Prema navodu na mrežnoj stranici narod.hr (prenosi se djelomično Hrvatski tjednik, tekst Andreje Černivec, dostupno na https://narod.hr/hrvatska/uvrstenje-filma-dnevnik-diane-budisavljevic-u-skolski-kurikul-vise-drze-do-istine-jedne-redateljice-nego-povjesnicara ) igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević (2019.) uvršten je u školski kurikul (vjerojatno povijesti!?), odnosno dobio je suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja RH za uključivanje u nastavni kurikul. Ovo je svakako zanimljiva, ali istodobno i veoma neuobičajena odluka. Naravno, pitate se zašto? No, prije svega evo nekoliko temeljnih navoda o samom filmu te o glavnoj junakinji oko koje se vrti cijela priča.

Ukratko, za neupućene, radi se o filmskom uratku o Diani Budisavljević, zagrebačkoj Austrijanki udanoj za kirurga dr. Julija Budisavljevića koja se krajem 1941. godine odlučila na prikupljanje pomoći i skrb za Židovke, pravoslavke i njihovu djecu internirane u logorima Loborgrad i Gornja Rijeka. Međutim, većina filma je posvećena naporima u pomaganju djece koja su se nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozaru sredinom 1942. nalazila uglavnom u selima Mlaka i Jablanac te u logoru Stara Gradiška. Roditelji te djece nastradali su u spomenutoj ofenzivi ili su preko logora Stara Gradiška bili otpremljeni na prisilni rad u Treći Reich, piše dr. sc. Mario Kevo, izvanredni profesor na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Čitajući nekoliko prethodnih redaka upitate se u čemu je problem? Neupućeni, obični filmofil neće je pronaći. Međutim, ona postoji. Kao što je spomenuto, u filmu se problematizira jedna iznimno potresna epizoda iz hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata, pa treba ukazati na nelogičnosti i probleme koje odluka o uvrštavanju filma u školski kurikul povlači za sobom. No, krenimo redom. Prije svega, kao predložak za nastanak filma korišten je Dnevnik Diane Budisavljević (objavljen 2003.), koji predstavlja ne primarni, ne sekundarni već tercijarni povijesni izvor. Riječ je o povijesnom izvoru u rangu memoarskih i dnevničkih zapisa te sjećanja koji je već u samom nastajanju izložen subjektivnom pristupu, osobnim doživljajima i ad hoc zaključcima o drugim osobama, događajima i viđenju pojedinih situacija. Takve boljke nije lišen ni Dianin Dnevnik. Tek za usporedbu navest ću nekoliko njezinih razmišljanja o osobama s kojima je intenzivno surađivala za vrijeme Drugog svjetskog rata u skrbi o djeci. Primjerice, za Juliusa Schmidlina ml., stalnog predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) u NDH, ustvrdila je „kako od njega ne može ništa očekivati“ iako je s njim kasnije često surađivala i u Dnevniku je svojim zapisima o suradnji s njim samo potvrdila da je njezin prvi dojam bio pogrešan. Zašto je to tako postoji više razloga, ali na ovu situaciju novo svjetlo bacaju i neki drugi podaci. Nekoliko je mjeseci ranije kod švicarskog konzula u Zagrebu zagovarala ideju da se za posao stalnog predstavnika MOCK-a u Zagrebu (za mjesto je ozbiljan kandidat bio upravo J. Schmidlin kao švicarski državljanin) pošalje osoba iz Švicarske, a ne da se uzme švicarski državljanin koji živi u Zagrebu, što je bila uobičajena praksa MOCK-a. S druge strane, upravo je Schmidlin sugerirao Diani da svoju „privatnu“ akciju institucionalizira, odnosno da je podigne na višu razinu kako bi nesmetano mogla pribavljati humanitarnu pomoć iz inozemstva što je ona, u strahu za vlastiti život, odbila.

Možda su još izrazitiji primjer Dianini zapisi o nadbiskupu Stepincu koji potvrđuju da je zaključke donosila naprečac, a da su vlastiti doživljaj i dojam koji je stekla o nekoj osobi imali izniman utjecaj na formiranje slike o nekoj osobi. Tako je za nadbiskupa ustvrdila da od njega neće biti nikakve koristi, da je bio suzdržan, nezainteresiran, da se pravdao kako nema nikakva upliva kod ustaških vlasti, da je došla tražiti „da spasi jedan narod, a on priča o nekom stanu.“ No, na kraju je obećao da će se zauzeti, ali odmah slijedi i komentar „Budući da u to mnogo ne vjerujem, (…)“. Potvrda da Budisavljevićka sama sebi uskače u usta dolazi nešto kasnije kada tu iznimno negativnu sliku o nadbiskupu ispravlja, pa u zapisu o pomaganju djeci od 23. siječnja 1943. piše: „Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati. Nadbiskup kaže da će odmah dati pozvati msg. Jesiha i s njim se posavjetovati o akciji. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci.“ Spomenuti navod samo potvrđuje da se u dnevničkim zapisima nalazi potpuno oprečna slika o nadbiskupu Stepincu preko kojeg je surađivala s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije u pomaganju djece. Ovdje treba podsjetiti kako je već spomenuti Schmidlinov prijedlog o institucionalizaciji njezine akcije odbila, ali je bila svjesna važnosti tog prijedloga pa je Caritas Zagrebačke nadbiskupije koristila kao institucionalni okvir za pribavljanje pomoći. Ovdje su zanimljivi i Dianini navodi kako su sva prikupljena sredstva davana Caritasu koji ih je iskazivao da su prikupljena u njezinoj Akciji, a ne da se radilo o sredstvima Caritasa. Istodobno, nadbiskup je pomogao i njezinu „privatnu“ akciju na način, kako u Dnevniku navodi sama Budisavljević, da bi imala nekakvu službenu zaštitu stana nadbiskupijski joj je Caritas izdao potvrdu da se dio njezina stana, odnosno jedna soba zajedno s predsobljem koriste za potrebe Caritasa kao kancelarija, a tu se u stvari nalazila kartoteka o djeci koju je ona sama vodila. Važnost samog čina potvrđuje i podatak kojeg će se sjetiti svatko tko je čitao dnevničke zapise, odnosno kako je Diana bar jednom spomenula da ju je vlastiti suprug nagovarao neka obustavi akciju pomoći, jer će i sve svoje suradnike i njega poslati u logor. Naravno, ona to na sreću te djece i svih nas nije učinila, ali je odista neshvatljivo da se u igrano-dokumentarnom filmu Diana Budisavljević prikazuje kao neka „Wonder-woman“ koja je sama spasila više od 10.000 djece u sustavu kakav je vladao u NDH, a da joj u tome nitko nije pomogao. Naravno, osim dobrih građana koji su bili protiv NDH i koji su spoznali zločinačku narav ustaškog režima. Neosporna je činjenica da je u tim teškim i iznimno opasnim vremenima, nebrojeno puta riskirajući vlastiti život, učinila veoma mnogo, ali u pomaganju djece nije djelovala sama. Stoga ovdje treba spomenuti i Kamila Brösslera, načelnika u Odjelu za udružbu (socijalnu skrb) Ministarstva udružbe kojemu su ustaške vlasti kasnije za „nagradu“ udijelile otkaz (o osobnom ga je trošku u Stalnom predstavništvu MOCK-a u Zagrebu zaposlio J. Schmidlin). Ovdje treba spomenuti i Hrvatski Crveni križ pod čijim su okriljem spašavana djeca, koja su organizirano kolonizirana (udomljavana) preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, te uz nemjerljivu pomoć nadbiskupa Stepinca. O svemu tome u dnevničkim zapisima Diane Budisavljević ima pregršt izravnih i neizravnih podataka, navoda i činjenica, ali ostaje nejasno zašto o tome u filmu, koji je uvršten u školski kurikul, gotovo da i nema spomena.

Iako je film pokupio niz domaćih i međunarodnih filmskih nagrada svakako ostaje (po)malo gorak okus da se, ipak, radi o jednostranom viđenju ratne zbilje, koja je naravno s obzirom na temu privukla mnoge simpatije. To je razumljivo i očekivano, ali treba konstatirati da filmu nedostaje ona nit koja razdvaja subjektivno i objektivno i očito je rezultat osobnih impresija redateljice filma koja u njegovoj pripremi nije otišla dalje od samog Dnevnika. Razvidno je i kako se i tim dnevničkim zapisima pristupilo iznimno selektivno. Film svakako ne predstavlja potpunu i kvalitetnu sliku o radu Diane Budisavljević za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pišući ovako nešto svakako se izlažete već uobičajenom etiketiranju kao revizionist ili pak da koketirate s desnicom, osobito ako se radi o jednoj iznimno važnoj i veoma potresnoj priči koja je obilježila razdoblje Drugog svjetskog rata na ovim područjima, ali isto tako ostaje dojam da (povijesna) struka nije imala udjela pri izradi filma. Naravno, to nije sporno jer radi se o autorskom djelu spomenute redateljice, ali onda se naravno (u)pitate što je tu doista sporno? Sporno je uključivanje navedenog filma u školski kurikul. Zašto? Izgleda da tu struka nije imala nekog većeg udjela. Osim već navedenog otvara se nekoliko ozbiljnih pitanja, a ključnim se čini tko će djeci školskog uzrasta objašnjavati iznimno potresnu temu primjereniju akademskoj raspravi, a ne završnim razredima osnovne škole te srednjoškolskoj populaciji, jer prema kurikulu upravo je to populacija kojoj je film i namijenjen. Riječ je o djeci od 13. do 18. godine života, a ne treba smetnuti s uma da su to djeca u formativnoj dobi. Svjedoci smo da ima povjesničara i „povjesničara“ (i uvijek će ih i biti), ali sada se svjesno dovodimo u situaciju da ćemo valjda dobiti i treću skupinu tumača povijesti koji će ovisno o afinitetima, ukusu ili u skladu s vlastitim (ne)znanjem na temelju pripreme za ovu nastavnu jedinicu djeci tumačiti iznimno osjetljivo područje hrvatske prošlosti oko kojeg se, bez obzira na protok toliko vremena, još uvijek lome koplja. Sama je tema, kao i mnoge druge teme iz tog razdoblja hrvatske povijesti, politički obojena, a istodobno smo i svjedoci da se povijest kao struka gura na margine, favorizira se STEM, a radi se i „medvjeđa usluga“ hrvatskoj historiografiji budući da i država, koja financira znanstveno-istraživačke projekte, odlukama pojedinih (ne)upućenih pomoćnica ministr(ic)a derogira ulogu hrvatske historiografije te olako donosi odluke koje će, željeli mi to ili ne, imati dalekosežne posljedice, prije svega na odgoj naše djece. Ne zaboravite, što vjerojatno ponavljaju i vrapci na grani, na mladima svijet ostaje.

* dr. sc. Mario Kevo izvanredni je profesor na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Njegov znanstveni interes obuhvaća razdoblje Drugog svjetskog rata, represivni sustav NDH i koncentracijske logore, Međunarodni odbor Crvenog križa i Hrvatski crveni križ