U Hrvatskoj postoji konsenzus o tome da je postojeće mehanizme sprječavanja nasilja u obitelji, pogotovo nasilja nad ženama, potrebno dosljedno provoditi i unaprijediti. Prema istraživanju Agencije za temeljna prava Europske unije iz 2014. godine, 20 posto ispitanica u Hrvatskoj je istaknulo da je doživjelo neki oblik nasilja. To znači 2 od svakih 10 žena. Mučna situacija gospođe Lalovac, koja je od prijave zlostavljanja čekala 4 mjeseca da dobije odgovor nadležnih institucija, nažalost je samo jedan od primjera koji potvrđuje da svi sektori i cijelo društvo trebaju uložiti veće napore u sprječavanju i prevenciji ovog oblika nasilja. Koliko žena nije izašlo u javnost ili je “naučilo” živjeti s nasiljem u svojem životu, jer ne dobivaju konkretnu pomoć na koju imaju pravo, a počinitelji nasilja nad ženama sa društvenim utjecajem – prolaze nekažnjeno.
Istanbulska konvencija nije rješenje
Istovremeno, feminističke udruge traže ratifikaciju Istanbulske konvencije kao spasonosno rješenje za sprječavanje nasilja nad ženama u Hrvatskoj. Kao da će dizanje ruke u Saboru za ratifikaciju i preuzimanje obaveza koja Konvencija traži samo po sebi zaustaviti nasilje ili otkloniti uzroke zbog kojih do njega dolazi. Hrvatska već ima kvalitetno uređene i zakone i protokole sprječavanja nasilja nad ženama, one zbog kojih se tvrdi da se treba ratificirati Istanbulsku konvenciju. Dakle, nije zlostavljanim ženama u Hrvatskoj potrebno potpisivanje Istanbulske konvencije kojom se na račun žena koje netko fizički i psihički zlostavlja – nameće rodna ideologija – njima će pomoći dosljedno provođenje već postojećih zakona i odredbi. Ono što će donijeti promjenu ženama-žrtvama nasilja, kao i drugim žrtvama nasilja u obitelji: djeci, starijim osobama, osobama s posebnim potrebama…, nije sama odredba, nego praksa, konkretan rad. Ono što Hrvatskoj nedostaje nije Istanbulska deklaracija, već konkretna i dosljedna zauzetost za žrtve nasilja.
Konvencija u paketu donosi novu vrstu nasilja
Ključan je problem Istanbulske konvencije što ona u paketu s odredbama koje reguliraju sprječavanje nasilja donosi novu vrstu nasilja – nametanje rodne ideologije u javnom prostoru, državnim politikama i obrazovanju (čl. 3., 11., 12. i 13. Konvencije). Kao i komunistička ideologija, koja je socijalne i društvene nejednakosti promatrala kao borbu među klasama, rodna ideologija promatra nasilje nad ženama kao proizvod sukoba među spolovima – kao da su muški i ženski spol međusobno suprotstavljeni, a ne komplementarni i upućeni jedno na drugo.
Konvencija u preambuli prepoznaje nasilje nad ženama kao “manifestaciju povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprečavanja punog napretka žena”. Zato jer ima ovu pogrešnu pretpostavku, Istanbulska konvencija u svojem “totalnom ratu” protiv nasilja nad ženama za sobom povlači različite žrtve – prije svega ljudska prava onih građana koji se protive rodnoj ideologiji (primjerice pravo na slobodu savjesti, vjeroispovijedi, izražavanja, poslovanja, odgajanja djece u skladu s vlastitim uvjerenjima…), a koji su protiv svake vrste nasilja, pogotovo nad ženama.
Žrtve postaju one koje se trebalo štititi
Žrtve rodne ideologije su i same žene. Prema toj ideologiji – razlike muškarca i žena, koje se pripisuju njihovom spolu, dovode do društvenih nejednakosti i nasilja (tzv. “rodno uvjetovano nasilje”). Rodna ideologija negira te urođene razlike dvaju spolova i želi ih izbrisati iz javnog života i kulture. Stoga, ako razlike između spolova nemaju nikakav (društveni) značaj, onda je moguće da osoba promijeni svoj spol na temelju obične izjave u državnom uredu, što je sada moguće u Irskoj, Danskoj, Malti, Norveškoj i Argentini, upravo na temelju postavki rodne ideologije, a LGBT udruge već zagovaraju da se takva praksa ozakoni i u Hrvatskoj.
Kada primjerice muškarac izjavom promijeni svoj spol u “ženski” na rodnom listu i osobnoj iskaznici, onda on – iako izgleda kao muškarac – može (legalno) ući u ženski WC i ženske svlačionice jer mu na osobnoj iskaznici piše da je žena… Ovo je nažalost stvarnost u SAD-u, gdje su neke savezne države već donijele posebne zakone kako bi zaštitile žene od ovakvih scenarija. A da ne govorimo o pojavi “roditelj 1” i “roditelj 2” ili nedavnoj uputi Britanske udruge liječnika da se umjesto termina majka koristi izraz „trudna osoba“ kako se ne bi uvrijedile “transrodne osobe”.
Potrebno je dosljedno provoditi postojeće zakone
Ratifikacijom Istanbulske konvencije u Hrvatskoj bi se ozakonila rodna ideologija. Ne bi se uveo bolji pravni okvir za sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, već bi se otvorila vrata za nametanje rodne ideologije u sve sfere društva. Ono što društvo može i treba učiniti za žene, umjesto ratifikacije Konvencije, je u praksi dosljedno primjenjivati postojeće zakone i protokole te promovirati i štiti različitost muškaraca i žena, koje počivaju na njihovom jednakom dostojanstvu i pravima.
Izvor: narod.hr
Foto: narod.hr
