Svi smo šokirani krvoprolićem u beogradskoj osnovnoj školi, gdje je jutros 14-godišnji učenik 7. razreda ubio hicima iz očevog pištolja osmero đaka i zaštitara, te teško ranio svoju profesoricu povijesti i još šestero djece, piše prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, koja se već trideset godina bori za zaštitu djece i njihova prava, za Narod.hr.

> U Beogradu u školi ubijeno osmero djece i čuvar: 14-godišnji napadač uhićen u dvorištu škole

Odličan đak koji je mjesec dana planirao ubijanje u školi

Koliko doznajemo iz prvih napisa u medijima uhićeni su i otac i majka dječaka jer je kod kuće imao pristup oružju. Ovaj događaj je ponovo pokrenuo silne debate, intervjue i interpretacije o tome tko je kriv i zašto se ovo dogodilo i kako je moguće da se, nakon SAD-a, događa i na ovim prostorima. Tim više što je dječak, koji je nakon krvoprolića uhićen, bio odličan đak i sudjelovao je na natjecanjima.  Kod tog navodno mirnog i prilagođenog dječaka, sada su pronađeni planovi za današnji napad i spisak učenika koje je namjerio ubiti. Koliko je za sada poznato, ovaj đak 7. razreda napad je planirao proteklih mjesec dana.

Svi se pitamo što je mogući uzrok? U nekim napisima spomenuto je da je dječak bio žrtva vršnjačkog nasilja u jednom razredu, nakon čega je premješten u drugi razred u istoj školi, gdje je također bio buliran. Spominje se i negativna ocjena koju je dobio iz povijesti, iz koje se inače natjecao kao odličan učenik. A  pucnjavu se odlučio provesti u vrijeme kad je njegov razred imao sat povijesti, jer mu je cilj bila i profesorica.

Profil adolescenta, school shootera, u SAD-u

Kao i inače neću komentirati konkretan slučaj, ali se želim osvrnuti na dosad poznate podatke i analize o tzv. school shootingu u SAD-u gdje su ovakvi učenički krvavi pohodi u školama već, možemo čak i tako reći, masovna pojava. Njihove analize pokazuju da je većina počinitelja school shootinga – muška djeca, adolescenti iz obitelji srednje klase. Usamljeni su i izolirani, a nastavnici i vršnjaci ih opisuju kao neobične u socijalnim odnosima. Imaju mali broj prijatelja. Izvješća također upućuju da ih je većina bilo žrtvom bullyinga, verbalnih i fizičkih provokacija i ponižavanja, uživo i/ili putem interneta. Kao njihovi motivi najčešće pretpostavlja da su osveta i odmazda. Slično ovom današnjem slučaju, u krvavi pohod mnogi od njih kreću s idejom koga treba smaknuti, iako neki pucaju i nedskriminativno, kao da žele smaknuti sve u svojoj sadašnjoj ili bivšoj školi.

Hirschijeva teorija socijalne kontrole govori o važnosti socijalnih veza, čije kidanje ili slabljenje dovodi do rizika za počinjenje zločine. Primjerice, djeca koja pucaju u školi u sebi dugo nakupljaju ljutnju, frustraciju, razočarenje… koji nastaju kao rezultat stvarnog ili percipiranog vršnjačkog nasilja nad njima. Nakon što tjednima i mjesecima skupljaju takve emocije, a nemaju dovoljno bliskih osoba, ne osjećaju se pripadnicima niti neke grupe niti zajednice, niti imaju razvijene mehanizme i strategije za nošenje sa stresom, što sve ih može dovesti do toga da krenu u fizički napad. Racionaliziraju svoje postupke slično kao što teroristi opravdavaju ubijanje nevinih žrtava. Prema toj teoriji ta djeca ne vide nikakvu svoju budućnost nakon planiranog pucanja u školi (adolescenti i inače žive u sadašnjosti, ovdje i sada, ne percipirajući budućnost).

Obitelj, škola i institucije imaju sve manje utjecaja na djecu i mlade

Činjenica jest da obitelj i institucije imaju sve manje utjecaja na adolescente koji onda krše i socijalne norme i socijalna očekivanja. Kao što smo već naveli, ova djeca „school shooteri“ svakako imaju teškoće u regulaciji emocija i nemaju razvijene mehanizme za sučeljavanje sa stresom i s teškoćama.

Istraživanja pokazuju da je privrženost školi jedan od najznačajnijih prediktora mentalnog zdravlja u adolescenciji, a škole i edukativne institucije su uz obitelj važne za razvoj empatije, suosjećanja, prilagođenosti društvu i poštivanju pravila i zakona.

Znači, obitelj, prijatelji, nastavnici uče djecu kako se suočiti sa frustracijom, odbacivanjem, razočarenjem… Adolescentima je za podršku razvoju i njihovoj otpornosti i mentalnom zdravlju važna podrška odraslih empatičnih osoba kojima vjeruju i koji će im podržavajući ih u svakodnevnim situacijama malih i velikih frustracija dati snažnu bazu za razvoj dobre slike o sebi, samopouzdanja i samopoštovanja. Tako će naučiti kako nositi sa stresovima i teškim životnim situacijama, koje neminovno svi doživljavamo.

A tko danas uopće djecu uči kako se na zdrav način nositi sa stresom, frustracijom, neuspjehom… i kako primjereno izražavati ljutnju i kontrolirati impulzivnost? Sve je to potrebno kako bismo spriječili da se kod rizične djece razviju autodestruktivna i destruktivna ponašanja.

Važnije nam je imati odlikaše, nego zadovoljnu, sretnu i samopouzdanu djecu

Nažalost, a posebno je to naglašeno u ovo doba godine, djecu sve više tretiramo kao „ocjenu“ (vrijediš toliko koliki ti je prosjek ocjena u školi). U školi im punimo glavu nekim znanjima koja im nikad neće trebati, a ne učimo ih ovim važnim životnim lekcijama. Cijelom sustavu je važnije da imamo odlikaše, nego sretnu, zadovoljnu, samopouzdanu djecu koja će se znati nositi i s dobrim i lošim životnim situacijama.

Iste priče pričam i ovakve tekstove pišem već 30-tak godina, a nasilje u kojem su djeca počinitelji i/ili žrtve postaje iz godine u godinu sve okrutnije i okrutnije, do ovakvog nezapamćenog pokolja u školi.

Nadam se da će se barem sada, nakon ovog strašnog slučaja, oni koji donose odluke u sustavu obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi ozbiljno trgnuti i osmisliti programe neophodno potrebne za mentalno zdravlje naše djece, a koji će biti dostupni svakom djetetu u Hrvatskoj. Nadam se i da će od sada škole puno ozbiljnije reagirati na svaki oblik vršnjačkog nasilja. Nadam se da ćemo sve protokole, planove, strategije…. koje sjajno zvuče deklarativno na papiru napokon pretvoriti i u praksu i u svakodnevni život naše djece.

> Buljan Flander: Ovako možete prepoznati da su djeca izložena seksualnom zlostavljanju

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.