Surogatstvo znači da žena nosi i rađa dijete za nekog drugog. Žena koja nosi dijete može tome djetetu biti biološka majka, ali i ne mora (ako je „davatelj“ jajne stanice neka druga žena), te dijete nakon poroda ostavlja i daje drugom pojedincu ili paru, koji su to dijete „naručili“.

Davatelj sjemena može biti osoba koja je naručila dijete ili anonimni davatelj sperme (npr. kao u slučajevima kada dijete naručuje lezbijski par). Za svoju „uslugu“ nošenja i rađanja žena je često plaćena putem ugovora.

Surogatstvom se krši dostojanstvo i prava žena jer ih svodi samo na njihovo tijelo – „strojeve za rađanje“, potpuno ignorirajući njihove osjećaje i cjelovitost njihove osobe te se ne poštuje temeljno pravo djeteta na oca i majku jer ih se tretira kao robu koja se prodaje i kupuje, odvajajući ih namjerno od žene/majke koja ih je nosila i rodila i oca (davatelja sjemena).

Pitali smo odvjetnicu Claire de La Houge, suradnicu Europskog centra za zakon i pravdu, da prokomentira događanja na međunarodnom planu vezano za surogatstvo.

Gđo. de La Hogue, kakvo je trenutno stanje s praksom, potražnjom i regulacijom surogatskog majčinstva na razini države i EU?

Claire de La Hougue: U većini europskih država surogatstvo nije dopušteno.

Ono može biti izričito zabranjeno, kao u Francuskoj, gdje postoji zakonska zapreka, ili neizravno, pogotovo kroz zakone o potpomognutom začeću ili zbog pravnog principa mater semper certa est (majka je uvijek poznata). Mnoge zemlje nemaju nikakve zakonske odredbe o surogatstvu, jednostavno zato što tako nešto nije postojalo, ali sada se ta praksa razvija zbog nejasne pravne situacije.

Neke države, iako izrijekom ne dozvoljavaju surogatstvo, ponekad priznaju situaciju ex post (naknadnim prosuđivanjem).

U Belgiji se, na primjer, može priznati očinstvo ako postoji genetska poveznica s ocem naručiteljem, a surogatstvo nije komercijalno, te supruga biološkog oca može usvojiti dijete.

Samo dvije države u Europskoj Uniji izričito dopuštaju surogatstvo: Velika Britanija, od 1985. i Grčka od 2002.

U Velikoj Britaniji je komercijalno surogatstvo zabranjeno te mora postojati genetska poveznica između roditelja naručitelja i djeteta.

Ugovor se ne može nametnuti, stoga majka roditeljica ne može biti prisiljena predati dijete. Šest tjedana nakon rođenja (toliko vremena majka roditeljica ima da se predomisli kada preda dijete na usvajanje), sudac može izdati odredbu o roditeljstvu, tj. novi rodni list s imenima roditelja naručitelja.

U Grčkoj surogat-majka ne može biti genetska majka djeteta. Par naručitelja mora dokazati da boluju od neplodnosti, a zabranjeno je i komercijalno surogatstvo.

Neke bivše sovjetske države poput Rusije i Ukrajine prihvaćaju čak i komercijalno surogatstvo, ponekad u nejasnom pravnom okviru, ali čini se kako je pravoslavna crkva sada odlučna u namjeri da zabrane surogatstvo.

Problem je u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava koji, iako ne obvezuje države članice da prihvate surogatstvo, obvezuje iste da priznaju njegove posljedice, pogotovo roditeljstvo, kada se surogatstvo izvrši izvan zemlje, te da prepišu strane rodne listove.

Sud zanemaruje situaciju u kojoj se nalazi dijete, objekt koji je naručen, isporučen i plaćen kako bi se zadovoljile želje odraslih, te surogat majke, koju se koristi kao sredstvo zadovoljenja želje te je se često iskorištava.

Samo surogatstvo i zakoni koji se na njega odnose ozbiljno dovode u pitanje ljudska prava vezana uz ljudsko dostojanstvo i prava, obitelj, zakonski status i pravo nacionalnosti… Kako bi se uhvatili ukoštac s ovim problemima, Haška Konferencija za međunarodno privatno pravo (HCCH) oformila je u ožujku 2015. tim stručnjaka kako bi istražili mogućnost stvaranja obvezujuće međunarodne konvencije koja bi regulirala sporazume o surogatstvu. Nedavno ste kao koautorica radili na izvještaju HCCH-u vezanom uz ovo pitanje. Što možemo očekivati od ovog postupka za stvaranje konvencije i od međunarodnih tijela kada je riječ o regulaciji surogatstva?

Claire de La Hougue: Haška Konferencija na ovom pitanju radi od 2011. jer međunarodni sporazumi o surogatstvu predstavljaju različite međunarodne pravne probleme, pogotovo u pogledu roditeljstva i nacionalnosti.

Problem je u tome da rješavanje posljedica surogatstva podrazumijeva prihvaćanje samog principa surogatstva.

Osnova surogatstva je ugovor kojim majka pristaje odreći se svoga djeteta i predati ga nekome drugome.

Ovo postavlja očite etičke probleme, ali i pravne probleme. Sporazumi o surogatstvu protive se ne samo međunarodnim konvencijama o usvajanju, nego i različitim međunarodnim zakonskim uređenjima koja se tiču prava djece, među kojima je i zabrana prodaje djece.

U međunarodnom pravu „prodaja djece podrazumijeva svaki čin ili transakciju kojom neka osoba ili skupina osoba predaje dijete drugoj radi novčane ili kakve druge naknade.“ Komercijalno surogatstvo je očito slučaj prodaje djece.

Cilj je našeg izvješća naglasiti kako samo surogatstvo ne može biti prihvaćeno na međunarodnoj razini jer je u suprotnosti s međunarodnim zakonom, pogotovo s pravima žena i djece, te s ljudskim dostojanstvom. Međunarodna konvencija očito treba zabraniti surogatstvo.

U tijeku je prijedlog izvješća Vijeću Europe, koji se bavi temom surogatsva u državama članicama Vijeća Europe te će vjerojatno odrediti „na koji se način štite ljudska prava djece i surogat majki u međunarodnim sporazumima o surogatstvu“, ali vjerojatno neće zahtijevati zabranu surogatsva kao takvog. S druge strane, inicijative „No Maternity Traffic“ („Bez trgovine majčinstvom“) prikupila je više od 73 000 potpisa građana koji od Vijeća Europe zahtijevaju učinkovitu zabranu surogatstva u Europi. Prema Vašem mišljenju, može li glas građana odlučiti o tome u kojem će se smjeru razvijati izvješće i dovesti Europu korak bliže zakonskoj zabrani surogatsva?

Claire de La Hougue: Zaštita prava djece i surogat majki u međunarodnim sporazumima o surogatstvu je iluzija – ili dvoličnost.

Samo surogatstvo predstavlja kršenje ljudskih prava i dostojanstva jer se dijete i majku tretira kao objekte, sredstva zadovoljenja želje kupaca.

Čak i kada nije riječ o surogatstvo radi financijske koristi, dijete se daje kao objekt. Štoviše, nijedni uvjeti nisu dovoljno učinkoviti, jer oni čiji slučajevi ne odgovaraju zakonskim uvjetima otići u inozemstvo, gdje su takvi uvjeti manje strogi.

Ako je komercijalno surogatstvo zabranjeno, ne može biti dovoljno surogat majki. U VB je „altruistično“ surogatstvo zakonito od 1985., ali za svako dijete koje rodi surogat majka u VB, deset ih rode surogat majke u inozemstvu.

Dok traje pravna i politička rasprava o pitanju surogatstva, što civilno društvo može učiniti kako bi pomoglo ženama i djeci koji su uključeni u ovu praksu, kako bi se potvrdilo i zaštitilo njihovo dostojanstvo?

Claire de La Hougue: Prvo, potpišite peticije! Također je vrlo važno informirati ljude, pokazati im istinu o surogatstvu. Recite svojim prijateljima i rođacima, ali i svojim političarima, pišite članke, održavajte konferencije. Koristite izvješća koja su sastavile nevladine organizacije. Mnogi ljudi jednostavno nisu svjesni situacije.

Pokažite im da su ta djeca začeta radi izvršenja ugovora, kako bi bili napušteni i kupljeni, namjerno lišeni majke i roditeljstva.

Govorite im o ženama koje se koristi kao inkubatore, o posljedicama za psihološko i fizičko zdravlje, i o iskorištavanju u nekim zemljama.

Ako je civilno društvo odlučno u namjeri da poštuje ljudska prava i dostojanstvo, političari će slijediti njihov primjer.

* Claire da La Hougue je doktorica prava Sveučilišta Paris X-Nanterre. Doktorirala je na temu slobode religije u Europi i posjeduje LLM iz ljudskih prava u međunarodnom zakonodavstvu na Sveučilištu Essex.

Osim što kao odvjetnica u Strasbourgu radi na slučajevima Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), suradnica je udruge Europski centar za zakon i pravdu, a područje rada joj uključuje slobodu savjesti i vjeroispovijesti, bioetiku, obitelj, eutanaziju, surogatstvo i sudsku praksu ESLJP-a.