Narod.hr: S obzirom na izjavu Milorada Pupovca za N1 televiziju “o stradalim Srbima prije izbijanja i na početku izbijanja sukoba” i njegovim tvrdnjama da Vojislav Stanimirović nije povezan s ratnim zločinima u Domovinskom ratu, možete li za portal Narod.hr prokomentirati što govore činjenice i izvori o velikosrpskoj agresiji i okupaciji dijela Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, te o ulozi Vojislava Stanimirovića u Vukovaru za vrijeme rata?

Dr. sc. Ante Nazor: To odavno nije sporno, al’ ako treba ponovit ću da je uzrok ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini velikosrpska politika, te da su velikosrpske snage, predvođene JNA, 1991. okupirale gotovo trećinu Hrvatske, počinivši pritom brojne zločine i razaranja. Vukovarsko-srijemska županija je među područjima na kojima su te snage počinile najveće zločine i razaranja.

Izvori potvrđuju nazočnost Vojislava Stanimirovića na tom području tijekom velikosrpske agresije na Vukovar i okupacije toga područja. O tome je li povezan s ratnim zločinima ili ne, odnosno treba li kazneno odgovarati, u demokratskim državama presuđuju za to predviđena tijela, na temelju prikupljenih dokaza, pa taj dio ne mogu komentirati. No, sigurno je da Vojislav Stanimirović nije bio nevažna osoba u Vukovaru tijekom okupacije toga grada, čija je vlast nastojala uništiti svaki znak hrvatskoga identiteta u Vukovaru i koja je, mijenjajući hrvatske nazive ulica u gradu, kontinuitet velikosrpske politike na tom području i njezin zločinački karakter posebno istaknula odlukom da se ulica Stjepana Radića preimenuje po njegovom ubojici Puniši Račiću. Također, Vojislav Stanimirović bio je „ministar bez lisnice“ u nelegalnoj Vladi RSK koja je odgovorna za vojnu opciju rješavanja pitanja okupiranoga područja RH. Tek nakon toga, zahvaljujući spremnosti hrvatskih vlasti na mirno rješenje i na kompromis, dobio je važnu ulogu u procesu mirne reintegracije. Postao je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke i zastupnik u Saboru države koju nije želio – demokratske i samostalne Republike Hrvatske. Njegov primjer potvrđuje frazu da je u politici sve moguće i da povijest piše razne nepredvidive scenarije, no uloga čovjeka kojem je i vukovarska bolnica bila „ustaški bastion“ i koji se od te izjave nije daleko odmaknuo, ne može biti pozitivna.

O procesu mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja nedavno je, u organizaciji Arhiva Srba u Hrvatskoj, održana video konferencija, u čijoj najavi se organizator požalio da je taj proces „u sjeni obilježavanja vojnih pobjeda, čime se zaboravlja da je mir postignut ne samo snagom oružja, nego i snagom dijaloga i kompromisa“. Predsjednik Organizacijskog odbora te konferencije i predsjednik Savjeta SNV-a, dr. Dejan Jović, neki je dan, za intervju Pere Kvesića u jednim dnevnim novinama napisao da je „izvrstan“ i izdvojio dio njegova stava o stvaranju suvremene Hrvatske: „Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna…“

U kontekstu takvog komentara i sadržaja najave spomenute konferencije, na kojoj je govorio i Vojislav Stanimirović, ne mogu ne primijetiti koliko je retardirano i nakaradno ignoriranje činjenice da cjeloviti prikaz kronologije novije hrvatske povijesti pokazuje da je snaga dijaloga o mirnom povratku okupiranoga teritorija Republike Hrvatske u njezine međunarodno priznate granice postala učinkovita tek nakon vojnih pobjeda hrvatskih nad srpskim snagama, a da je spremnost na kompromis u trenucima kad se vodstvo pobunjenih Srba u hrvatskom Podunavlju nalazilo u bezizlaznoj situaciji, trebalo tražiti prije svega od strane koja je tada imala vojnu nadmoć i inicijativu, a to je bila Hrvatska. Za razliku od JNA i srpskih snaga, koje su svoju nadmoć 1991. demonstrirale razaranjem i okupacijom Vukovara i hrvatskog Podunavlja, hrvatska politika je čak i u uvjetima euforije koja je zadesila Hrvatsku nakon oslobodilačkih i pobjedonosnih vojnih operacija, prednost dala mirnom rješenju. Stoga ne stoji primjedba da „mirna reintegracija kao proces nezasluženo ostaje u sjeni obilježavanja vojnih pobjeda“, jer su one presudno utjecale na stvaranje uvjeta za njenu uspješnu provedbu. U znanstvenoj raspravi iznimno je važno razlikovati uzrok i posljedice. Isto se odnosi i za događaje u Vukovaru.

Nažalost, predstavnici dijela Srba u Hrvatskoj uporno izbjegavaju jasno reći tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku. Tako se i u Vukovaru ta odgovornost pokušava zamagliti izjavama o „stradalim Srbima u Vukovaru prije izbijanja sukoba“. Kao da Borovo Selo nema veze s Vukovarom i kao da tamo 2. svibnja 1991. četnici nisu iz zasjede ubili 12 hrvatskih redarstvenika. Samo nakaradna interpretacija povijesti može ignorirati takav zločin. Podsjetit ću da ni autori „Solunske čitanke“, koja je objavljena krajem 2016. za nastavnike povijesti „na ovim područjima“, zločin u Borovu Selu nisu uvrstili u kronologiju događaja iz 1991., no bez obzira na kontinuirane pokušaje, takva interpretacija povijesti neće zaživjeti u hrvatskim školama.

Pitanje tko je prvi počeo posebno je iritirajuće, pa i nakaradno, kad se u obzir uzme broj ubijenih i ranjenih u napadu velikosrpskih snaga na Vukovar, te broj zatočenih i zlostavljanih, kao i prognanih stanovnika grada, kad se zna da je velikosrpski agresor porušio više od 90 % grada i nastojao izbrisati njegov hrvatski identitet, kad je gotovo 30 godina nakon rata vukovarska svakodnevica još uvijek obilježena traženjem gotovo 400 ubijenih Vukovaraca koje obitelji nisu imale priliku dostojanstveno sahraniti. Nakaradna je i sama pomisao da se na taj način mogu relativizirati zločini srpskih snaga tijekom napada na Vukovar i njegove okupacije.

Žao mi je svih nevinih žrtava i uvijek ću podržati inicijative za mir i pomirenje, no one bi bile uvjerljivije kad bi ih provodili ljudi čija vjerodostojnost nije narušena. Neovisno o tome je li u medijima izjava zastupnika u Hrvatskom saboru, Milorada Pupovca, da su „Srbi ubijani prije izbijanja sukoba“, prenesena korektno, ona je u skladu s njegovom prijašnjom izjavom da su „pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije)“, što nije točno. Takvom i sličnim netočnim izjavama, a prešućivanjem uzroka rata, ne može se zadobiti povjerenje većinskoga naroda, koji se još nije oporavio od posljedica velikosrpske politike i agresije 1990-ih. Simbolične geste poželjan su korak naprijed, no bez suočavanja s činjenicama ne mogu biti dovoljne.

Novi potpredsjednik Vlade RH iz redova srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, gospodin Milošević, sin hrvatskog branitelja, ima povijesnu priliku da svoju djelatnost, umjesto na zamarajuća ideološka dociranja usmjeri na poboljšanje svakodnevice svih hrvatskih građana. Osobno, mogu podržati svakoga tko razumije da je za bolji život Srba u Hrvatskoj pošten i lojalan odnos prema Zagrebu važniji od isticanja „Beograda kao glavnog grada matične države Srba u Hrvatskoj“. Posebice dok su u Beogradu na vlasti sudionici agresije na RH i BiH”, zaključuje dr. sc. Nazor.

Izvor: narod.hr