Zakon u Hrvatskoj ne štiti dobro prava najugroženijih radnika i ide na ruku vlasnicima velikih trgovačkih lanaca i šoping centara koji nedjeljom najviše zarađuju, ali tu dobit nisu voljni dijeliti sa zaposlenicima. Radnici prepušteni sami sebi teško se mogu zaštiti i zbog straha od otkaza ne podižu glas. Tako se nalaze u situaciji da niti imaju slobodnu nedjelju, niti im je rad adekvatno plaćen. Hrvatska bi se stoga trebala ugledati u pozitivne primjere zemalja Europske unije u kojima su radnička prava vezana za rad nedjeljom i blagdanima bolje štite prava radnika.

Njemačka

Od 1956. u Njemačkoj je rad nedjeljom zabranjen. Raditi je dopušteno samo supermarketima koji se nalaze na glavnim željezničkim stanicama. 2013. dopušteno je da lokalne vlasti po volji odrede određeni broj radnih nedjelja, tako primjerice u Berlinu danas ima 8 radnih nedjelja.

Mađarska

U Mađarskoj je zakonom koji je stupio na snagu početkom prošle godine rad nedjeljom zabranjen. Ovaj zakon izuzima obiteljske dućane površine manje od 200 metara kvadratnih, tako da su se na najvećem udaru našli veliki trgovački lanci u stranom vlasništvu. Gospodarske analize Eurofounda pokazale su da ova odluka nije imala negativnog utjecaja ne ekonomiju zemlje.

Belgija

U Belgiji je rad nedjeljom dopušten, ali je zakonski određeno da se za rad nedjeljom plaća 100% više u odnosu na druge dane. Prekovremeni rad je plaćen 50% više.

Malta

Na Malti koja nam je bliska zbog velikog utjecaja turizma na gospodarstvo, rad nedjeljom se također plaća dvostruko više nego drugim danima.

Češka

Slično kao i Mađarska, Češka je 2014. uvela zabranu rada trgovina na javne praznike, uz izuzeće trgovina površine manje od 200 metara kvadratnih. Trgovine na Badnjak moraju biti zatvorene do podne.

Francuska

Svaki radni sat iznad 35 sati u tjednu računa se kao prekovremeni rad. Svaki prekovremeni sat plaća se 25% više negoli redoviti, a ako broj prekovremenih sati prelazi 8, tada se svaki dodatni sat plaća 50% više.

U Europskoj društvenoj povelji, čiji je zadatak osiguranje temeljnih društveni h i ekonomskih prava država članica Europske unije, stoji da bi „trebalo osigurati vrijeme tjednog odmora koje bi se, koliko je to moguće, podudaralo s danom koji tradicija ili običaji zemlje ili regije prepoznaju kao dan odmora.“ Za Hrvatsku je to svakako nedjelja, ali tradicija i kultura o kojoj Povelja govori ne igraju preveliku ulogu u našem Zakonu o radu.

Prema podacima Eurofounda-a iz 2014., oko 74% radnika zaposlenih u zemljama Europske unije nikada ne radi nedjeljom, dok je njih 80% zadovoljno rasporedom radnih sati, kojih je na tjednoj bazi za prosječnog zaposlenika 39,5. Što se tiče Hrvatske, prema podacima iz 2015., Hrvatska je u vrhu zemalja u kojoj zaposlenici rade barem jedan dan vikenda, njih 63%, a uz Hrvatsku na vrhu su Rumunjska i Grčka. Belgija, Austrija i Luksemburg zemlje su u kojima najmanji broj zaposlenih radi vikendom, njih 43% – 45%. Radnici u Hrvatskoj su ispod prosječne razine Europske unije što se tiče zadovoljstva brojem radnih sati, a kao glavni razlog navode prevelik broj radnih sati tjedno.

Hrvatska

U Hrvatskoj, prema 94. članku Zakona o radu, propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom kojim je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Zakon o radu ne definira koliko to povećanje iznosi, te se određivanje povećanja određuje temeljnim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili drugim propisom. Interese radnika u javnom sektoru štite sindikati, koji pregovaraju o iznosu naknade za, primjerice, rad nedjeljom. Zaposlenici u privatnom sektoru, s druge strane, prepušteni su dobroj volji poslodavaca, koji, obzirom da zakon o radu ne definira koliko povećanje plaće za rad nedjeljom iznosi, često odluče da taj iznos bude minimalan (moguće i 1%), tako da de facto članak zakona koji propisuje povećanje plaće za rad nedjeljom radnicima ništa ne znači. Oni koji su najčešće zahvaćeni negativinim posljedicama ove zakonske odredbe su radnici (uglavnom žene) u velikim trgovačkim lancima, čije plaće ionako nisu dovoljne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Photo: Saad Faruque/flickr