ušla 12. travnja 1945. godine. U Osijek 14. travnja. I tako dalje prema zapadu, do Bleiburga.  Od kuda je onda protjerivala hrvatski narod  15. svibnja 1945. godine. Ta golgota toliko traje.

> Hitrec:Nova lubeničarska vlast slavi ‘oslobođenje’ Zagreba kao da smo na prijelazu u 80-e

Termin „Dan grada Đakova“

Zanimljivo je da, kada smo postavili to pitanje u Đakovu: „Je li Đakovo oslobođeno 17. travnja 1945. godine?“, 80-90% ljudi reklo je da je okupirano. A zašto okupirano? Zato što je puno ljudi stradalo tog dana. Gotovo da nema obitelji u kojoj netko nije ubijen tog dana. I taj termin „oslobođenje Đakova“, komunističke su vlasti koristile do 1990. U Đakovu se taj dan, dan ulaska partizana i ubojstva velikog broja nedužnih ljudi slavio čak i kao Dan Grada. Dakle, 17.4.1945. godine obilježavao se dan Grada do 1990. godine. To je isto vrsta nasilja, kad partija taj dan masovnih ubojstava, taj datum proglasi Danom grada. Koja je to presija na drugoj razini, da oni djecu ubijenih tjeraju da  tada „slave“ Dan grada.

Istraživanje temeljeno na dokumentima

Prednost svih ovih naših istraživanja je što se temelje na dokumentima. A ne na knjigama. Ili na nekakvom memoarskom gradivu. U dokumentu takozvanih narodno oslobodilačkih odbora iz ’45. godine pišu točne upute – kad se uđe u grad prvo se  zatvori  grad na 24 sata. U roku nekoliko sati treba pohapsiti ljude koji su na popisu i „riješiti ih“. Imamo svjedoke da su ti ljudi pobijeni. To je službeni dokument komunističkih vlasti.

Mi se time bavimo na način da istražujemo dokumente, a ne knjige, zato što je velika većina knjiga koje su napisane u tom razdoblju od 1945. do 1990. godine, u stvari – krivotvorena. Citiraju laži jedni od drugih. A ovaj dokument o kojem govorim, upute za ulazak partizana u grad – to je izvorni dokument.

Termin „partizani“ u odnosu na Jugoslavenska armija

Treba izbjegavati termine kao „Partizani“, jer se u to vrijeme vojska koja je ulazila ’45. godine u gradove zvala „Jugoslavenska armija“. To često uspoređujemo s onom vojskom koja je  osvajala Hrvatsku  ’91. Koja se zvala „Jugoslavenska narodna armija“. Njima je dakle zajedničko da su „jugoslavenska.“ Iz današnje pozicije, pozdrav „Za dom spremni“ iz Domovinskog rata, neki povezuju s fašizmom. To je u stvari dio istog krivotvorenja, iste retorike, koju su imali oni koji su rušili Vukovar i pokušavali sve te ljude ubiti.

Postoji lažna teza da se treba prestati pričati o partizanima i ustašama. Često kada se počne ukazivati na činjenice, ubojstva koja su partizani masovno radili, fotografije ubijenih ljudi i dokumente, onda bi ljevica u Hrvatskoj prestala razgovor, da nije važno što je bilo…

Šola o ograničenju slobode govora, antifašizmu i komunizmu

Mi zaista ne možemo slobodno govoriti ni o čemu. Službeni narativ – mediji i politika  iznose iskrivljene vrijednosti i termine. Oni komunizam nazivaju „antifašizam“. Ako smo mi antifašisti, a jesmo, onda možemo postaviti pitanje – tko su onda biti komunisti. Što je komunizam? Da li je Josip Broz Tito bio sekretar komunističke partije? Ili antifašističke partije? Antifašistička partija nije postojala. Postojala je komunistička partija, oni su bili komunisti i njihov je cilj bio uspostavljanje komunizma.

> Šola: Zagrebačka katedrala nova je meta možemovaca – povratak petokrake u Zagreb 2.0

Ako su komunisti antifašisti, onda su fašisti antikomunisti

Zanimljivo je da sebe komunisti, sljedebenici Tita, stalno definiraju kroz nešto što je pozitivno – antifašizam. Biti protiv fašizma je pozitivno. Dakle nije problem da si ti „antifašist“. Problem je da si ti istovremeno bio komunist. I želio si osvojiti vlast. I uspostaviti još jedan totalitarni sustav.

Pa možemo tako podsjetiti  da su prvi antifašisti u Italiji – bili pripadnici Mafije, sa Sicilije. Zato što ih je Mussolini proganjao. Oni su morali biti antifašisti. Tako ispada da su partizanii nasljednici mafije? Ako su komunisti antifašisti, onda su fašisti antikomunisti. Ako ćemo se igrati riječima. Mi ne definiramo nekoga kroz ono protiv čega je, nego kroz ono što on je. Sada imamo probleme sa nazivima muško/žensko, ako sam ja muško, ja nisam antižensko, i obrnuto.

O logorima za Volksdeutschere

Kada gledamo izvorne povijesne  dokumente, nakon 1945. godine cijela Jugoslavija bila je logor. Oni kažu da je bio logor Jasenovac za vrijeme ustaškog režima. Ali, taj logor je radio i nakon ’45. Dakle, Volksdeutcheri su bili pripadnici njemačke nacionalne manjine koji su živjeli u Hrvatskoj. Oni su bili krivi samo zato što su bili Nijemci. Sabirni logor u Đakovu, koji je prije bio za židove, kasnije je, nakon „oslobođenja“ bio za Nijemce. Što se tiče Nijemaca, najviše logora bilo je na području Slavonije: Krndija kod Đakova, Valpovo, Josipovac i Velika Pisanica kod Bjelovara. Na prostoru Jugoslavije živjelo je oko 500 tisuća Nijemaca, a sada se u Đakovu Nijemcima izjašnjava 15-20 ljudi. Zanimljivo je da je većina tih Nijemaca odvezena u sadašnji prostor Donjecka. Gdje je sada rat.

Prema dokumentima, velik dio njemačkog stanovništva u tim logorima bile su žene i djeca, njih 90%. Većina muškaraca poginula je. Logor kod Sombora, koji je radio od 1945.-1949. godine, posjeduje oko 12 000 imena umrlih žena i djece. Njihova velika tragedija je to što ih se smatra krivima samo zato što su bili Nijemci. Nisu imali ništa ni s Hitlerom ni fašizmom.

Šola o ubojstvima u Đakovu i Zagrebu

Da, mi želimo razgovarati o ubojstvima, ubijanjima civila muškaraca i žena u Zagrebu nakon ulaska partizanske vojske.

To se može usporediti i s Đakovom. Svugdje je bilo isto. U Đakovo je Njemačka vojska ušla 11.4.1941. godine, a u matičnoj knjizi umrlih to stoji prazno, nema ubijenih. Pogledate za 17.4., ima 30-40 stranica. Popisi ubijenih ljudi. Tako je bilo i u Zagrebu. Ako pogledate u arhivu Grada Zagreba u Gornjem Gradu i tražite fond Mirogoj, puna kutija, i piše N.N. ubijen, dijete 16. godina, žena… U miru, nakon završetka rata, kada su Partizani „oslobodili“ Zagreb. Dakle, kad su Partizani išli po ulici i ubijali ljude. Koja je to vojska, je li to oslobođenje? Je li to nasilje, zločin? Možemo postaviti to pitanje. Oni jednostavno to prešućuju. Kada imamo tribinu, nama nitko ne dođe s tzv. lijeve strane. Oko Zagreba ima oko 100 prikrivenih grobišta. Toliko je ljudi bilo, da su ih nekad pokapali u jame. Mi nikad nećemo saznati koliko točno ljudi je ubijeno, zaključio je Šola.

Podcast u kojem je gostovao Šola pogledajte ovdje:

https://www.youtube.com/watch?v=jeQ8aV1M7nA&ab_channel=55minutakod%C5%BDeljkeMarki%C4%87