U subotu je Slavica Lukić, urednica i novinarka Jutarnjeg lista, dugovječna potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva i supruga jednog od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj – Milorada Pupovca – predvodila prosvjed novinara koji je završio pred Vladom čije održavanje na vlasti – omogućuje njezin suprug. Jedno geslo prosvjeda bih opisala kao „Nemojte nas tužiti niti kad iznosimo laži o vama“, a drugo „Ne damo novinarstvo!“

A za kakvo se novinarstvo zalaže gđa Lukić odlično ilustrira njezin članak, objavljen isti dan, u subotu u Jutarnjem listu pod naslovom: „U škole ih šalje Crkva bez ikakvog utjecaja države. Nastavnici vjeronauka napreduju triput brže od ostalih, a njih čak 36 su ravnatelji državnih škola”, sa nadnaslovom: “Na temelju Vatikanskih ugovora”.

Kako i naslov i članak u kojem gđa Lukić ima dva sugovornika – oba poznata javnosti kao protivnici vjeronauka u školama – prvo HNS-ovog, pa danas GLAS-ovog Gorana Beus Richembergha i profesoricu ustavnog prava Sanju Barić – potpuno netočno informiraju čitatelje o vjeroučiteljima – ovdje navodim što nam je iskusna novinarka „zaboravila“ reći o vjeroučiteljima, a što je netočno navela:

„Čak 36 vjeroučitelja su ravnatelji u državnim školama“

U Hrvatskoj od oko 2715 ravnatelja – njih 36 su vjeroučitelji. Prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku (za školsku godinu 2017./2018.) – u Hrvatskoj ima 2715 državnih škola – 2024 osnovne i 691 srednja. Ocjenu je li 36 vjeroučitelja izabrano za ravnatelje – „čak“ ili „samo“ ili „baš koliko je za očekivati“ – prepuštam čitateljima. Iako je nabrajala poimenice škole u kojima su vjeroučitelji ravnatelji, pa čak i županije i gradove – podatak o broju ravnatelja u Hrvatskoj gospođa Lukić „zaboravila“ je navesti.

Prva netočna tvrdnja: Crkva šalje vjeroučitelje u škole, bez ikakvog utjecaja države

U Hrvatsku je vjeronauk uveden dogovorom države i Katoličke Crkve. Način zapošljavanja vjeroučitelja reguliran je dokumentom koji se zove: Radno-pravni status vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama – obavijest (Ministarstvo prosvjeta i športa RH, , KLASA: 602-01/00-01/229, URBROJ: 532/1-00-1), od 15. lipnja 2000. godine koju je resorno ministarstvo uputilo svim županijskim uredima za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu.

Vjeronauk je uveden po modelu konfesionalnog vjeronauka, to znači da je za sve vjeroispovijesti on pod zajedničkom ingerencijom države i crkve. Budući da se radi o vjerskoj poduci – da bi netko mogao npr. podučavati katoličku vjeru – mora imati za to suglasnost katoličkog biskupa, odnosno dopusnicu Katehetskog ureda biskupije u kojoj se državna škola nalazi. A uvjeti koje svaki vjeroučitelj treba zadovoljiti – biti diplomirani teolog, kateheta, biti nekažnjavan, definirani su Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Narodne novine, 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14 i 07/17), Pravilnikom o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu, (Narodne novine, 47/96 i 56/01) i Pravilnikom o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u srednjem školstvu, (Narodne novine, 32/94, 1/96 i 80/99).

Druga netočna tvrdnja: Vjeroučitelji napreduju trostruko brže od ostalih nastavnika i učitelja

Neću ulaziti sada u činjenicu da je iskusna novinarka i urednica ovu tezu o „bržem napredovanju vjeroučitelja“ stavila u kontekst naslova i teksta o vjeroučiteljima kao ravnateljima. Iako gospođa piše o napredovanju u struci – u području vjeronauka, a ne o „napredovanju na mjesto ravnatelja“. Punih 10 godina vjeroučitelji uopće nisu mogli stručno napredovati u mentora, pa onda savjetnika, onda su neko vrijeme mogli napredovati s 2 godine staža, a danas većinom napreduju uz isti broj godina staža kao i njihove kolege.

Naime, vjeronauk je u škole u Hrvatskoj uveden nakon pada komunizma – koji ga je izbacio iz svih škola, zatvorio sve vjerske škole, bolnice, domove i ustanove plijeneći imovinu u vlasništvu brojnih katoličkih redova, župa, biskupija i institucija. Vjeronauk je u škole uvođen postupno, jer je bio velik interes roditelja za poduku djece, a nije bilo dovoljno vjeroučitelja. Kroz prvih 10 godina – 1991-1999. vjeroučitelji uopće nisu mogli napredovati.

Sadašnji Pravilnik o napredovanju učitelja i nastavnika unutar njihove struke star je 20 godina, a sadašnje izmjene i dopune stupile su na snagu 2000. Od te godine vjeroučitelji polažu i stručni ispit. Vjeroučiteljima je za stjecanja statusa mentora tim pravilnikom određeno da im za mentora treba 2 godine iskustva, zato što u obrazovnom sustavu nije bilo dovoljno vjeroučitelja koji bi imali dovoljno staža da bi mogli mentorirati pripravnike koji moraju izaći na stručni ispit.

Danas, Agencija za odgoj i obrazovanje koja od 2005. odobrava stručno napredovanje vjeroučitelja – većinom traži šest godina staža za status mentora. Da bi vjeroučitelj mogao stručno napredovati treba uz godine rada zadovoljiti i ostale kriterije kao i ostali kolege u zbornici – izvannastavni stručni rad, redovito stručno usavršavanje i kvalitetan rad sa učenicima. I dok, na primjer, profesor hrvatskog koji želi napredovati treba svoj zahtjev za napredovanjem predati samo ravnatelju škole, vjeroučitelj treba za to imati i prethodnu suglasnost biskupa, odnosno biskupijskog katehetskog ureda. Ako su svi uvjeti za učitelja ili nastavnika zadovoljeni – i ravnatelj izraženi interes učitelja ili nastavnika za napredovanjem smatra prihvatljivim – on iznosi pred učiteljsko vijeće u osnovnoj školi, odnosno nastavničko vijeće u srednjoj školi prijedlog za napredovanjem – te cijela zbornica glasa. Dakle, isti je postupak i za vjeroučitelja i za profesora hrvatskog.

Treća netočna tvrdnja: Svjetovne školske vlasti ne mogu propitivati pedagoške i druge kvalitete vjeroučitelja

Ocjenu rada vjeroučitelja, baš kao i za druge učitelje i nastavnike daje Agencija za odgoj i obrazovanje. Rad vjeroučitelja ocjenjuju savjetnici za vjeronauk, baš kao što rad profesora povijesti ocjenjuju savjetnici za povijest. I to od 2005. godine, čim se osigurao dovoljan broj savjetnika koji su mogli obavljati taj posao. Naravno, uz Agenciju rad vjeroučitelja prati i ravnatelj, iz njegovog spektra odgovornosti i katehetski ured iz svog.

Četvrta netočna tvrdnja: Katolički vjeroučitelji su privilegirani u odnosu na vjeroučitelje drugih vjeroispovijesti koji ne mogu zasnivati stalni radni odnos

Katolički vjeroučitelji zbog velikog broja djece koja idu na vjeronauk mogu doseći punu satnicu i onda zasnovati stalni radni odnos. Baš kao što je vjerojatno profesoru engleskog lakše doći do pune satnice i stalnog radnog odnosa, nego npr. profesoru španjolskog. Dakle nisu privilegirani u odnosu na kolege, vjeroučitelje drugih vjeroispovijesti. Istina je upravo suprotna. Ugovori s Katoličkom Crkvom pomogli su drugim vjerskim zajednicama da sličnim pravnim aktima s Vladom Republike Hrvatske reguliraju način izvođenja svog konfesionalnog vjeronauka i vjerskog odgoja u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu. Tako je Vlada RH od 2003. do 2014. sklopila osam ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s različitim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj (islamska, srpska pravoslavna, makedonska pravoslavna, dvije židovske zajednice i više protestantskih crkvenih zajednica).

Neistine i poluistine iznesene u članku gospođe Lukić nastavile su se vrtjeti preuzimanjem drugih medija. Tako je T-portal (u vlasništvu T-coma) još revnije objasnio čitateljima teze gđe Lukić – da 36 vjeroučitelja koji su izabrani za ravnatelje predstavljaju „poplavu“: „Poplava vjeroučitelja na mjestima ravnatelja državnih škola“, uz nadnaslov „Posljedica Vatikanskih ugovora“. U ponedjeljak je ista priča prenesena kod konkurencije Jutarnjeg – tabloidu 24 sata.

Čija su prava tu ugrožena?

Vjeronauk je izborni predmet. U prosjeku oko 80 % roditelja u Hrvatskoj odabire ga za svoju djecu, jer s pravom drže da će na tom predmetu naučiti nešto korisno, nešto dobro. Ustav RH i međunarodne konvencije jamče demokratsko pravo roditelja na odgoj svoje djece u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem.

Nije problem što Slavica Lukić po svemu sudeći ima negativno stajalište o nastavi katoličkog vjeronauka ili drugog vjerskog odgoja u školama. Nije problem zalagati se ili pozivati na raskid međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom. U demokraciji svi imamo pravo iznositi svoja stajališta. Ali, zastrašuje činjenica da je Slavica Lukić istodobno u subotu predvodila marš za slobodu govora i objavila tekst koji kod čitatelja stvara netočnu sliku o položaju vjeroučitelja u obrazovnom sustavu.

Čija su prava tu ugrožena? Slavice Lukić, supruge moćnog političara na vlasti, novinarke i urednice jednog od dva najveća dnevna lista u Hrvatskoj i potpredsjednice HND-a – ili pravo vjeroučitelja na istinito izvješćivanje o njima, muškaraca i žena koji svakodnevno obavljaju važan posao poduke naše djece u srednjim i osnovnim školama?

Mnogi od nas dobro se sjećaju „novinarstva“ u kojem su klevete, manipuliranje, insinuiranje i pristrano izvještavanje bili pravilo struke u funkciji napada na određene ljude ili cijele skupine ljudi koje je režim proglasio za političke, klasne, ideološke ili druge neprijatelje. A novinari koji su se bavili takvim „novinarstvom“ bili su, kao produžena ruka vlasti – cijenjeni i hvaljeni. To smo već probali. I ne bismo se na to vraćali. Zato bi bilo korisno slogan „ne damo novinarstvo“ proširiti opisom – o kakvom se to novinarstvu radi. U nadi da to nije novinarstvo koje nam je Slavica Lukić predstavila u svom subotnjem tekstu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr

Foto: Petar Jurčević, narod.hr, montaža narod.hr