“U Rijeci se sve svodi na politiku, SDP-ovu. Nadam se da će se s odlaskom gradonačelnika Vojka Obersnela promijeniti ova neprijateljska klima“, ističe u razgovoru za Narod.hr Riječanka Stella Gabrić s kojom smo razgovarali povodom napada na vjerske objekte i katolikofobiju koja već neko vrijeme buja u Rijeci.
Stella Gabrić rođena je Riječanka, po struci je medicinska sestra i jedna je od organizatorica povijesnog prvog “Hoda za život”, te volonterka inicijative Narod odlučuje. Kratko vrijeme bila je aktivna i u politici, no nakon ratifikacije Istanbulske konvencije daje ostavku na mjesto potpredsjednice HDZ-a grada Kastav i iščlanjuje se iz stranke u koju je ušla dvije godine prije kako bi pokušala utjecati na politiku iznutra. Nakon agresivne kampanje koju su vodili protivnici referenduma o ustavnoj definiciji braka u njoj se prvi put prelomilo – tada je počela razmišljati, postavljati pitanja što je uistinu pravi put i što je ispravno.
Riječki gradonačelnik, SDP-ov Vojko Obersnel, poručio je 2018. okupljenima u “Hodu za slobodu” da je ponosan jer je hodao s njima. Na kritike da je dopustio održavanje dva skupa visokog rizika zbog oprečnih svjetonazora u isto vrijeme na istom mjestu na Korzu, ustvrdio je da je “Rijeka slobodan grad u kojem još svi imamo pravo hodati”. Glazbenik Dražen Turina Šajeta je tada, sudjelujući uz Vojka Obersnela, poručio dr. Željki Markić da “ima sve sakramente”, a svima da “Rijeka nije ravna ploča”, uz parole “Smrt fašizmu” i “Forza Fiume”. Šajeta je pak početkom svibnja ponovno zgrozio vjernike blasfemičnim uratkom, na što je reagirala Stella Gabrić.
Narod.hr: Nakon što je nedavno objavljeno da će biti omogućena vjerska okupljanja i mise, najprije su neprimjereno postupili članovi riječkog sastava Let 3 objavivši da osnivaju vlastitu crkvu uz vulgarnu fotografiju. Ubrzo im se pridružio i Dražen Turina Šajeta uz sastav Fiesta s blasfemičnim videom. Na taj ste video reagirali vlč. Kristijan Zeba i Vi. To nije prvi Šajetin ispad?
Stella Gabrić: Šajeta je na “Hodu za slobodu” izrugivao vjernike obradom katoličke pjesme Ima jedna duga cesta. Čula sam samo dio, nisam htjela dalje ni slušati jer je uvredljivo i stvorilo mi je vrlo nelagodan osjećaj. Mi u “Hodu za život“ smo tu podrugljivu obradu tradicionalne katoličke pjesme tada ignorirali. Nismo željeli reagirati na ta huškanja i poticanja još većih podjela i mržnje spram nas. No, to ne staje. Šajetin zadnji uradak nisam pogledala do kraja, pokrenula sam i ugasila, pogledala fotografije i bilo je jasno da sve postaje gore i ružnije. Nisam željela upijati te riječi, hraniti se njihovom mržnjom i kod sebe stvarati slično. Naučila sam da se zlom ne treba baviti nego ga odbaciti. Nema kompromisa. Pritom, da bude jasnije, zlim smatram djela tih ljudi.
Šajeta je blizak SDP-u, nastupao je i predsjedniku Josipoviću u predizbornoj kampanji. Titovu bistu drži kod kuće i objavljuje fotografije uz tu bistu, njega, djeteta…Sve je to tako žalosno.
Vidjela sam i video gdje su organizatori “Hoda za život” razgovarali s njime. Najprije je kazao da je vjernik, a kada su ga pitali koja je 5. Božja zapovijed nije znao da bi na koncu zaključio da je agnostik. Po tome vidim da je prilično izgubljenog identiteta, ni sam ne zna tko je. Njegovi nonići su itekako znali tko su i što žive, kako sam kaže u jednoj od njegovih ljepših pjesama.
Šajeta, poput Leta 3, bez ekscesa ne bi bio ni blizu zapažen. Stara dobra metoda izazivanja skandala kad ostaneš bez inspiracije i bez publike. Obersnel i ljudi oko njega pak s druge strane iskorištavaju takve glazbenike za indoktrinaciju još većeg broja mladih uz uvijek poznate parole “jednakost”, “tolerancija”, “različitost” na što nažalost još uvijek naivni nasjedaju dok s druge strane krše sve te vrijednosti. Lažni su.
Narod.hr: Kako se kao vjernica osjećate u Rijeci uz tolike napade i vrijeđanja?
Stella Gabrić: Nije nam lako u Rijeci. Osjećam se ugroženo, diskriminirano, omalovaženo, poniženo. Rođena sam u Rijeci, a zbog netolerantne i lažne atmosfere više ne znam što ustvari znači biti Riječanka. Ima u Rijeci divnih ljudi koje volim, no ipak je moja obitelj rado odselila u gradić Kastav pored Rijeke prije deset godina i tu se ipak osjeća pitomija, zdravija atmosfera i suživot različitih nije nikakav problem. Rijeka je meni i djeci rodni kraj i ne možemo je ne voljeti, ali ona klima koju unose vladajući… mnogima postaje nepodnošljiva.
Teško je izdržati ove verbalne i medijske progone vjernika ili općenito neistomišljenka. Tko ne ojača, teško izdržava. Politički se također stvara animozitet prema drugim hrvatskim gradovima, primjerice prema Zagrepčanima, Splićanima i tvrdi se kako ‘nitko ne valja, samo mi valjamo’. Naša država je premala za takve podjele. Srećom podrijetlo vučem gotovo iz svih krajeva Hrvatske i upoznala sam sve te krajeve što smatram našim najvećim bogatstvom. Različitost mentaliteta, narječja.
U Rijeci se sve svodi na politiku, SDP-ovu. Nadam se da će se s Obersnelovim odlaskom promijeniti ova neprijateljska klima.
Narod.hr: Bojite li se?
Stella Gabrić: Osobno se ne bojim ovih napada na vjernike, ali ljudi su zastrašeni. Počinitelji vandalizama se ne otkrivaju, ne znam je li pronađen krivac za oskvrnuće jaslica ispred Katedrale sv. Vida. Žalosno.
Dosta nam je tlačenja, diskriminacije i zastrašivanja.
Tužna sam bila također kada su novinari proteklih dana napadali otvaranje crkvi i najavu služenja sv. misa prije dozvole drugih okupljanja kao što su koncerti ili kazališne predstave. Vidi se da oni ne razumiju vjeru i koliko je potrebna vjernicima. Koncerti, kafići i svete mise jednostavno nisu usporedivi, a svakako želim da se život svih nas u potpunosti što prije normalizira na svim razinama. Jer ljudi sad tek vide kako je teško, gotovo nemoguće predugo živjeti u izolaciji. Nadam se da smo svi iz ovoga izvukli pouku.
Znam kakav je život bez vjere. Nekad sam bila riječka rockerica, provodila sam vrijeme u Palachu. Žao mi je onih koji me danas zbog vjere vrijeđaju.
Narod.hr: Kada ste se ponovno vratili vjeri?
Stella Gabrić: Nekada sam mislila da sam vjernica, i da je dovoljno otići na misu za Božić, Uskrs. Krštena sam s 11 godina. Kao dijete u Jugoslaviji doslovno sam tražila od roditelja da krste brata i mene. Brat je 5 godina mlađi. Roditelji su se bojali zbog posla, vjeru su zanemarili, izgubili, iako je mama s nama djecom odlazila na mise blagdanima. Otac je zbog radnog mjesta poslovođe u Tvornici papira bio član partije no nikad nam nije branio odlazak na vjeronauk i u Crkvu. Često su nas kao djecu upozoravali da vani ne smijemo govoriti što se doma razgovara kako tata ne bi završio u zatvoru. Uvijek se osjećao taj strah i napetost da nismo rekli neku riječ previše. Osamdesetih sam se ponovo udaljila od vjere, postala sam ‘moderna’, provodeći dane u Palachu. Zalutala sam i bila sam zaista na rubu života.
Osjetila sam ipak da se moram srediti i vratiti vjeri. Nakon što sam upoznala Josipa, s Kupresa, dragovoljca i invalida Domovinskog rata, vjenčali smo se, ali i dalje sam lutala. No, nikada nisam pričala protiv Crkve ili vrijeđala vjernike, pa čak i onda kada sam bila u problematičnim društvima tijekom života. Poštivala sam svećenike i Katoličku crkvu i znala sam da su temelj.
Trenutak kada se u meni prelomilo – bio je referendum o braku. To me je jako streslo. Bila sam na sasvim drugoj strani po razmišljanjima kada je krenula kampanja. Noć prije referenduma, bila sam na sto čuda. Pričala sam sa suprugom, oboje smo dvojili i razmišljali da ćemo biti protiv, a ipak smo iznutra osjećali da to nije ispravno. Slušali smo jednu i drugu stranu i onda sam odlučila kontaktirati jednog liječnika, anesteziologa, s kojim sam radila u Lovranu 13 godina. On je jasno zastupao brak kao zajednicu žene i muškarca. Pitala sam ga zašto zastupa to stajalište. Detaljno mi je sve objasnio, prosvijetlio me, u meni se prelomilo i suprug i ja smo drugi dan otišli i zaokružili da u Ustav uđe da je brak životna zajednica žene i muškarca.
Tako je počelo. Agresija koja je tijekom kampanje ‘protiv’ dolazila s druge strane mene je zapravo pokolebala i počela sam razmišljati, postavljati pitanja što je uistinu pravi put i što je ispravno. U meni se probudila svijest, pitala sam se zašto lažu, obmanjuju – ako ne govore istinu, to ne može biti dobro. Vidjela sam što su sve spremni napraviti i tako sam krenula proučavati. Nakon toga uslijedio je moj povratak korijenima, povratak Bogu.
Kad usporedim to razdoblje lutanja s onim kako se osjećam danas – to je noć i dan. Izašla iz mojeg osobnog mraka sad na svjetlosti radosna, ispunjena kao nikad prije, iako osjećam velike napade zbog toga, ali upravo zato se osobno i ne bojim. Bez srama i javno svjedočim svoju vjeru. Zbog toga sam izgubila dio društva. Kada sam bila u organizaciji Hoda za život svi su se odmakli od mene, ali nema veze, ja za njih molim. Volim ih, nisu oni loši ljudi, ali na žalost, ne razumiju. Kod većine njih prevladava nerazumijevanje, nadam se da će kad tad spoznati, shvatiti, i vratiti se vjeri – od koje su se mnogi od njih odvojili, zaključuje Stella Gabrić za Narod.hr.
Izvor: narod.hr
