Kontroverzni film “Dnevnik Diane Budisavljević” Dane Budisavljević, koji lažno prikazuje kardinala Stepinca, ali i cijeli hrvatski narod, dobio je suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja za uključivanje u nastavni kurikul za učenike osnovnih i srednjih škola.

Ministarstvo je odobrilo i predloženu stručno izrađenu metodičku pripremu nastavne jedinice “Dnevnik Diane Budisavljević i period Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj”, ustvrdivši da je je promišljena i s jasno određenim odgojno-obrazovnim ishodima. Dalje se tvrdi u obrazloženju da je film podržan jer se nastoji skrenuti pozornost mladih i senzibilizirati ih na različite oblike netolerancije i diskriminacije, a prikazivao bi se učenicima od 13 do 18 godina u okviru projektnog dana ili kao školski projekt koji će ih potaknuti na promišljanje i pozitivno djelovanje.

Edukativni materijali vezani uz film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ dijelom su projekta ‘Dnevnik Diane Budisavljević – od filma do virtualnog muzeja’ čiji je razvoj podržalo Ministarstvo kulture.

U filmu Dianu Budisavljević glumi Alma Prica, a glume i članovi ekstremno lijeve platforme Možemo – Urša Raukar, i Vilim Matula, bivši član Centralnog komiteta, koji nakon nedavnih izbora ulazi u Sabor.

Film je igrano-dokumentarni hibrid u kojem redateljica koristeći se selektivno dokumentarnom građom bez popratnog objašnjenja uzročno-posljedičnih veza, postiže zamjenu teza.

Prešućuje se povijesni kontekst, a zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca portretira se kao kukavicu, “ustaškoga ispovjednika“ i pasivnog promatrača ustaških zločina, dok mu Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević održava govor o moralu. Takvim portretiranjem prešućuje se humanitarni angažman kardinala Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata.

Stigmatizacija kardinala Stepinca i hrvatskog naroda

“U filmu ne postoji rat. Drugi svjetski rat, kao najstrašniji i najrazorniji u povijesti ljudskoga roda. Četiri su čitljive okosnice filma: nestanak Drugog svjetskog rata, “tajno” spašavanje djece od strane Dijane Budisavljević, stigmatizacija Katoličke crkve, posebno kardinala Stepinca i stigmatizacija hrvatskoga naroda”, upozorio je za HKV književnik i novinar Javor Novak.

“Stigmatizacija kardinala Stepinca (u ovom najnovijem pokušaju) na razini je iste one koju mu je prijeki komunistički sud pokušao nakalemiti: lažne optužnice, lažne presude. To što scenaristički dvojac Budisavljević-Paljan 2019. ponavlja istu laž, predstavlja karikaturalnu ali patološku negaciju povijesnih činjenica. Opće je poznato kako je kardinal bio veliki problem za Pavelića zbog svojih čestih pisama i zahtjeva da se ljudski životi spase a progoni i smaknuća prekinu. Postoji u vrelima i njemački izvještaj poslan u Berlin kojim se nacističku vlast upozorava na kardinala Stepinca kao što se i iznosi tvrdnja da bi kardinal već odavno izgubio glavu da se tako ponaša u Njemačkoj. Pri svemu tome, prilično je iritantno kako lavira HRT: jedan tjedan donosi dokumentarac o kardinalu s povijesnim činjenicama, drugi tjedan donosi stare velikosrpske konstrukte. Je li mu stajalište da nema stajališta?”

“Da su tvrdnje za stvarne žrtve (baš kao što su to i nama) kontraproduktivne zbog tendencioznosti i poluistina, najbolje nam pokazuju dva vrlo duga, pomno birana kadra. Jednom je to Trg bana Jelačića pun građana koji dižu desnicu na nacistički pozdrav, a drugi put je to isti taj trg kad mnoštvo građana pozdravlja ulazak partizana (ma što oni povijesno tada bili). Kao da su to isti ljudi, isti broj ljudi i oduševljenje cijelog naroda s večeri na ujutro. Vađenjem iz povijesnog konteksta, ovi su događaji (unatoč razmaka od četiri i po godine te unatoč različitih krupnih ratnih operacija u Europi i u svijetu) vječno željena “krunska” osuda “prevrtljiva i pokvarena” hrvatskog naroda. Jer, ako su pozdravljali naciste onda su svi Hrvati i sami nacisti. Povijest međutim kaže da je hrvatski narod nakon proglašenja NDH oduševljeno pozdravljao nastanak hrvatske države nakon svih velikosrpskih zločina, Aleksandrove diktature, revolverskog atentata na Radića i na hrvatske prvake usred beogradske Skupštine. To naravno nije bio bjanko placet za ustaške ratne zločine koji su se kasnije odvijali. Isto tako, to pljuvanje po hrvatskom narodu 1945. kada u Zagreb ulaze tzv. osloboditelji ne prikazuje nikakav plebiscit hrvatskoga naroda već pljesak dijela onih koji su tada ostali u gradu. U filmu, kako ne postoji Drugi svjetski rat, tako ne postoji ni strahovit egzodus iz Zagreba pred komunistima a ni masovni zločini Titovih partizana koji su potom uslijedili od Vardara pa do Triglava. Konteksta u filmu, i opet, nema.”, upozorava, između ostalog Novak.

Izmišljena priča

Ugledni hrvatski povjesničar dr. sc. Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest, podvrgnuo je preispitivanju prikazivanje uloge Diane Budisavljević u spašavanju srpske djece u NDH u znanstvenom članku.

“Kada je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe, smatram pretjeranom. Čak se i iz tih krugova može čuti da im se priča o njihovoj heroini ponekad čini “izmišljenom” jer im je “teško pojmiti” da je režim poput ustaškog uopće dopustio Diani Budisavljević spasiti toliko djece. Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim — “po nalogu Poglavnika” — tu akciju odobrio i proveo. U vezi s navedenim slažem se s tvrdnjom povjesničara Tomislava Dulića koji je zaključio kako su nedvojbene zasluge Diane Budisavljević oko spašavanja srpske djece i vođenja kartoteke koja će kasnije omogućiti da neka od njih budu spojena sa svojim roditeljima, ali je istovremeno svojim radom “nesvjesno” pomogla politici Ante Pavelića da napuštena ili od roditelja odvojena srpska djeca budu razmještena po hrvatskim obiteljima.”, ističe, između ostalog dr. sc. Barić, čiju analizu možete u cijelosti pročitati na Hrčku.

11 podvala dosadnog, manipulativnog, povijesno netočnog filma

Publicist i istraživač Igor Vukić film je više puta analizirao te ga ocijenio dosadnim, manipulativnim i povijesno netočnim. Ističe da film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama, a podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe.

Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina, upozorava Vukić.

Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević koje je izdvojio Igor Vukić:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila 10.000 djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje kardinala Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira.

Izvor: narod.hr