Uoči predstojećih predsjedničkih izbora u Sjedinjenima Američkim Državama koji će se održati u utorak 8.11., prema nekim anketama došlo je do značajnog preokreta. Iako je sve donedavno pobjeda Hillary Clinton bila zagarantirana, nakon najnovije istrage pokrenute od strane FBI-a koja je vrlo negativno utjecala na njezine izglede za ulazak u Bijelu kuću, sada republikanski kandidat Donald Trump vodi ispred demokratske kandidatkinje. Prednost je dovoljno mala da nitko sa sigurnošću ne može reći kako će se izbori na kraju rasplesti, ali ovo Trumpovo dostizanje Hillary Clinton gotovo pred sam kraj kampanje koja je trajala dulje od godinu dana, među nekima je izazvalo oduševljenje za kojeg nema opravdanog razloga.
Ipak, na prvi pogled možemo reći da takva reakcije nije nelogična, budući da su svima jasne negativne strane demokratske kandidatkinje, od njezine podrške potpuno liberalnom zakonodavstvu vezanom za pobačaj i različite oblike LGBT „prava“ koje je često promovirala i izvan granica SAD-a, podršci ratnim intervencijama u Iraku i Libiji, pa do afera vezanih uz njezino slanje službenih mailova s oznakom tajnosti s privatnog servera. Nasuprot nje, uz sve svoje mane, Donald Trump se čini, ako ništa drugo, kao zaštitnik vrijednosti koje većina nas prihvaća. Politička pak mudrost kaže da kada se ne postoji opcija koju bismo prihvatili kao dobru, tada od dva zla treba odabrati manje. No ono što se često zaboravlja, pogotovo kada utrka postane neizvjesnom, jest da se radi o dva zla, a ne o borbi između dobra i zla. Nevolja je u tome što ljudi koji počnu jednom kandidatu davati osobnu preferenciju samo zato što nije toliko loš kao njegov politički suparnik, ubrzo u žaru borbe počnu silovito braniti sve ono što njihov preferirani kandidat izlaže, ali sada ne više kao manje zlo, nego kao (gotovo) jedino ispravno. U slučaju navijanja za Donalda Trumpa, zauzimanje ovakvog stava bi moglo biti posebno problematično.
Teza da se radi o dva zla gotovo je jednodušan zaključak širokog dijela javnosti, ali također i onih ljudi na čiju riječ možemo vjerovati. Tako je kardinal Burke, za nedavnog posjeta Hrvatskoj izjavio: „Činjenica da nacija od 324 milijuna ljudi može kao kandidate za predsjednika ponuditi tek ovo dvoje političara jasno nam govori kako politički sustav treba promjene“, nadbiskup Philadelphije Charles Chaput tvrdi kako u posljednjih 50 godina nije vidio lošije kandidate, a već je ranije veći broj katoličkih intelektualaca predvođenih biografom Ivana Pavla II., Georgom Weigelom, i Robert P. Georgeom, profesorom pravnih znanosti na Princestonu Roertom P. Georgeom (autor knjige „Što je brak?“), u svome priopćenju izjavilo „Donald Trump je očito nesposoban biti predsjednik SAD-a.“
Ako pogledamo u Trumpovu donedavnu prošlost, naći ćemo da je Trump financirao demokrate protiv kojih se sada bori. U skladu s time, javno je isticao da je za legalizaciju pobačaja u trećem tromjesječju trudnoće(!), što nije dopušteno niti u nekim od najliberalnijih zemalja. Trump je s 46 godina gledajući desetogodišnje djevojčice govorio kako će za deset godina izlaziti na spoj s njima, javno se hvalio kako je nasrtao na udane žene i koristio svoj ugled ne bi li pristale na odnos s njime, ostavio ženu kada su imali tri malodobna djeteta zbog glumice… U svim drugim okolnostima, s takvim čovjekom ne biste poželjeli sjediti za istim stolom, a kamoli ga smatrati za čovjeka koji je na liniji vaših vrijednosti. Problem je u tome što takva ponašanja najednom postaju u neku ruku prihvatljiva, a ljudi kojima ne bi na kraj pameti palo tako se ponašati nađu se u situaciji da opravdavaju Trumpa jer smatraju da je manje zlo od Hillary Clinton.
No čak i ako prihvatimo da se slično Mesićevom prijelazu na antifašizam i on pod stare dane vrijednosno preorijentirao, pravo je pitanje što Trump podrazumijeva da određene vrijednosti znače. Tako će, primjerice, on za sebe reći da je kršćanin, ali da nikada od Boga nije molio oprost (pa ni za gore navedena ponašanja i stavove), što je neobično jer je svijest o grešnosti u samom temelju ne samo kršćanskog pogleda na svijet, nego i stav svakog čovjeka koji pokušava moralno živjeti. Što znači kada čovjek koji ne moli za oprost sebe smatra kršćaninom i ima li ta riječ za njega uopće ikakvog značenja?
No lako za njega, problem je u tome što zbog stila koji je nametnuo i njegove popularnosti postoji realna opasnost da se njegova pravila igre prihvate kao učinkovita u obrani naših stavova, i da bismo mogli upasti u tu zamku. To bi značilo da smo izgubili povjerenje da se naša pozicija može obraniti zdravom argumentacijom, pa su nam još jedino preostali populizam i agresivan pristup. Jer kako drugačije nazvati Trumpova obećanja da će napraviti zid s Meksikom, kojega će Meksikanci sami platiti (!), ili tvrdnje da neće dopustiti da ijedan musliman uđe u zemlju, nego kao obični populizam. Iako takvi nastupi kratkoročno možda mogu donijeti izborni rezultat, dugoročno preuzimanjem njegovih metoda sami sebe lišavamo našeg najjačeg oružja: civilizirane i argumentirane rasprave.
Istina je da postoji medijska hajka protiv Trumpa, i da se na njegove krive poteze gleda oštrije nego na poteze njegove konkurentkinje. Istina je i da je tzv. politička korektnost ušutkala sve one koji nemaju hrabrosti jasno iznijeti svoje stavove u javnom prostru zbog straha od progona, ali problem je što često postavljamo potpuno krive alternative. Alternativa političkoj korektnosti nije Trumpova politička nekorektnost, nego dosljedno i hrabro prijanjanje uz istinu, što nema nikakve veze s populizmom i agresivnošću. Trumpa možete podržati kao manje od dva zla, ali sve više od toga je iluzorno i na duge staze pogubno u borbi za istinske društvene promjene.
Izvor: narod.hr
Foto: narod.hr
