Razmišljajući o čemu bih danas mogao pisati zatekao sam sebe pred bijelim listom papira, u situaciji od koje strahuje većina onih kojima je pisanje posao. Zagledajući u svoje bilješke nisam se mogao odlučiti o čemu bih mogao pisati. Nije mi nedostajalo tema, ali mi nešto nije dalo da svoju pažnju posvetim nijednoj od njih posebno. Sve su mi se nekako činile teške i tmurne, a nisam htio dodavati i svoju kaplju gorčine na svu tu “svjetsku muku”, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Mogao sam, tako, pisati o tome kako su demokrati protiv Trumpa pokrenuli opoziv i kako nas mediji sada po stoti put uvjeravaju kako on ovoga puta stvarno pada. Međutim, to je toliko kompleksna tema i toliko stvari treba objasniti, za što nemam dovoljno prostora, pa sam na kraju odustao. Istovremeno, koja korist sada pisati o tome, kada je u medijskom prostoru stvorena tolika navijačka buka da se ništa ne može čuti? U čemu je poanta držati govor u sobi u kojoj trešti glasna muzika? Bolje, onda, sačekati malo da se razbistri magla a emocije splasnu, da bi argumenti mogli došli do izražaja.
Onda sam mislio pisati o Greti, jadnoj maloj djevojčici iz Švedske, koja je trenutno tema svih razgovora, a koju netko koristi zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva. Prije su roditelji djecu plašili babarogama, a danas je izgleda dovoljno, upaliti TV u trenutku dok se na ekranu pojavljuje stručnjak za klimu. Kad odgledaju te stručne analize pune nade, djeci ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju – ako će uskoro kraj, zašto bismo onda uopće išli u školu? Doista je žalosno promatrati stanje svijeta koji je sebi dopustio, da netko djevojčicu s posebnim potrebama do te razine istraumatizira, da bi ona u stanju rastrojstva čitala poruku koju su joj pripremili. A sve to kako bi svoje interese sakrili iza ovog krhkog bića kojeg koriste kao instrument za projekciju svojih političkih i korporativnih interesa.
(…)
Iako sam u zadnje vrijeme više gledao u tuđe dvorište, mogu reći kako naši ništa ne zaostaju za svijetom. Tako se mogla napisati fina kolumna o tome kako je Lovro Kuščević imenovan za člana odbora za zakonodavstvo, iako mu je na zahtjev DORH-a ukinut saborski imunitet i pod istragom je. Njegovo imenovanje nam sada dobro ilustrira u kakvom nam je stanju država, jer dok je on pretvarao štalu u vilu sada ispada kako nam politika pretvara državu u štalu. U njoj je, izgleda, jedino sigurno da smo mi krave koje i dalje planiraju musti.
(…)
Ali čini se kako nas “buka i bijes” velikog svijeta često čine gluhim i slijepim za stvari koje život čine ljepšim. Mogao sam tako napisati još jednu kolumnu s kojom bi se pojačao osjećaj gorčine, ali ipak mislim kako je kolumna mjesto na kojem se reflektira o stvarnosti i pokušava dati događajima neki smisao, probuditi nadu kako ipak život lijepim čine “male stvari”. Mi često zbog osjećaja da sudjelujemo u nečem “velikom” propuštamo vidjeti te male stvari. Zbog onoga što nemamo često nismo zahvalni na tisućama sitnica koje imamo, zaključuje Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Izvor: narod.hr
Foto: Borislav Ristić, fah; fotomontaža: Narod.hr
