Autori knjige “Što je brak?”, Ryan T. Anderson i Robert P. George, ugledni pravnik i profesor na Princetonu, suprotstavili su se donošenju “antidiskriminacijskih zakona” koji štite ‘spolnu orijnetaciju’ i ‘rodni identitet’ u američkoj saveznoj državi Indiani.
U donjem članku autori uspješnice koja je od nedavno dostupna hrvatskim čitateljima u izdanju Udruge U ime obitelji argumentiraju da donošenje takvih antidiskriminacijskih zakona zapravo omogućuje diskriminaciju onih koji smatraju da da je brak zajednica muškarca i žena te žele živjeti prema svojim uvjerenjima kao zaposlenici, vlasnici malih i velikih tvrtki, roditelji, članovi vjerske zajednice i obični građani.
Takvi će zakoni stoga biti šteti za ekonomiju, ali i svakodnevni život stanovnika Indiane i svih Amerikanaca, objašnjavaju autori. Ako bi bili usvojeni, uveli bi posebne privilegije novoj klasi građana koja nije definirana nečim objektivnim, nego individualnim osjećajem ‘idetiteta’ (seksualnog, ‘rodnog’) te bi kažnjavali one koji ne djeluju sukladno tim privilegijama.
Primjerice ako slastičari ne bi željeli ispeći tortu za istospolno ‘vjenčanje’ bili bi kažnjeni (što je vrlo rašireni slučaj na Zapadu), kao što bi bili i zaposlenici i poslodavci koji bi na radnom mjestu oslovili osobu kao “on” ili “ona”, protivno samo-deklariranom ‘rodnom identitetu’ te osobe, ili ako bi favorizirali određene politike (npr. agencije za posvajanje prema oženjenim parovima) sukladno svojim uvjerenjima. Slične opasnosti otvorio je u Hrvatskoj Zakon o životnom partnerstvu. Ryan T. Anderson i Robert P. George detaljno objašnjavaju zašto je donošenje takvih zakona pogrešno i ukazuju na bolja rješenja.
Donosimo tekst u cijelosti u nastavku:
Sloboda i zakoni o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu (SORI): nemoguć i neodrživ „kompromis”
Velike kompanije i politički moćnici koriste veliku vladu kako bi nametnuli svoje kulturne vrijednosti malim poduzećima i običnim Amerikancima. Za pravedno postupanje prema ljudima koji se identificiraju kao seksualne manjine nije potrebno da Indiana donese nove zakone o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Najbolji način da Indiana zaštiti sve svoje građane jest da uopće ne usvoji SORI politiku.
Zakoni o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu (SORI) predloženi u Indiani, SB 100 i SB 344, bili bi loša politika. U preambuli oba prijedloga zakona stoji kako se njima nastoji „uravnotežiti različite vjerske vrijednosti i pitanja savjesti kako bi pošteni pojedinci mogli zajedno živjeti i raditi bez nepotrebnih sudskih postupaka ili tereta.“ Ali u stvarnosti ovi prijedlozi zakona zastupaju jednu stranu kulturološke rasprave – onu kulturno i politički moćnog LGBT lobija, na račun građana dobre volje koji vjeruju da smo stvoreni kao muško i žensko i da brak ujedinjuje muškarca i ženu. Iako ovi prijedlozi zakona imaju i nekih naoko privlačnih strana, oni bi samo pojačali kulturne napetosti, dodatno osnažili ionako snažan lobi određenih interesnih skupina i nepravedno se nametnuli građanima Indiane mnogih različitih vjeroispovijesti i načina života. Svi bi se građani trebali suprotstaviti nepravednoj diskriminaciji, ali zakoni SORI za to nisu pravi način.
Nakon presude u slučaju Obergefell kojom se brak redefinirao diljem SAD-a, ljudi kojima je potrebna zakonska zaštita su oni koji vjeruju da su muško i žensko objektivne biološke kategorije i da brak ujedinjuje jednog muškarca i jednu ženu. Ovi prijedlozi zakona bi unatoč tome ustanovili pravni presedan prema kojem je postupanje u skladu s tim uvjerenjima zadrtost. Oni stvaraju zakonske privilegije za nove zaštićene klase, ne na temelju objektivnih karakteristika koje je lako utvrditi, nego na subjektivnim identitetima: SB 100 dodaje seksualnu orijentaciju i rodni identitet, a SB 344 dodaje seksualnu orijentaciju. Ondje gdje su ovakve vrste zakone usvojene, vlada je kažnjavala slastičare, cvjećare, fotografe, agencije za usvajanje i škole zbog njihovih uvjerenja o ljudskoj seksualnosti, bila ona utemeljena na vjeri ili nečem drugom.
Tako SB 100 i SB 344 prijete građanskim pravima građana Indiane koji vjeruju u temeljne istine o ljudskosti koje su jasno izrazili antički grčki i rimski filozofi, pripadnici abrahamskih religija i svjetovni ljudi koji vjeruju u slobodu propitivanja. Bit će ugroženi ortodoksni Židovi, katolici, pripadnici Istočne pravoslavne Crkve i evangelički kršćani, mormoni, muslimani i ljudi drugih vjera ili nijedne vjere.
Neki zagovaratelji ovih dvaju prijedloga zakona tvrde kako oni štite „pravednost za sve“, drugi kažu kako oni predstavljaju „kompromis“, slijedeći primjer savezne države Utah i njezinih zakona SORI, dok treći kažu kako oni utvrđuju nešto slobode prije nego što mogućnost za to nepovratno nestane. Smatramo da su sve tri skupine dokazivo u krivu.
1. Oni ne štite pravednost za sve. „Pravednost za sve“ značila bi da su svi različiti aspekti prijedloga zakona SB 100 i SB 344 poželjni. Oni to nisu. SB 100 i SB 344 ponajprije su i primarno nacrti zakona o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, što znači da stvaraju nove klase na temelju seksualne orijentacije i, u slučaju SB 100, rodnog identiteta. Oni ne štite slobodu. Činjenica da pokušavaju izuzeti određene ograničene kategorije ljudi i institucija – svećenstvo, mjesta štovanja, neprofitne vjerske organizacije, mala poduzeća s najviše tri zaposlenika (SB 100) ili pet zaposlenika (SB 344) iz svojih novih, štetnih propisa, nije pravednost. Time se stvara nepravedna politika da bi se zatim pokušalo spriječiti neke od njezinih najočitijih loših posljedica.
Detaljnu raspravu o zakonima SORI općenito možete vidjeti u izvješću Ryana Andersona za Zakladu Heritage: “Sexual Orientation and Gender Identity (SOGI) Laws Threaten Freedom.” (hrv. „Zakoni u seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu (SORI) prijetnja su slobodi“) U ovom ćemo se eseju usredotočiti na specifične karakteristike „kompromisnih“ nacrta zakona u Indiani.
2. Ne uspostavljaju kompromis. Ovi nacrti zakona ne predstavljaju kompromis, barem ne dobar. Kompromis znači da svaka strana dobije nešto što želi, iako ne sve, te da su obje strane otprilike u jednakom položaju na kraju pregovora. SB 100 i SB 344 daju jednoj strani posebnu novu zakonsku privilegiju primjenjivu gotovo svugdje, a „u zamjenu“ druga strana dobiva ograničene izuzetke iz ove loše javne politike. (A kao što napominjemo u nastavku, nije zajamčeno da će ovi ograničeni izuzeci biti dugotrajni.)
Obje bi politike ljude koji postupaju u skladu sa svojom vjerom etiketirale kao „zadrte“ u brojnim okolnostima. Na primjer, prema SB 100 tisuće ranjivih malih poduzeća mogu biti tužene (što bi ih u najmanju ruku prisililo da plate velike svote za odvjetnike) ako od svojih zaposlenika ne zatraže da se transrodnim zaposlenicima obraćaju zamjenicom njihova odabira, što, naravno, zadire u slobodu govora, kao i slobodu vjeroispovijesti. Prema oba zakona također ih se može tužiti što primjenjuju politike koji odražavaju uvjerenje da je brak zajednica jednog muškarca i jedne žene. Izuzeci koje SB 100 i 344 dopuštaju neki vjerskim institucijama i malim poduzećima ne ograničavaju društvenu dinamiku koja bi uslijedila kada bi država široko rasprostranjena vjerska uvjerenja o tome što znači biti muškarac i žena žigosala kao zadrtost i diskriminaciju. Kampanja za ljudska prava (engl. Human Rights Campaign) tvrdi da izuzeci koje zakoni SORI nude vjerskim institucijama zapravo predstavljaju „dozvolu za diskriminaciju“. Bilo bi daleko bolje uopće se ne zaputiti ovom, za vjersku slobodu, slijepom ulicom.
3. Oni nisu ono najbolje za Indianu i Ameriku. Nijedan od ovih dvaju nacrta zakona nije ono najbolje čemu se građani Indiane, ili Amerikanci općenito, mogu nadati u aktualnom uznemirujućem političkom i kulturnom okruženju. Zakoni SORI su oblici pravne prisile, navodno opravdani široko prisutnom, duboko ukorijenjenom i nepravednom diskriminacijom koja jednostavno ne postoji. U Indiani – kao i u Americi općenito – tržišne sile već obuzdavaju nepoštenu diskriminaciju utemeljenu na čimbenicima koji su nevažni za sposobnost zaposlenja ili obavljanja posla, a da pritom za cijenu nemaju strogu zakonsku prisilu. Tržišno natjecanje može pružiti nijansiranja rješenja koja kvalitetom daleko nadmašuju prisilnu, skupu, izjednačavajuću vladinu politiku. SB 100 i SB 344 su rješenja koja traže problem.
Na čemu bismo radije trebali raditi?
Nakon odluke Vrhovnog suda u slučaju Roe protiv Wade, Amerikanci su reagirali štiteći prava građana koji se zalažu za pravo na život – bili vjernici ili ne, poduzeća kao i neprofitnih organizacija – da mogu živjeti svoje živote u skladu sa svojim uvjerenjima. Amerikanci su donijeli zakone na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini kako bi zaštitili prava Amerikanaca koji se protive pobačaju da ih vlada ne bi kaznila što žive u skladu sa svojim uvjerenjima. Crkva i amandmani Weldon štite prava na priziv savjesti medicinskog osoblja koje se zalaže za pravo na život te odbija obavljati pobačaje ili u njima asistirati, a amandmani Hyde i politika Mexico Citya sprečavaju da novac poreznih obveznika podržava pobačaje.
Isto se mora dogoditi i nakon slučaja Obergefell za Amerikance koji vjeruju da su muško i žensko objektivne biološke kategorije i da brak ujedinjuje muškarca i ženu. Javna politika mora osigurati da vlada ne kažnjava ljude za izražavanje mišljenja, ili postupanje u skladu s istim, da je brak zajednica muža i žene, da su seksualni odnosi prikladno rezervirani za takvu zajednicu, ili da su muškost i ženskost zaista biološke stvarnosti. Primjer dobre politike koja čini upravo to jest Zakon o zaštiti prvog amandmana. Vidjeti također izvješće Ryana Andersona: “First Amendment Defense Act Protects Freedom and Pluralism after Marriage Redefinition“ (hrv. „Zakon o zaštiti Prvog amandmana štiti slobodu i pluralizam nakon redefinicije braka“).
Ali SB 100, SB 344, i slični zakoni SORI, učinili bi gotovo neizbježnim da do vladine diskriminacije zaista dođe, iz sljedećih šest razloga.
1. Ustanovljuju loše načelo. Bez obzira na bilo kakve izuzetke, SB 100 i SB 344 ustanovljuju načelo da bi seksualna orijentacija (i rodni identitet) trebali biti zaštićene kategorije, poput rase. Politike SORI pokušavaju nametnuti, silom zakona, sistem pravovjerja u pogledu ljudske seksualnosti: uvjerenje da je brak tek zajednica odraslih osoba koje su dale voljni pristanak, bez obzira na biologiju, te da čovjek može biti muško, žensko, nijedno, ili oboje, opet, bez obzira na biologiju. Zakoni SORI nameću ovo pravovjerje kažnjavajući neistomišljenike te odnoseći se prema uvjerenju da su muškarci i žene biološki ukorijenjeni i stvoreni jedno za drugo u braku, kao prema nečem iracionalnom. Iako se takvu „zadrtost“ za sada može tolerirati u određenim vjerskim krugovima i vrlo malim poduzećima, pedagoški bi učinak ovih zakona otišao tako daleko da bi ove istine proglasio lažnima: štoviše, iracionalnima i nepravednima.
2. Ukidaju razliku između statusa i ponašanja. SB 100 i SB 344 brišu razliku između statusa i ponašanja. Ondje gdje su slični zakoni stupili na snagu, slastičari, cvjećari, fotografi, agencije za usvajanje i škole kažnjeni su ne zato što su nekoga „diskriminirali“ zbog njihovog statusa LGBT osobe, nego zato što su prema svojoj savjesti prosudili da ne mogu podržati određeno ponašanje.
Na primjer, jedna cvjećarica u saveznoj državi Washington zaposlila je zaposlenika koji se identificirao kao homoseksualac i prodavala cvijeće istospolnim parovima deset godina. Tek kada ju je par zamolio da aranžira cvijeće za proslavu njihova istospolnog vjenčanja, ona je odbila, jer joj je savjest branila da svojim umjetničkim sposobnostima omogući ili pridonese takvomdogađaju. U stvarnosti ne postoji nacionalni problem slastičara koji napadaju ljude koji se identificiraju kao gay. Ne predstavlja im problem izrađivati rođendanske torte za kupce koji se identificiraju kao homoseksualne osobe, ali ima onih koji prema svojoj savjesti jednostavno ne mogu upotrijebiti svoje talente kako bi pomogli proslaviti istospolno vjenčanje tako što će ispeći kolač s dvojicom mladoženja ili dvjema mladenkama na vrhu.
Slično tome, vjerske agencije za usvajanje ne poriču da osoba koju privlači isti spol može biti dobar roditelj, ali su uvjereni, kao i milijuni Amerikanaca dobre volje, da imati dva tate ne može nadomjestiti mamu koja nedostaje. Zato agencije pri udomljavanju djece traže domove s vjenčanom mamom i tatom, i trebale bi biti slobodne tako činiti. Škole nemaju ništa protiv zapošljavanja nastavnika koje privlači isti spol, koji podržavaju njihovu vjersku misiju i žive njihova vjerska učenja. Ali neke su vjerske škole bile prisiljene otpustiti nastavnike koji su otvoreno potkopavali ta učenja svojim ponašanjem. Zakoni SORI dosljedno zanemaruju ove razlike. Zapravo, uklanjanje tih razlika glavni je cilj koji LGBT aktivisti žele ostvariti provođenjem ovih zakona.
3. Njihovi su izuzeci previše ograničeni. Ona zaštita vjerske slobode koju SB 100 i SB 344 uključuju previše je ograničena. Muž i žena koji vode slastičarnicu s jednim zaposlenikom izuzeti su iz zakona, ali ako prošire posao i zaposle dodatnog zaposlenika (prema SB 100) ili tri dodatna zaposlenika (prema SB 344), moraju se odreći svoje savjesti i podložiti se vladinim propisima i prisili. Udomiteljske agencije nisu izrijekom zaštićene, kao ni vjerske neprofitne organizacije, osim škola, koje izravno ne „kontrolira“ veća crkva ili denominacija. Zaposlenici vlade savezne države nisu zaštićeni, što bi uključivalo okružne službenike koji izdaju dozvole za brak ili vladine dužnosnike koji izražavaju svoja uvjerenja javno, na svojim Facebook stranicama ili negdje drugdje u svoje slobodno vrijeme. Nisu zaštićeni ni privatni poslodavci i zaposlenici koji ne žele biti prisiljeni obraćati se kolegama s „on“ ili „ona“ u suprotnosti sa stvarnošću (SB 100). To je loše za slobodu i loše za ekonomiju.
4. Njihovi su izuzeci podložni opadanju. Kako vrijeme bude prolazilo, bit će teško održati zaštitu vjerske slobode u SB 100 i SB 344. Upravo se to dogodilo sa sličnim zakonima SORI u Irskoj i u Washington D.C.-ju. Kada je Irska prvi put donijela zakon SORI, on je uključivao izuzetke za određene „vjerske, obrazovne i medicinske institucije“. U prosincu 2015. irski je parlament glasao da se ovaj odjeljak zakona opozove. Slično se dogodilo kada je Kongres zaštitio slobodu vjersku slobodu vjerskih škola u Kolumbijskom distriktu (D.C.) u pogledu seksualne orijentacije, ali u prosincu 2014. Gradsko je vijeće D.C.-ja glasalo je da se ta zaštita ukine. SB 100 i SB 344 više nego nagoviještaju kršenje vjerske slobode i slobode savjesti, jer će vladavina zakona SORI s vremenom progutati vjerske izuzetke. Naposljetku, jednom kada ustanovite načelo da su seksualna orijentacija i rodni identitet jednaki rasi, zašto ne bi dobili istu zakonsku zaštitu kao i rasa? Zašto moralno konzervativni ljudi ne bi bili žigosani kao zadrti, jednaki rasistima? Naravno, to je argument koji LGBT aktivisti iznose već godinama
5. Vjerojatno je da će se njihova politika o transrodnosti proširiti. SB 100 uključuje zaštitu utemeljenu na rodnom identitetu, ali izričito izuzima zahode, svlačionice, tuševe i druge objekte odijeljene prema spolu. S vremenom će, međutim, jednom kada bude ustanovljeno načelo da „rodni identitet“ jest i treba biti zaštićena kategorija, ova politika o transseksualnosti biti proširena, a izuzeci uklonjeni. Naposljetku, jednom kada ste priznali načelo da je rodni identitet utemeljen na osobnoj definiciji, a ne na biološkoj stvarnosti, zašto ljudi ne bi slobodno koristili zahod koji žele? U međuvremenu, vjerojatno bi bilo pravnih sukoba oko mogu li pružatelji zdravstvene skrbi ili osiguravatelji odbiti obaviti ili pokriti troškove operacija „promjene spola“ , a da se ne ogriješe o zakone SORI.
Slično tome, dok SB 344 uključuje zaštite utemeljene samo na seksualnoj orijentaciji, a ne i na rodnom identitetu, bit će snažnog pritiska za proširenjem ove politike. Jednom kada je ustanovljeno načelo da subjektivna „seksualna orijentacija“ jest i treba biti zaštićena kategorija, bit će teže argumentirati da subjektivni „rodni identitet“ manje zaslužuje istu zaštitu. Naposljetku, jednom kada ste priznali načelo da seksualna orijentacija zaslužuje zaštitu unatoč tome što je utemeljena na samoodređenju, teže je reći da druge vrste samoodređenih seksualnih identiteta također ne bi trebale biti zakonski pokrivene. Zapravo, u samom se prijedlogu zakona SB 344 nalazi uspostava novog povjerenstva koje bi proučavalo diskriminaciju na temelju rodnog identiteta i donosilo prijedloge novih zakona kako bi se „uklonila diskriminacija na temelju seksualnog identiteta.“
6. Potaknut će proliferaciju zakona SORI. Donošenje SB 100 i SB 344 stvorilo bi dojam trenda i dalo podršku aktivistima na državnoj i federalnoj razini koji pokušavaju ishoditi donošenje zakona SORI. Broj zakona SORI približava se točci u kojoj bi aktivistički savezni sudovi mogli proglasiti kako „dolazi do konsenzusa“ kako bi učitali SORI kategorije u postojeće federalne zakone, braneći „spolnu“ diskriminaciju, ili u sam ustav SAD-a. Takav zakon SORI koji su donijeli sudovi vjerojatno ne bi uključivao ikakvu izričitu zaštitu vjerske slobode. Pa ipak, donošenje „kompromisnog“ zakona u Indiani učinilo bi takav nacionalni pravni ishod tim vjerojatnijim.
Iz ovih razloga vjerujemo da argumenti uvjerljivo odnose prevagu protiv SB 100 i SB 344, ili bilo kakvih sličnih nacrta zakona SORI. Postoje odlučujuća načela i praktični razlozi zbog kojih takvi zakoni ne bi trebali biti doneseni. Oni bez iznimke uzrokuju štetu, a da to ne nadoknađuju dovoljnim pogodnostima. Nitko ne bi smio tvrditi kako zakoni SORI, u bilo kojem obliku, predstavljaju „pravednost za sve“.
U našoj trenutačnoj kulturnoj i političkoj situaciji, Amerika treba javnu obranu istina o ljudskoj prirodi, seksualnosti i braku. Amerikanci bi trebali slijediti primjer građana Houstona, koji su nedavno odbili svoj zakon SORI. Građani Houstona, većina kojih podržava promjene i koji su dvaput glasali za gradonačelnicu koja je otvoreno lezbijka, odbili su svoj zakon SORI s gotovo 60%-tnom većinom glasova, sa značajnom podrškom afro-američke i latinoameričke zajednice. Ovo pokazuje da odbacivanje prijedloga zakon SORI ne čini čovjeka „protivnikom različitosti“ ili protivnikom bilo čega. To pojedinca čini jedino prijateljem slobode i neprijateljem vladine prisile u slučaju prijevare s takvom velikom moralnom težinom.
Ranije smo izjavili kako je, nakon slučaja Obergefell Zakon o obrani Prvog amandmana idealna politika na federalnoj razini. Slične ciljane politike trebaju biti provedene na razini saveznih država. Iznimke uključuju zakon države Indiane SB 66, koji traži da državne i lokalne agencije, vlada i sudovi prvo utvrde da se uvjerljivo radi o vladinom interesu te koriste barem ograničavajuća sredstva prije nego što znatno opterete „temeljna prava“ koja jamči ustav savezne države, kao što su sloboda postupanja u skladu s vjeroispoviješću, sloboda govora, pravo na nošenje oružja te sloboda okupljanja. Ovo bi doista bila sloboda za sve građane Indiane.
Vjerujemo u slobodu te da se svi građani trebaju suprotstaviti nepravednoj diskriminaciji. Kada je tvrtka Mozilla Firefox prisilila Brendana Eicha da dade ostavku, smatrali smo da postupaju pogrešno. Ali nismo smatrali da bi vlada trebala kazniti tvrtku zbog postupanja prema njenim društveno liberalnim uvjerenjima. Isto tako, kada je televizijski kanal A&E uklonio Phila Robertsona iz emisije „Milijunaši iz močvare“, a lanac restorana i trgovina Cracker Barreluklonio njegove proizvode iz svojih trgovina, smatrali smo da čine krivo. Pa ipak smo smatrali da u vođenju svog posla trebaju biti slobodni postupati prema svojim moralnim uvjerenjima, koliko god ta liberalna uvjerenja smatrali zastranjelima. Na isti se način čak i oni koji se ne slažu sa slastičarom, cvjećarom, fotografom, agencijom za usvajanje ili vjerskom školom trebaju složiti da vlada te ljude ne bi smjela kažnjavati što vode svoj posao u skladu sa svojim moralnim i vjerskim uvjerenjima. Pa ipak zakoni SORI čine upravo to.
Ono čemu svjedočimo jest zapanjujuć primjer kulturne zavjere. Velika poduzeća i moćni političari koriste veliku vladu kako bi nametnuli svoje kulturne vrijednosti malim poduzećima i običnim Amerikancima. Kao što je Indiana to doživjela iz prve ruke prošlog proljeća, korporacijske elite koriste svoje povlastice i položaje moći kako bi naveli vladu da vrši prisilu na ljude čija se uvjerenja po pitanjima od dubokog moralnog značaja razlikuju od njihovih.
Zakoni SORI nisu ništa manje neizbježni nego što je to bio Amandman o jednakim pravima. Unatoč tome što se na početku činio nezaustavljivim, Amandman nikada nije odobren. Do danas ne postoji federalni zakon protiv spolne diskriminacije u javnim prostorima, pa ipak se takva diskriminacija smanjila u narednim desetljećima. Tako ni za pravedno postupanje prema ljudima koji se identificiraju kao seksualne manjine nije potrebno da Indiana donese nove zakone o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Istovremeno je najbolji način da Indiana zaštiti vjersku slobodu i slobodu savjesti svih svojih građana čija se moralna uvjerenja razlikuju taj da uopće ne usvoji politiku predloženih zakona SORI.
