Tijekom subote održani su Hodovi za život u Slavonskom Brodu i Imotskom. U Slavonskom Brodu moglo se čuti potresno iskustvo Svjetlane Živković, majke koja je imala iskustvo pobačaja i dugogodišnje volonterke Hoda.

Prenosimo njezine riječi u cijelosti:

“Srdačan pozdrav svima vama koji ste svojim prisustvom danas obogatili Hod za život!

Nakon što ste čuli znanstvenu stranu ove, danas tako sporne, tematike, mene su zamolili da s vama podijelim svoje iskustvo stvarnosti pobačaja. Zovem se Svjetlana, iz Slavonskog Broda sam. Vodim pučku kuhinju. Pobačaj kojim sam napravila ne samo da je prekinuo život mog nerođenog djeteta, već je razorio i moj život i život mog muža i nanio toliku štetu mojoj drugoj djeci.

Kad sam bila malo dijete, pojma nisam imala ni što su djeca, niti da li su živa ili nisu živa u majčinom trbuhu. Kako sam odrastala, rasla je i moja spoznaja i s 15 godina bila sam potpuno uvjerena u to da je pobačaj pogrešan, da ubiti svoje vlastito dijete mora biti najgora stvar koju osoba može napraviti. Da se mene onda pitalo što treba s takvim ženama napraviti, odgovor bi nesumnjivo bio neka doživotna kazna.

> Hod za život, obitelj i Hrvatsku održan u Slavonskom Brodu i Imotskom: Obilježen pjesmom i snažnim svjedočanstvima

Promjena u životu

Međutim, nakon krizme i ja sam kao i većina krizmanika prestala ići u crkvu. Neću vas zamarati detaljima, neka vam bude dovoljno ako vam kažem da u to vrijeme nema te zapovijedi Božje koju nisam prekršila, osim te jedne – pete. Čak i na dnu dna znala sam da je pobačaj zlo iznad svih i mislila sam da to nikad ne bih mogla učiniti.

Svoje prvo dijete rodila sam u vrlo teškim okolnostima. Moj je tadašnji partner tražio da ga pobacim, ali uspjela sam se tome oduprijeti. Nisam pobacila. Rodila sam ga i 7 se godina o njemu brinula kao samohrana majka. Nakon 7 godina, ušla sam u vezu s muškarcem koji će kasnije postati moj muž. Ostala sam trudna. On se radovao djetetu, želio ga je, ali smo znali da se zbog neočekivanih okolnosti kroz sljedećih godinu dana neće moći brinuti niti o djetetu niti o meni.

Odluka o pobačaju

Bilo me jako strah. Mislila sam – ja ne mogu izdržati brinuti se sama o dvoje djece. Radim, sama brinem o malom djetetu. Ja to ne mogu. Bilo me toliko strah teškoća koje bi bile preda mnom da sam potisnula svoju ranije tako jasnu sliku da se radi o djetetu. Sama, sam, bez očeve suglasnosti, suprotno njegovim molbama, odlučila „ukloniti zametak“… namjerno koristim ovaj eufemizam koji prikriva stravičnu istinu – da – dala sam pogubiti vlastito dijete. Fiksirala sam se na to da je pobačaj jedino rješenje. Da će riješiti sve moje probleme.

Otišla sam u bolnicu u Požegu, želeći tamo pobaciti. Ginekolog kod kojeg sam došla mi je rekao da on ne radi pobačaje. Pokušao me odgovoriti. Vratila sam se u Brod i ovdje pobacila svoje dijete. Nakon toga u meni se otvorila ogromna praznina. Trebala sam biti zadovoljna, jer „riješila sam svoj problem“. Ušla sam u ono što nazivam „autodestruktivni program“. Upala sam u depresiju, jedva bih se ujutro ustala, kao da su se sva svjetla pogasila.

Promjena nakon pobačaja

Prije pobačaja sam u sebi imala životnu radost, unutarnju energiju, dobrotu i ljubav prema ljudima. Željela sam pomoći. „Vidjela“ sam ljude. Nakon pobačaja – kao da ništa više nije imalo vrijednosti. Niti ja. Niti drugi ljudi. Više nikome nisam mogla pomoći. Da nisam imala svoje tada 7-godišnje dijete – ne znam bih li se ikad izvukla iz toga. Bez njega se ujutro ne bih ustala.

Otac mog pobačenog djeteta se onda vratio, vjenčali smo se. Ali ja sam i dalje bila nesretna. Dobila sam još 2 djece, ali ništa mi nije bila radost. Jednom mi je najstarije dijete reklo – „Mama, ja te godinama nisam vidio da se smiješiš“. Bila sam razočarana i ljuta na Boga. Bila sam stalno ljuta na mog muža – on mi je za sve bio kriv. A on je, pokazalo se, meni i sebi stalno zamjerao da sam dala pogubiti njegovo prvo dijete. Svađali smo se. Propadao je on, propadala sam ja. Sigurna sam da je upravo pobačaj uništio naš odnos. Na kraju smo se razveli…

Dakle, nakon stravične odluke da prekinem život svog vlastitog djeteta potonula sam duhovno, duševno i fizički. Živjela sam izrazito autodestruktivnim životom, činila sve još gore izbore i iskreno… ne vidim da bih ikada iz tog pakla izašla da me nije Božja milost dotakla i potakla na obraćenje.

Nemir, tuga i praznina

I tako, vidite, ja sam prošla puni krug, a iskreno vjerujem da i naše društvo, koje je upravo danas u fazi nekog neopoganstva i niječe čovječnost začetoj djeci, može i treba izaći iz tog pakla kojeg samo sebi stvara.

Jedini razlog zašto sam ja skupila hrabrosti da ovo javno posvjedočim jest taj da pozovem i ostale majke koje su, najčešće iz straha, same i napuštene, počinile pobačaj da također svjedoče o tome kako im pobačaj nije donio mir nego nemir, nije donio radost nego tugu, nije donio ispunjen život nego prazninu. Ne želim da ijedna žena prolazi agoniju kroz koju sam ja prolazila godina uvlačeći u nju i sve one koje najviše volim. I danas ponavljam sa svima vama –

„Ne zaustavljajmo otkucaje dječjih srdaca! Dajmo im ljubav… tako ćemo i sami iskusiti ljubav a ne očaj!“

Hod za život, obitelj i Hrvatsku po gradovima, kroz mjesec svibanj i lipanj 2023. godine:

• Osijek i Zadar – 13. svibnja 2023.
• Vinkovci i Zagreb – 20. svibnja 2023.
• Varaždin, Knin i Metković – 03. lipnja 2023.
• Sisak, Rijeka i Split – 17. lipnja 2023.