Nakon što se profesorica s Fakulteta političkih znanosti, Mirjana Kasapović, okomila na HRT-ovu emisiju Peti dan, ustvrdivši kako tom emisijom HRT “obesmišljava politiku” te da u njoj govore ljudi koji nisu kvalificirani za vrednovanje politike, razgovarali smo s dr. sc. Davorkom Budimir.

Dr. sc. Davorka Budimir, politologinja, predsjednica je udruge Transparency International Hrvatska te autorica dviju knjiga o političkoj eliti u Hrvatskoj nakon 1990. godine.

Narod.hr: Politolog je jedno specifično zvanje. Kako biste ga opisali?

Dr. sc. Davorka Budimir: Politolozi se bave znanstvenim proučavanjem politike. Istražuju, analiziraju i sistematiziraju znanja o politici i političkim sustavima. To je široko područje koje zadire u mnoge druge znanstvene discipline od sociologije, ekonomije, prava, filozofije, povijesti i sl. Različitim znanstvenim metodama nastoje se pronaći uzročno posljedične veze u politici i političkim procesima. Da biste to mogli morate imati znanja i vještina koje stječete kroz akademsko obrazovanje, široko opće znanje za razna područja društvenog života, ali i svakodnevnu informiranost i praćenje onoga što se zbiva.

Politologija nije poput drugih znanosti, jer na političke procese mogu utjecati faktori koje ne možete predvidjeti unaprijed. Da biste mogli biti profesionalni u svom zvanju morate biti objektivni i nepristrani, a to je vrlo teško jer odgoj, okruženje, politička kultura i politička socijalizacija utječu na stavove koje kao pojedinci formiramo kroz vlastite živote usvajajući sustav vrijednosti. Analitičko mišljenje, sposobnost kritičkog razmišljanja i jasno iznošenje vlastitih stavova i mišljenja nužni su za politologa.

Politolozi nisu političari, a političari mogu biti po svom obrazovanju politolozi, ali to nije nužno i nije često.

Narod.hr: U čemu je problem pozicioniranja politologa kao stručnjaka u Hrvatskoj?

Dr. sc. Davorka Budimir: Problem proizlazi iz činjenice da se politikom može baviti svaki građanin na više načina. Političkim aktivizmom kroz političke stranke gdje se kroz različite regrutacijske kanale biraju pojedinci za političke pozicije na koje se dolazi u izbornom procesu kako bi se zadobila vlast i moć koja iz nje proizlazi, ili političkim imenovanjima od strane izbornih pobjednika. Drugi način aktivizma može biti kroz različite kanale u kojima nemate vlast, ali imate mogućnost specifičnog utjecaja na pojedina područja, kreiranje javnog mišljenja i pritisaka na političare. To može biti aktivizam kroz udruge civilnog društva, stručne udruge, sindikate i sl.

Politolozi su stručnjaci za proučavanje politike. Nedostatak konkurencije najveći je razlog neprepoznavanja politologa na tržištu rada, a ono je usko povezano s načinom obrazovanja kroz akademsku zajednicu. Tamo gdje nema konkurencije nema kvalitete. To je monopol jedne institucije na znanstveno polje politologije i potpuno blokiranje razvoja jedne profesije. Posljedice su ogromne, jer se kroz sustav obrazuju mladi ljudi čije kompetencije nisu prepoznate na tržištu rada. To je vidljivo kroz natječaje za zapošljavanje gdje se traže društveni smjerovi, ali se prednost ne daje politolozima. I po zadnjim podacima HZZ-a trenutno je nezaposleno 240 politologa. Od 2004. godine do danas ta brojka iznosi 3737 politologa. Njih obilježava dugotrajna nezaposlenost i trend povećavanja broja nezaposlenih. Godine 2008. godine bilo je nezaposleno 76 politologa na godišnjoj razini, od 2012. do 2017. godine ta brojka iznosi od 315 do 394 nezaposlenih.

U vrijeme kada se raspravlja o obrazovnoj reformi i svjedočimo štrajku zaposlenih u obrazovnom sustavu o tim strukturnim problemima nema diskusije. Tumačenje političkih procesa i uzročno posljedičnih odnosa dano je mnogim pojedincima koji raspravljaju o temama za koje nemaju specifična teorijska znanja, a zaključke donose na temelju dojma ili rješavanja konkretnih problema u specifičnim situacijama kroz zanimanja koja se bave na temelju metode pokušaja i pogreške. Političkom analitičaru, pa i onome koji radi na akademskoj instituciji, ne može se dogoditi improvizacija u tumačenju nekog fenomena, jer je to odraz nedovoljnog znanja, neinformiranosti i nedostatak vještina argumentirane rasprave.

Narod.hr: Zašto se onda stalno spominje GONG i njegova povezanost s Fakultetom političkih znanosti?

Dr. sc. Davorka Budimir: Aktivizam građana je poželjan i potreban, a angažman kroz udruge važan za političku socijalizaciju građana, učenje o političkoj kulturi i potrebi da svojim doprinosom budemo koristan dio društva u kojem živimo.

Problem s GONG-om nije u tome što u njemu djeluju politolozi, već u tome što su prisvojili jedan značajan dio javnog prostora na vrlo osjetljivo područje demokratizacije društva i ljudskih prava onemogućavajući da i druge udruge i pojedinci mogu propitivati te teme na drugačiji način.

Dok je za politički angažman sasvim prirodno da on bude ideološki obojen i da se suprotstavljaju lijeve i desne svjetonazorske ideje u borbi za osvajanje vlasti na području angažmana udruga na demokratizaciji društva cilj bi trebao biti pronalaženje modela koji će biti pravedniji i pošteniji kako građani ne bi tražili svoju budućnost tamo gdje sustav funkcionira. Cilj djelovanja udruga trebao bi biti pritisak na političke aktere i utjecaj u javnosti, a to je u slučaju udruge GONG vrlo teško prepoznati. Osnivanje te udruge 1997. godine uoči izbora za Županijski dom bilo je vrlo korisno i napredno za ono razdoblje.

U slučaju kada istražujete sferu politike, a imate monopol na to područje u akademskoj zajednici i ograničene kapacitete za promjene, te ste stalno angažirani kroz udrugu koja također želi monopol u istoj sferi onda problem postaje kada se spustite na razinu pojedinca koji u istoj osobi igra različite uloge i nikada ne znate iz čega crpi svoj autoritet.

Kada profesor govori na okruglom stolu o nekoj važnoj temi kao što je bila promjena izbornog sustava ili antikorupcija javnost nije sigurna govori li taj pojedinac kao aktivist ili kao stručnjak.

Drugi su problem i način na koji se udruge financiraju kroz projektne aktivnosti iz različitih izvora. Kada kao nastavnik predajete na instituciji, a istovremeno ste angažirani i na projektu udruge baš iz kolegija koji predajete, te uključite studente koje kasnije ocjenjujete, legitimno je postaviti pitanje gdje i za što se troši novac ostvaren kroz projektne aktivnosti. Tako imate nastavnika u dvostrukoj ulozi profesora/stručnjaka i aktivista, te studenta koji nije samo student – budući stručnjak koji uči kako proučavati politiku, već je on istovremeno i aktivist – volonter u udruzi.

Narod.hr: Vi ste napisali dvije knjige o političkoj eliti u Hrvatskoj nakon 1990. godine. Kakav je vaš stav o potrebi lustracije u Hrvatskoj?

Dr. sc. Davorka Budimir: Hrvatska ima jednu specifičnu situaciju, a to je da se promjena sustava iz komunističkog u demokratski odvijala u vrijeme Domovinskog rata. To je bilo razdoblje istovremenih promjena gospodarstva iz društvenog upravljanja putem pretvorbe i privatizacije u neku vrstu tržišnog gospodarstva.

Mi smo kao društvo izašli iz socijalizma, ali u konsolidiranu demokraciju i tržišno gospodarstvo nikada nismo stigli. Ono što Hrvatskoj treba je lustracija komunističkog načina razmišljanja i regrutacije podobnih na političke pozicije, a to se neće dogoditi ako se ne demokratiziraju političke stranke i način predlaganja kandidata za pozicije. Otpori promjenama su veliki, a do njih je došlo zato što su pojedinci iskoristili svoju poziciju u trenutku kreiranja političkih institucija u Hrvatskoj na način da su ih prilagodili sami sebi i svojim potrebama. Primjeri za to su brojni pa i ovaj o trenutnom pozivanju na istraživanje porijekla imovine političara. Zakon o ispitivanju porijekla imovine nije ukinut nakon demokratskih promjena 1990. godine od strane političkih pobjednika 1990. godine, već ga je ukinuo komunistički Sabor SR Hrvatske 26. 4.1990. godine nakon što je održan prvi krug izbora. Iz današnje perspektive takva je situacija nemoguća i mladim generacijama teško razumljiva. Istovremeno je zakonodavac mijenjao zakone, a izborni ciklus se nesmetano odvijao. Ne samo što je ukinuto istraživanje porijekla imovine, već su obustavljeni i svi oni postupci koji su bili u tijeku. Stanje u hrvatskom pravosuđu danas posljedica je načina na koji je bivši komunistički sustav imenovao pojedince na sudačke dužnosti. Velika većina tih imenovanja odvijala se od siječnja do travnja 1990. godine i mnogi od njih su i danas na pozicijama u sudbenoj vlasti.

Izvor: narod.hr

Foto: fah