U podcastu “55 minuta kod Željke Markić” gostovao je književnik Miro Gavran.
O drami Judita i dramama koje su objavljene ove godine
Obradovalo me što je u ovoj godini, kada slavimo 500. obljetnicu objavljivanja Marulićeve Judite, Mozaik knjiga odlučila objaviti taj roman.
Ja sam prije 20 godina objavio taj mali roman “Judita” u kojem mlada udovica pripovijeda svoj život u prvom licu. Taj roman je imao doista velik uspjeh i u ovih 20 godina Mozaik knjiga je pripremila taj roman na način da u knjizi bude biblijski tekst o Juditi, da bude Marulićev ep i da bude, na kraju, 13. izdanje mog romana. To je zaista predivno izdanje i mene je jako obradovalo.
Ta moja Judita je u 20 godina imala i 12 prijevoda na različite jezike: katalonski, ruski francuski, slovački, bugarski, slovenski… Na neki način ta moja mala obljetnica s ovom velikom Marulićevom značajnom nacionalnom obljetnicom se malo se poklopila, ja sam se tu “ugurao” kod Marulića i Mozaik knjiga je to objavila.
Kada sam napisao Juditu nisam znao da ću kasnije nastaviti na tragu tih biblijskih motiva, pa sam nakon 2 godine objavio roman “Krstitelj”, a nakon 4 godine objavio roman “Poncije Pilat”, pa je tako nastala ta biblijska trilogija.
Ova godina mi je na neki način također jubilarna jer je Mozaik knjiga objavila knjigu mojih odabranih drama.
O premijerama svojih drama u Poljskoj i drugim zemljama u inozemstvu
Ja mislim da smo mi Hrvati, Poljaci, Česi… na istoj valnoj duljini – to su zemlje koje obožavaju kazalište. Njima je odlazak u kazalište dio uobičajenog rituala. Poljska je velika zemlja – prvi put su izveli moju dramu “Ljubavi Georga Washingtona” na sjeveru Poljske, a u novije vrijeme su izvedene mnoge moje drame u Krakowu. Krakow mi je izveo čak 4 moje predstave – “Sve o ženama”, “Sve o muškarcima”, “Hotel Babilon” i “Muž moje žene” – dosad su izveli preko 1600 puta… Također su napravili “Gavran fest” 2013.
Poslije Krakowa je bila i Varšava, Katovice, Ščečin, Čenstohova…
Za svaku malu zemlju zgodno je da se predstavlja na svim razinama. Mi smo sretni kada je sport u igri, ali moramo i na kulturnom planu predstavljati Hrvatsku. Ja se sjećam kada sam, kao srednjoškolac, gledao poljskog Marožeka, pa sam gledao Havela za kojeg tad nitko nije znao da će kasnije biti predsjednik i sve te pisce koji su dolazili iz srednje Europe. Kansije, kada sam u te zemlje sam došao kao pisac, osjećao sam se kao da već znam o njima… Pa se dogodilo i da sam roman “Kafkin prijatelj” napisao nakon mnogo puta što sam bio u Pragu. Uvijek sam imao osjećaj da sam u gradu Franza Kafke, išao sam u slavensku kavanu u koju je on zalazio, šetao Višehradom gdje je i on šetao… Onda mi roman počinje upravo tako – da on šeće Višehradom…
Neke stvari koje su bile upisane u moje odrastanje kao da su me pripremale za neke teme… Taj neki humor sam ja dobivao od Čeha, Slovaka, Poljaci su imali malo mračniji humor… Mi smo dobivali nešto od Mediterana – od Primorja do Dubrovnika – kao u kuharstvu, zanimljivo je kad se prožmu ti utjecaji… To sve na nas djeluje, i na pisce, glumce, redatelje – to nas obogaćuje i na neki način to onda vratiš drugima…
U razgovoru s glumcima u Parizu vidim da oni itekako prate što se zbiva u istočnoeuropskim zemljama. Oni su osjećali da mi ipak drugačije živimo. Kao što su imali možda onaj moment prepoznavanja hispanoameričke književnosti – svi oni su prvo bili prepoznati u Francuskoj, pa su onda osvojili Europu. I tako jedni druge osvježujemo i vraćamo ono što smo jedni od drugih primili.
O svojim romanima kojima se radnja događa u prošlosti
Dosta ima mojih romana koji su u suvremenosti, poput Zaboravljenog sina ili Kako smo lomili noge.
Ali, ovi romani, recimo, biblijski ili “Kafkin prijatelj” – ja i kad odem u prošlost, uopće nemam osjećaj da se obraćam nekog drugoj publici. Nego upravo ovoj. U prošlosti tražim ono što je nama danas bitno, uprisutnjujem ju.
A “Nekoliko ptica, jedno nebo”, roman gdje je fra Didak Buntić glavni junak, taj roman mi je beskrajno drag jer on na neki način povezuje sve što je meni bitno – tu je moja Slavonija, gdje sam se ja rodio, tu su moji hercegovački korijeni po tati i po mami. Fra Didak Buntić je bio veliki humanitarac, čovjek koji je u doba Prvog svjetskog rata, kad je vladala velika glad i jako puno djece umiralo, napravio konvoje te, neki kažu između 15 i 17 tisuća ljudi odveo iz Hercegovine u Slavoniju i u Srijem spašavajući ih od gladi. Danas vidimo mnoga hercegovačka prezimena u Slavoniji – mnogi su ostali tamo. Ja sam onda tu upleo jednu emotivnu priču. Dakle, mladi Jure od 14 godina i Jelena koji kreću tim vlakom… Ali pratim i unuka tog Jure u 80-tima i 90-tim godinama u Zagrebu, u Novoj Gradiški, kasnije u Mostaru i Međugorju itd. Sve to što je meni bitno se tu isprepliće. Fra Didak Buntić je naš “Schindler” prije Schindlera. To je toliko snažna tema…
Pripremu za pisanje tog romana mi je na neki način olakšao međugorski župnik fra Marinko Šakota koji me zapravo potaknuo na to. On i Mario Vasilj, urednik časopisa “Mir Međugorje”. Oni su prije par godina imali ideju da se obradi ta tema te su me nazvali i pitali bih li ja napisao filmski scenarij o tome. Oni su došli k meni u Zagreb i donijeli hrpu knjiga i materijala. Ja sam počeo to proučavati i, nakon što sam rekao da filmski scenarij neću nikada napisati, zaključio sam da bih mogao napisati roman. I onda sam nazvao te ljude i rekao da je to moja tema, ali da neće biti filmski scenarij nego roman. Bila je jedna odlična anegdota: mene je nazvao Mario i rekao da bi došao s fra Marinkom i našli smo se u slastičarnici. On je za fra Marinka stalno govorio “kolega”. I ja sam iz razgovora shvatio da su oni bili zajedno u sjemeništu i bio sam uvjeren da je on isto svećenik kao i fra Marinko. Nakon mjesec dana dolaze oni ponovno k meni. Ja sam njih pozvao, Mladena je skuhala ručak, ja kažem, doći će dva svećenika. I odjednom, u sred ručka, Mario kaže: “Fra Marinko će ostati, a ja idem obići svoju punicu”. I onda smo shvatili da su oni bili kolege u sjemeništu, ali da je Mario odustao i da sada ima suprugu i djecu.
O pisanju romana o fra Didaku Buntiću
Je li mi bilo teško pisati taj roman? Mislio sam da će mi to biti teško napisati jer je riječ o putovanju kroz vrijeme, kroz tih 100 godina. Međutim, nešto se dogodilo, valjda to što mi je tema bila važna i kad je to “kliknulo” – ja sam u 4-5 mjeseci to napisao. I evo, 4 izdanja su tu.
Knjigom sam popularizirao fra Didaka Buntića. Bilo je bitno da se za 100. obljetnicu napravi nešto takvo. Drago mi je da sam dio te priče. Fra Didak Buntić je u biti bio po mnogočemu značajan. On je čovjek čiju su metodu opismenjavanja odraslih 50-tih i 60-tih godina Ujedinjeni narodi počeli koristiti u nekih 10-ak afričkih zemalja. On se prije tog humanitarnog konvoja istaknuo inzistirajući na tome da se i mladići i djevojke opismene i našao i metode kako ne samo djecu, nego i odrasle, opismeniti. Po meni, on je na više razina značajan. Na kraju, njegovo je djelo i prekrasna crkva u Širokom Brijegu. On je pozvao klesare iz Italije koji su radili na tome, ali je pozvao i šegrte iz cijele Dalmacije, Hercegovine i, radeći tu crkvu, mnogi su se školovali u klesarskom zanatu i kasnije to znanje prenijeli kroz Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku… On je, osim spašavanja katoličke djece, spasio i oko 2.500 tisuće pravoslavnih i oko 700-800 muslimana i gledao je da svi oni na konvoju imaju svog dušebrižnika.
Najljepše mi je bilo kad je roman izašao – dolaze mi ljudi na promocijama u Osijeku, Vinkovcima i kažu mi da su u tom konvoju bili njihove bake, djedovi, donose mi njihova pisma. To je bilo dirljivo.
O pokretanju Teatra Gavran zajedno sa suprugom Mladenom
Moram biti iskren, mi smo uvijek voljeli ono što je putujući teatar i ono što je glumački teatar. Nije bilo dilema da nam do toga. I Mladena i ja smo imali isti pogled na kazalište u smislu – nama je bilo žao kad nastane jedna premijera da ona ostane na jednoj izvedbi i možda 10-15 repriza, što se često znalo događati u institucionalnim kazalištima. Nama je mjerilo uspješnosti neke predstave broj repriza. I vidjeli smo da su glumci sretni kad jako puno igraju. Tek onda mogu dati maksimum. Ali, to zaista nije lako. Mi smo, objektivno, sluge tog Teatra Gavran, nismo gospodari. I to je zaista puno posla. Ali velika radost je da mi izabiramo svoje suradnike – redatelje, glumce, scenografe, kostimografe, kompozitore. Blagoslov je kad čovjek može izabrati suradnike koji su njemu bliski po shvaćanju umjetnosti, po odnosu prema poslu… I nekim kazalištima i nekim ansamblima dođe nekad do zasićenja – ljudi su odlični, ali po 7., 8.. 9. put igraju s istim partnerom… Kad ti glumci dođu u grupu kao što je naša, oni se isto osvježe u susretu s drugim glumcima s kojima nikad nisu igrali.
Posao pisca, producenta, glumca i redatelja – nije to toliko daleko. Pogledajmo, bilo koji uspješniji glumac u Americi, Njemačkoj – on postaje i producent jer želi producirati ono što on voli zajedno s onima s kojima želi surađivati. Tako da se to isprepliće. To je isto kreativno – biti producent je kreativan posao, ali ima i prozaičnih trenutaka koje čovjek mora odraditi… Ja nekad volim reći: “Nema poezije bez proze”.
Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?
Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.
Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:
- Prijavite se na YouTube na računalu.
- Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
- Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)
Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.
Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.
>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije
Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.
Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest
Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni
Izvor: narod.hr
