Krešimir Miletić, otac petero djece, socijalni radnik i poznati aktivist gost je emisije 55 minuta kod Željke Markić. Povod razgovora je njegovo iskustvo koje ima u radu s počiniteljima nasilja među maloljetnicima i nasilju u obitelji o čemu je bila riječ posljednjih nekoliko tjedana u medijima.

O radu centara za socijalnu skrb

Primjetili smo reakciju u medijima i različitih inicijativa koje su prst uprle u socijalne radnike kao takve što je pogrešno zato što rad s obiteljima nije samo stvar centara za socijalnu skrb nego je tu i pravosuđe – suci koji donose odluke. Primjerice, odluku o izdvajanju iz obitelji ne donosi Centar za socijalnu skrb već sud, kao i odluku o povratku u njezinu obitelj. Centar za socijalnu skrb i stručni tim koji radi na takvim slučajevima daje svoje mišljenje i uvid koji u radu s korisnicima stječe. Potrebno je naglasiti da je svaki čovjek i svaka životna situacija individualna. Jedan od otežavajućih faktora koji utječe na procjenu u obitelji je što korisnik u kontaktu s Centrom za socijalnu skrb često skriva stvarnu situaciju iz svoga života u cilju stjecanja benefita iz sustava, prmjerice novčane naknade, pa će se prezentirati u skladu s očekivanjima sustava, odnosno dati najbolju sliku o sebi – neke situacije će korisnik skrivati, a neke uljepšavati. Socijalni radnik ne može predvidjeti što će bilo tko napraviti za pola sata ili nakon dva dana. Ako netko ima problem s nasiljem, može se uočiti kod korisnika postojanje takvog ponašanja, ali ne može se predvidjeti da će se dogoditi tako radikalna situacija kakva je bila kod Nikoll. Socijalni radnik primarno pruža potporu onima koji se ne mogu samostalno brinuti o sebi ili svojoj djeci i ostvarivati svoja temeljna prava. Naime, velika je razlika ako netko nekvalitetno hrani dijete ili ga izgladnjuje. Ako netko nekvalitetno hrani dijete, roditelja se podučava kako će hraniti svoje dijete kvalitetno. Postoji spektar koji ide od grubih kršenja prava djeteta do onoga o čemu se u najvećem broju slučajeva radi, a to je manjak kompetencija, znanja i vještina roditelja.

O iskustvu u radu s djecom

Djelovao sam u provođenju Mjere nadzora nad izvršenjem roditeljskih obveza, što znači da sam radio s dječaima – maloljetnim delikventima jer se smatralo da će muška osoba ostvariti bolji kontakt i utjecaj s dječacima od kolegica. Mjera se kod nekih obitelji primjenjivala godinu dana, a kod nekih dulje. Prvi period primjene mjere, koji traje nekoliko mjeseci, stjecanje je temeljnog povjerenja djeteta i socijalnog radnika. Ali iako je fokus na djetetu, socijalni radnik radi s cijelom obitelji. Roditelji i njihovo ponašanje utječu na to kako će dijete reagirati. Uočili smo da su ponašanja kod djece u toj dobi reakcija na nešto što dijete iznutra proživljava u atmosferi u kojoj živi ili u odnosu roditelja prema djetetu. Najviše uspjeha imao sam s korisnicima kad smo identificirali probleme s roditeljima – roditelji koji neprestano kritiziraju, koji ne znaju pohvaliti, koji djetetu nije uputio lijepu riječ ili pohvalu, a kod djeteta buja nezadovoljstvo i frustracija koja ide prema agresiji. Kad primjetim određeno ponašanje kod djeteta onda pokušam s djetetom otkriti gdje bi bili uzroci takvog ponašanja da se ponašanje može promijeniti. Zatim se radi na motivaciji toga djeteta – da dijete unatoč nepromjenjenoj situaciji u obitelji preuzme kontrolu nad svojim životom i svojim odlukama. Ljudski odnos u kojemu socijalni radnik ne osuđuje i ne odbacuje dijete puno znači za to dijete. Kroz to povjerenje dolazi se do otvaranja u kojem će dijete prihvatili socijalnog radnika ili neće. Ako ga prihvati tu je već vjerojatnost da će se dogoditi neka promjena.

O opterećenosti sustava birokracijom i pogreškama

Mjeru sam provodio u jednoj ili dvije obitelji i tome sam se mogao posvetiti. Ako radite s 200 ili 250 korisnika to je nemoguće. Osobito kad se uzme u obzir činjenica da se osim razgovora s drugima socijalni radnik bavi s puno papirologije jer za svaki susret se moraju pisati izvješća, zabilješke, voditi evidencije, a to se ne može odraditi u jednom radnom danu. I kako će jedan socijalni radnik imati uvid za konkretnu situaciju od tolikog opterećenja? Na strani sam kolega jer znam za situaciju u kojoj rade i pogreške će se događati ali greška je u ovome smislu relativan pojam jer se ne može predvidjeti kako će netko reagirati. Mogu razgovarati s osobom koja će biti suradljiva i konstruktivna i mi ćemo proći sve zadatke od prošloga puta i vi ćete zapisati da je osoba bila suradljiva, da je ispunila što je bilo dogovoreno i zapisuje se pozitivno mišljenje. Nakon godine dana se treba dogoditi revizija onoga što se događa u obitelji i ispred tebe je osoba koja u razgovor i tijekom praćenja pokazuje pozitivne promjene. U slučaju s Nikoll to je završilo tragično ali u deset tisuća drugih slučajeva nije.

O mjeri posvojenja

Mjera posvojenja je mjera kojoj se zadnjoj pristupa. Djetetu se ne oduzimaju samo biološki roditelji nego dio identiteta, ono pripada određenoj lozi i obitelji, nego se raskida pravna veza između djeteta i njegove obitelji. Naš sustav ide za time da je moguće promijeniti ponašanje korisnika i da će on naučiti nešto novo i promijeniti se. Nije zadatak države da obitelj u kojoj nešto ne funkcionira razdvoji jer time se stvaraju novi problemi. Odvajanje je šok, to je stres i ostavlja posljedice. Nakon smrti roditelja, rastava braka je najjači stresor koji ostavlja trajne posljedice za dijete na način kako će emocionalno funkcionirati i hoće li biti sposobno ostvariti trajne veze s drugom osobom tijekom svoga života i hoće li ono imati probleme u braku zbog preuzetih modela u obitelji.

Kod posvojenja se ide na polako približavanje djeteta i posvojitelja. Nekad u pripremnom periodu ne profunkcionira taj odnos. Uz to, tu je problem teško posvojive djece. Ima djece koja dođu u određenu dob koji su prošli puno razgovora pa nisu posvojena tu ulaze romska djeca, djeca s teškoćama u razvoju, djeca s invaliditetom. Postoje roditelji koji posvajaju teško posvojivu djecu, ali podloga svega toga bilo je da je taj put bio vrlo težak i prilagodba je jako puno tražila. Međutim, ako su zadovoljeni svi preduvjeti za posvojenje nije u redu da ne dođe do posvojenja jer dijete što je starije teže se prilagođava novoj situaciji.

O važnosti odrastanja djeteta u biološkoj obitelji

Činjenica da su za zdravi razvoj djeteta bitne obje uloge – i majke i oca i da muško dijete koje promatra odnos majke prema ocu i oca prema majci i razlika koju primjećuje između sebe i majke identificira njegovu muškost. Ja sam muško toliko što sam različit od nekoga tko je žena. Ako nema žena onda meni ništa ne znači da meni netko kaže da sam ja muško. Ja sam muško jer postoji žena koja postoji pored mene koja je različita od ovoga muško, mi smo komplementarni.

Bitno je da se djetetu ponudi model koji je najbolji za njegov psihološki razvoj– da dijete vidi i muški i ženski model i da iz odnosa svoga oca prema svojoj majci uči i formira svoje stavove i modele ponašanja koje ću formirati u odnosu prema svojoj supruzi. Koliko se puta zateknemo da vidimo modele ponašanja koje smo nesvjesno preuzeli od svojih roditelja. I kome ćemo reći od svojih roditelja da su nebitni? Ako su dva muškarca u redu, poručuješ svojoj majci da je bila nebitna za formiranje tvojih stavova i za tvoj  psihofizički razvoj. Postoje faze u kojima je otac jako važan i faze u kojima je važna majka što vidim kod svoje djece – imam tri sina i dvije kćeri.

O tome što se podrazumijeva pod nasiljem u obitelji

Nasilje je vrlo široko definirano. Ljudi misle da je nasilje ono fizičko, seksualno. Ali psihološko nasilje je važno u nju ulazi svaka uvreda. Ako žrtva osjeća da joj je povrijeđeno njeno dostojanstvo, da se osjećala uznemireno zbog nečega – povišenog tona, omalovažavanja pred prijateljima u društvu, pričanje anegdota koje ponižava tu osobu pred nekime, sve je to unutar definicije nasilja u obitelji i radi svega toga pojedinac može završiti na prekršajnom sudu. Postoji li ijedna obitelj u Republici Hrvatskoj koja je izuzeta iz ove definicije nasilja. Psovke su prisutne u većem broju hrvatskih obitelji. Svako vikanje, psovka, ljutnja, svađa, sve to ulazi u definiciju nasilja i sve bi to završilo na sudu i može biti jedna od mjera koju sud može odrediti. Primjerice, sud može odrediti da osoba ne može više živjeti u tome kućanstvu, ako se sumnja da će počiniti fizičko ili kazneno djelo sud može odrediti zabranu prilaska osobi ili odrediti psihosocijalni tretman počinitelja nasilja radi otklanjanja nasilničkog ponašanja počinitelja ili ako postoji opasnost da bi počinitelj mogao ponovno počiniti nasilje prema članovima obitelji.

O psihosocijalnom tretmanu u obitelji

Struka predlaže da se počinitelj uključi u tretman preko Centra za socijalnu skrb bez da to sud odredi jer počinitelj je također žrtva. Temeljni cilj psihosocijalnih tretmana je da se nasilje suzbije na način da se kroz razgovore takvu osobu nauči da komunicira na drugačiji, primjereniji način. Naravno, mjera je primjenjiva za slučajeve u kojima je prisutan veći stupanj popravljivosti i gdje u inicijalnom razgovoru počinitelj pokazuje minimalnu svijest i preuzimanje odgovornosti za ono što je počinio. U jednoj obitelji se na taj način poboljšao odnos supružnika. Jedan klijent je tvrdio da je on jedini koji zarađuje i donosi novac u kuću. I zatim smo odlučili s njime napraviti popis: koliko bi koštao sat čuvanja djece, sat instrukcija s djetetom, sat peglanja, sat kuhanja ručka i zbrojili na mjesečnoj razini koliko bi njegova žena zaradila. I izračunao je da bi njegova žena zaradila dva puta više od njega. I nasmijao se i shvatio da je bio nerazuman i nezahvalan i da nije cijenio što njegova žena toliko radi. Ali to je bio jedan slučaj u kojem se nikad više nije dogodio čin nasilja i počinitelj se nije vratio na prekršajni sud. Ljudi su bili zahvalni što su odradili takvu mjeru.

Više o iskustvu Miletića u sustavu socijalne skrbi pogledajte na: https://www.youtube.com/watch?v=oshU2FPYgjo

Izvor: narod.hr