Pobačaj je noćna mora za sve. Noćna je mora za društvo u cjelini, za zakonodavca, za liječnike, za poznanike i prijatelje, za obitelj i na kraju ponajviše za ženu koja o pobačaju – u kojoj god situaciji bila – razmišlja. No, dobra stvar je da se iz noćne more možemo probuditi i – iako bitno potreseni – možemo nastaviti sa svojim budnim životom i boriti se za svaki sljedeći dan. Nažalost, kada se odluka o pobačaju donese i kada se izvrši – legalno ili ilegalno, sasvim je nebitno – ostaje činjenica da smo nekome u tom procesu od života napravili kratkotrajnu noćnu moru. Za nju ili njega nema buđenja i nastavka života u kojem se može boriti i hrvati sa životnim nedaćama i problemima, ali niti uživati u onim malim stvarima koje nas sve uveseljavaju i čine život pondošljivijim, piše za Narod.hr dr. sc. Bruno Petrušić, post-doc Angelicum, Rim.
> Nikolina Nakić: Nesretnoj trudnici nudi se lažna sućut i lažno brže rješenje koje to nije
Onima koji se nisu uspjeli niti roditi, život smo pretvorili u kratkotrajnu noćnu moru
Onima koje se ništa ne pita život u tom slučaju i nije ništa drugo nego kratkotrajna noćna mora – neprihvaćanje, odbacivanje, smatranje bezvrijednim, bolest, financijska stabilnost obitelji je važnija, majčina karijera ili naprosto lijep izgled…nebitno koji je uzrok ili povod – onima koji se nisu uspjeli niti roditi, život smo pretvorili u kratkotrajnu noćnu moru koja ne završava buđenjem nego patnjom.
Da je tome tako, podsjetio nas je zadnjih dana i „slučaj“ majke koja je u 6. mjesecu trudnoće saznala da joj je dijete bolesno i da je krajnje neizvjestan ishod daljnje trudnoće i eventualnog života nakon poroda.
Noćna mora za tu ženu i njenu obitelj s kojom mogu suosjećati i moliti skupa s njima i za njih, jer kušnja u koju su stavljeni nije mala niti je nešto čemu treba olako pristupiti.
No, ovo je i noćna mora za društvo u cjelini. Društvene mreže i mediji „gore“ od komentara, mišljenja, struke, navijanja, aktivizma…i s jedne i s druge strane. Pa tako imamo, s obje strane, govore s visoka o tome kako bi se ova obitelj a i društvo trebali nositi s ovom noćnom morom, s ovim „problemom“.
Ako se pokuša u nekom komentaru stati na loptu i „načelno i normalno“ komunicirati, odmah idu prozivke za neosjetljivost (ili prema ženi ili prema tom jadnom bolesnom djetetu), za dociranje ili nametanje svojeg mišljenja svima. Naravno, to je tako jer smo još u traumi, još se nismo probudili iz ove noće more kako bismo mogli „načelno i normalno“ razgovarati i dogovoriti se oko nekih temeljnih i bitnih pitanja i stavova.
Često se, a to je izgleda postalo i društveno-javno pravilo, o temi pobačaja razgovara prigodno – onda kada nas se o nekoj noćnom mori obavijesti ili nas se uvede u nju. A kada smo u noćnoj mori nismo lucidni, nismo razboriti niti staloženi. Onda nas je strah, preplašeni smo i ne vidimo dobro, ne možemo razgovarati a da se taj razgovor ne pretvori u nepovezanu galamu i navijanje. I čini mi se, a već duže vremena pratim društveno-javni prostor i noćne more u koje nas se kao društvo uvlači, da nam se ciklički serviraju teme za razgovor potaknute nekim događajem koji nas uvlači u taj san, u tu konkretnu noćnu moru.
Noćna mora majke kojoj je nerođeno dijete bolesno, teško bolesno
Ovaj puta je to noćna mora majke kojoj je nerođeno dijete bolesno, teško bolesno. Zato bi bilo dobro da se, dok se ne probudimo barem kao društvo, suzdržimo od komentara, propispanja pameti i iznošenja vlasititog mišljenja i stavova (drugačija je situacija sa osobnim iskustvom koje može pomoći čak i dok se nismo probudili).
Svi. I struka (liječnici) i političari i aktivisti i društveni komentatori i mi random tipovi na društvenim mrežama, ali i majka i njena obitelj, prijatelji. Ovo ne znači cenzuru ili autocenzuru. Dapače, ova društveno-javna šutnja znači svijest o teškoći pitanja koje je stavljeno pred nas. Šutnja znači poštivanje tog djeteta, te majke i te obitelji. Šutnja znači i osiguravanje sigurnog prostora i vremena u kojem će se moći – tiho i trijezno – donijeti najbolja moguća odluka. Šutnja je čin s kojim se budimo iz noćne more – i čin s kojim drugima omogućujemo to buđenje. A onda kada smo se probudili i kada nismo prestrašeni, možemo pokušati razgovarati „načelno i normalno“ kako bismo društveno uredili ovo teško i opterećujuće pitanje kako pitanje pobačaja jest.
Nismo dorasli razgovarati dok smo uvučeni u noćnu moru
Oni koji ne pristaju na šutnju i koji nas svojim govorom uvlače u noćne more, rade to ili iz vlastite slabosti ili iz zle sklonosti. Kada se ovakvi „slučajevi“ plasiraju u javnost i tako nas sve učine dionicima te noćne more, ili traže iskrenu pomoć ili žele nametnuti određeni obrazac mišljenja i osjećanja prema nekim temama/pitanjima. Koja god bila motivacija Ivane Paradžiković koja je cijelu priču i medijski pokrenula, mi kao društvo moramo priznati sebi da nismo dorasli razgovarati dok smo u noćnu moru uvučeni i najbolje bi bilo zašutjeti i početi o pobačaju pričati tek kada se probudimo pa da ta naša društvena priča bude terapeutski proces, a ne pojačivač elemenata noćne more u kojoj se trenutno još uvijek nalazimo.
Dr. sc. Bruno Petrušić
Izvor: narod.hr
