Očito je kako u Ministarstvu znanosti i obrazovanja više drže do ‘istine’ jedne redateljice, nego do povjesničara dr. Nikice Barića i istraživača Igora Vukića i Romana Leljaka. Da je hrvatska uistinu pravna država, procesuirala bi pomoćnicu ministrice Lidiju Kralj, piše Andrea Černivec za Hrvatski tjednik u tekstu koji djelomično prenosimo.
Samo nekoliko dana nakon izbora objavljeno je kako je film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ redateljice Dane Budisavljević dobio službenu suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske za uključivanje u nastavni kurikul. Suglasnost, odnosno rješenje, potpisala je Lidija Kralj, pomoćnica sada već bivše ministrice obrazovanja Blaženke Divjak. Osim toga, Ministarstvo je odobrilo i stručno izrađenu metodičku pripravu nastavne jedinice Dnevnik Diane Budisavljević i period Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, ocijenivši ju promišljenom i s jasno određenim odgojno-obrazovnim ishodima. Već je dokazano kako taj film manipulativno iskrivljuje povijesne činjenice. Potpisnica suglasnosti, pomoćnica ministrice Lidija Kralj, polemizirala je prije nekoliko godina i s urednicom Karolinom Vidović Krišto na HTV-u kada je branila lektiru pedofilskoga sadržaja. Lidija Kralj je, opravdavajući pojedine sadržaje, izjavila kako ‘vjeruje da imamo vrlo kompetentne učitelje u našim školama i kako učitelji u suradnji sa psiholozima, pedagozima i drugim stručnjacima u školama mogu kvalitetno donijeti odluku o tomu koje će sadržaje prezentirati djeci i na koji će ih način obrađivati.
Film će se prikazivati učenicima od 13 do 18 godina, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja svoju odluku o uvrštavanju filma u kurikul za osnovne i srednje škole obrazlaže ciljem senzibiliziranja i skretanja pozornosti mladih na netoleranciju i diskriminaciju.
Budući da je cilj uz pomoć edukativnih filmova skrenuti pozornost mladih i senzibilizirati ih na različite oblike netolerancije i diskriminacije, podupiremo uključenje filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ u redovnu nastavu u skladu s kurikulumima predmetne nastave, njegovo prikazivanje učenicima od 13 do 18 godina starosti u okviru projektnog dana ili kao školski projekt koji će ih potaknuti na promišljanje i pozitivno djelovanje u svijetu u kojem živi, navodi se među ostalim u obrazloženju Odluke o suglasnosti Ministarstva. Ministarstvo posebno hvali dostavljenu metodičku pripravu za izvođenje nastavnoga sata pa kažu kako je ‘promišljena i s jasno određenim odgojno obrazovnim ishodima te metodički detaljno razrađuje nastavni sat pa su više nego suglasni s njezinim korištenjem’.
U metodički detaljno razrađen nastavni plan koji je spremila ekipa filma Dnevnik Diane Budisavljević ne treba nimalo sumnjati ako se zna kako je film veliki povijesni falsifikat. Njihov nastavni plan samo će još više utvrditi njegov ionako nikakav status koji su razotkrili svi relevantni povjesničari. Dr. Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest objavio je znanstveni rad o tomu, Istražitelji Igor Vukić i Roman Leljak također su demaskirali velikosrpske propagandne laži.
Igor Vukić je za Hrvatski tjednik odmah nakon prikazivanja detaljno otkrio najmanje 11 grubih laži u filmu. Vukić među ostalim napominje kako u filmu nema objašnjenja o tomu kako je to Diana Budisavljević spasila 10 tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše; ne spominju se ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da su aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece; prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i ‘ustaškoga ispovjednika’, zatim Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše ‘Srbin 498’, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba to nije bilo praksa. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt; prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima; izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema, zatim Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi ‘privatnu akciju’ pomaganja. Zar je to bilo moguće u totalitarnoj NDH? Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira… To su samo neke od podvala u filmu o kojima će od nove školske godine učiti i učenici u osnovnim i srednjim školama.
Roman Leljak također je već upozoravao na povijesne krivotvorine u ovom filmu.
‘Na žalost, film je napravljen po shemi filmova koji su rađeni u komunističkom sustavu koji negira istinu i postavlja neke druge teze. U filmu ispada da je Diana jedina spasiteljica djece za vrijeme NDH, što nikako nije istina. Diana je zbrinula mnogo djece na razne načine, ali samo spašavanje djece organizirano je preko Crvenoga križa i Caritasa. Ne smijemo zaboraviti kako je i poglavnik Ante Pavelić donio ukaz da se sva djeca iz Jasenovca i Mlake trebaju spasiti i kako se za njih mora brinuti Ministarstvo udružbe. Ovaj film nikako ne odgovara istini. Sjetimo se samo dvije zadnje pojedinosti u filmu, gdje se predstavlja djevojčicu koja se igra u dnevnoj sobi s Dijanom, a misli se na djevojku koju je Diana udomila. Istina je da je dijete koje je Diana udomila imalo 18, a ne 8 godina kako se ondje predstavlja. Isto tako, nije točno da su kartoni s imenima djece nestali, kako se to predstavlja, nego se nalaze u Arhivu Grada Zagreba, prokomentirao je ulazak filma Dnevnik Diane Budisavljević u školski kurikul, Roman Leljak, zaključujući kako je film u rangu onoga o Mirku i Slavku, gdje jedna viče ‘Pazi, metak’, a drugi ‘Hvala, spasio si me’.
Igor Vukić, pak, ističe: ‘Uvrštavanje filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ u školski program odraz je površnoga i nehajnoga odnosa Vlade Republike Hrvatske prema hrvatskoj povijesti 20. stoljeća. Odluka je donesena na temelju znanja o tom razdoblju stečenoga u osnovnim i srednjim školama još u doba socijalističke Jugoslavije. Na tom znanju nastao je zapravo i sam film, koji se hvali da je ‘istinita priča’.
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
