Maneula Iveković, mama 4 djece s petim na putu, na svojem je blogu objavila  7. svibnja 2020. neke od rezultata istraživanja svojeg supruga kineziologa na temu razlika u pristupu igri s djecom između oca i majke. Cijeli tekst možete pročitati ovdje Dovoljno dobra mama, a mi vam prenosimo sažetak ovog odličnog teksta koji dokazuje da je rodna teorija pala u vodu.

“Ova tema nije inače moje područje, ali u razgovoru s mužem kineziologom koji se trenutno bavi tom temetikom, učinilo mi se zanimljivo napisati nešto za mame i tate. Nešto o našim razlikama koje nas naizgled dijele, a zapravo nas obogaćuju!

Jedan od najzanimljivijih rezultata empirijskih istraživanja pokazao je da su očevi općenito manje uključeni u sve aspekte roditeljstva nego majke, osim u fizičkoj igri.¹ Eto, bravo za tate!

Iako je poprilično jasno što je to otprilike, definirajmo ipak fizičku igru.

Fizička igra je zapravo stručni naziv za skup svih aktivnosti koje se provode u direktnom kontaktu/dodiru s djetetom, npr. cupkanje na koljenu, igra konjića, valjanje, igra aviona, bacanje u zrak, vrtnja, hrvanje i sl. Iako to ponekad i mame prakticiraju, većinom su to igre koje s djetetom češće igraju tate.

Meni kao mami, neke grublje vrste igre ponekad izgledaju pretjerane, preopasne ili jednostavno pregrube. Ponekad me podsjećaju na viseće oposume, na igru divljih životinja, starogrčkih hrvača ili pak nabrijanih komandosa, a ja baš nastojim odgojiti normalne suosjećajne dečke (buduće muškarce) s mentalitetom mirotvorca.

Možda nam se čini da ovakva vrsta igara proizlazi iz nekih fizičkih predispozicija muškaraca (snažnije koljeno/dulja potkoljenica za điha-điha, ili recimo, jače i veće ruke za igru aviona, a možda jednostavno testosteron i sl.). Možda. Međutim, stvari su ipak malo složenije.

Boys will be boys

Što ako je taj grubi, rizičan način igre jednostavno normalan i potreban za uravnotežen razvoj djeteta? Otkrijmo zašto:

POSLUŠNOST: Kvalitetna fizička igra oca i djeteta potiče emotivniju roditeljsku disciplinu i olakšava put prema djetetovoj poslušnosti, osobito dječaka.¹

KOGNITIVNI i JEZIČNI RAZVOJ: Utvrđeno je da što se očevi više igraju sa svojom malom djecom do 14 mjeseca, dijete postiže značajnije kognitivne i jezične rezultate s 24 mjeseca starosti.² Možemo, dakle, zaključiti da fizička igra očeva s malom djecom povećava njihov kognitivni i jezični razvoj.

MOTORIČKI RAZVOJ: Također, fizička igra roditelja i djeteta povezana je s motoričkim razvojem djeteta.¹ Čini se da očevi za djecu preferiraju uzbudljive aktivnosti, dok majke preferiraju tihe aktivnosti, zbog čega djeca reagiraju na očeve s više uzbuđenja nego na majke, jer očevi razvijaju pojačanu, uzbudljivu i razigranu povezanost s njima.¹

DEKODIRANJE i KODIRANJE EMOCIONALNIH STANJA: Očevi nastoje uzbuditi, iznenaditi i trenutačno destabilizirati vlastito dijete tijekom igre² što može potaknuti razvoj sposobnosti dekodiranja emocionalnih stanja drugih ljudi i jasno kodiranje vlastitih emocionalnih signala.¹

Odlična vijest: izvrsno se nadopunjujemo – Rodna teorija pada u vodu!

Tablica:

Kao što je vidljivo iz tablice, a i realno primjećujemo da tate više potiču igre na otvorenom, kao i sport i fizičku igru. To je jednostavno poseban aspekt veze otac  ̶  dijete. Tako se zbližavaju, stvaraju čvršće i prisnije odnose, čak i bez previše razgovora. To je neka njihova stvar i to je izvrsno!

Za razliku od njih, mame su sklonije smirenijim, tišim didaktičkim i stvaralačkim aktivnostima s više razgovora, izražavanja afektivnosti i sl. Uzmimo za primjer Pinterest; vrvi od fenomenalnih i kreativnih ideja koje su smislile mame za klince, ili učiteljice za učenike. I ovaj majčinski („ženski“) način igre također je izvrstan!

U suprotnosti od aktivacijskog odnosa otac-dijete koji zadovoljava djetetovu potrebu da bude stimulirano, da pomakne granice, da nauči riskirati u uvjetima u kojima je dijete uvjereno da će biti zaštićeno od potencijalne opasnosti, odnos povezanosti majka-dijete (zadovoljavanje osnovnih potreba) omogućava djetetu da bude smireno.¹

To znači da, kada smo zajedno (mama i tata: roditelji) podjednako angažirani, međusobno se izvrsno nadopunjujemo pružajući tako djetetu optimalno uravnoteženi spektar podražaja za zdrav razvoj.

Ne bismo to trebali promatrati kao smireno/didaktičko/verbalno NASUPROT energičnom/fizičkom/neverbalnom, nego kao SINERGIJU i smirenog i energičnog; i didaktičkog i fizičkog…

Pokazalo se da očevi više sudjeluju u fizičkoj igri sa svojim sinovima nego s kćerima, dok majke sudjeluju više u igri pretvaranja s djecom, nego što to čine očevi. Također, majke više potiču igru pretvaranja kod djevojčica, nego kod dječaka.¹

Razumijevanje obrazaca angažmana majki i očeva oko djece važno je za poticanje pozitivne uključenosti roditelja u igru s djetetom, ali i u sve druge aspekte odgoja djeteta.

◊ Svaka igra s djetetom je dobra igra, ako se u tim trenucima roditelj u potpunosti posveti – bez telefona i TV-a – isključivo djetetu.

Naravno da se ne moramo stalno s njima igrati, ali kad smo već uz njih, budimo prisutni roditelji. Igrajmo se zajedno sa svojom djecom, a ne zajedno sa ekranom.

◊ Nije nužno da igre budu strukturirane prirode, dapače, mogu biti i spontane tako da se slijedi djetetova inicijativa koju roditelj nadograđuje vlastitim idejama.

◊ Važno je da se oba roditelja igraju sa svojim djetetom u kući i vani na otvorenom jer, kao što se vidi iz navedenih istraživanja, svaki roditelj donosi svoj način igre koji će obogatiti djetetovo iskustvo, a time i utjecati na različite aspekte djetetovog razvoja (emocionalnog, socijalnog i kognitivnog).

I još za kraj…

Znate one slike tatā koji se sa svojim djevojčicama igraju čajanke ili zajedno s njima u suknjici plešu balet..? Preslatko, zar ne?

Međutim, iz svega ovog navedenog, osobno bih ipak radije da se igraju hrvanja i bacanja. Neka očevi budu upravo ono što jesu: muškarci. Ne znam za vas mame, ali čajanku i balet mogu “odraditi” i ja.

*Iako ovaj tekst ne pretendira biti stručni članak, on je sažetak stručnog rada o djeci predškolske dobi (gore navedenog muža), a koji se temelji na podatcima iz znanstvenih istraživanja pa je jedino ispravno da i navedem autore.

Korišteni izvori:¹ Paquette, D. (2004). Theorizing the father-child relationship: Mechanisms and developmental outcomes; Human Development² Bokony, P., Patrick, T. (2009). Rough-and-Tumble Play. University of Arkansas for Medical Sciences, dostupno ovdje³ Leavell, A. S., Tamis-LeMonda, S. C., Ruble, N. D., Zosuls, K. M., Cabrera, J. N. (2012). African American, White and Latino Fathers’ Activities with their Sons and Daughters in Early Childhood; Sex Roles⁴ Schoppe-Sullivan, S. J., Kotila, L., Jia, R., Lang, S. N., Bower, D. J. (2013). Comparisons of levels and predictors of mothers’ and fathers’ engagement with their preschool aged children; Early Child Dev Care; 183(3-4)