Sve je više slučajeva vršnjačkoga nasilja. Prema podacima MUP-a u 2022. bilo je 12 posto više slučajeva u odnosu na 2021. Nažalost, i prvu polovicu ove godine obilježili su razni slučajevi vršnjačkog nasilja u Hrvatskoj i svijetu. Sve češći su slučajevi i da se cijeli događaji fizičkog nasilja snimaju i objavljuju na društvenim mrežama. Mnogi psiholozi tvrde kako su upravo mediji i društvene mreže jedni od glavnih krivaca za porast vršnjačkog nasilja. O njihovom utjecaju, negativnim, ali i pozitivnim stranama dostupnosti za Narod.hr govorila je dr. sc Leali Osmančević. Komentirala je, između ostalog, međuodnos virtualnog i fizičko zlostavljanja, popularni Tik Tok, ali i ulogu roditelja.

Narod.hr: Rast vršnjačkog nasilja u posljednje vrijeme mnogi pripisuju i utjecaju medija. Neki stručnjaci tako ističu da je za porast vršnjačkog nasilja jedna od ključnih stvari nemogućnost postavljanja granice između stvarnog i virtualnog svijeta kod djece. Zašto do toga dolazi?

Leali Osmančević: Vršnjačko nasilje i dalje je jedan od ključnih izazova s kojima se susreću obitelji, škole i cijelo društvo već dugi niz godina, a osobitu pozornost javnosti dobilo je u današnjem, digitalnom vremenu. Digitalni mediji djeci i mladima postali su svojevrsni prozor u svijet, najviše zbog količine informacija i sadržaja kojima mogu biti izloženi u već samo nekoliko minuta prisutnosti na određenoj društvenoj mreži ili prateći određeni medijski sadržaj, ali i zbog brzine i lakoće kojom i sami mogu stvarati i dijeliti ili komentirati različite sadržaje.

>Porast vršnjačkog nasilja: Jedan od ključnih razloga je kombinacija stvarnog i virtualnog života

Aktivnosti koje pripisujemo društvenim mrežama u stalnom su ispreplitanju s aktivnostima koje djeca imaju u stvarnom svijetu i to je jedan od ključnih razloga nedovoljne jasnoće pri razumijevanju gdje je postavljena granica, tko je postavlja i kada određeni sadržaj prestaje biti dio online svijeta i pretočen je u stvarni. Svaka digitalna aktivnost djeteta kao korisnika na društvenoj mreži može imati uporišta u njegovom stvarnom svijetu, svakodnevici. Stoga je i samo razlikovanje ta dva svijeta za djecu ponekada izazovno, no dakako nije i nemoguće.

‘Osobna odgovornost i online i offline svjetovi’

Svaka aktivnost kojom ugrožavamo drugu osobu ili skupinu pojedinaca u stvarnome svijetu ima posljedice. Ako prethodnoj rečenici dodamo pridjev „virtualni“ ispred riječi aktivnost, odgovor je zapravo jednak. Svjesnost o tome da se na društvenim mrežama ne bismo trebali osjećati hrabrije ukoliko namjerno želimo povrijediti drugu osobu je jednako važna kao i svjesnost da se svaka posljedica iz virtualnog svijeta na dijete odražava i u stvarnome svijetu, u njegovoj svakodnevici, u razredu, kod kuće i u slobodno vrijeme.

Društvene mreže nisu izmišljena, bajkovita mjesta u kojima možemo raditi štogod poželimo, ne mareći za drugu osobu kao i ne vodeći brigu za samoga sebe. Nerijetko u društvu određene štetne pojave pripisujemo upravo medijima, no oni zapravo nemaju predznak dobroga ili lošega alata sve dok im mi ne pripišemo vrijednosna obilježja. Tako su istovremeno nekoj djeci mediji prijatelji, a nekima zabranjeni koje zbog loših iskustava izbjegavaju. Razumijevanje osobne odgovornosti, kako djeteta kao primarnoga korisnika tako i njegove okoline, može puno pomoći u jasnoći granice između online i offline svjetova, a u najširem kontekstu i izgradnji odgovornijeg društva koje medije koristi kao alat u službi dobrobiti.

Narod.hr: Cyberbullying je nešto protiv čega se naše društvo bori već jako dugo. U kakvom su međuodnosu virtualno ili digitalno zlostavljanje i fizičko zlostavljanje?

Leali Osmančević: Svaka digitalna aktivnost ili ponavljajući obrazac ponašanja koji je svjesno usmjeren na vrijeđanje, ponižavanje, omalovažavanje, laganje ili sramoćenje druge osobe jedan je od oblika nasilja za koje često kažemo da je nasilje koje nosimo u džepu. Zbog jednostavnosti i pristupačnosti društvenih mreža i svih digitalnih medija kao kanala za usmjeravanje poruka, videozapisa ili fotografija koje namjerno štete drugoj osobi, dio je i odgovora zašto je baš ovaj oblik nasilja toliko raširen među djecom i mladima, iako se dakako može dogoditi bilo kome.

>Buljan Flander: Vršnjačkog nasilja im više nego što se javno govori

Ono što bih istaknula za djecu i mlade jest razlikovanje i razumijevanje šale i nasilja – naime vrlo čest argument za pojašnjavanje ili obrazloženje digitalnih nasilnih ponašanja jest da je bila riječ samo o šali, a ne i o nasilju. Stoga je vrijedno razumjeti, ali i pojasniti djeci i mladima da šala mora biti smiješna svima koji su uključeni u digitalnu komunikaciju i razmjenu sadržaja i šala sama po sebi ne izaziva neugodne osjećaje poput srama, tuge, brige ili ljutnje.

Happy slapping

Za lakše uočavanje i prepoznavanje, a kasnije i djelovanje usmjereno na prevenciju i sprječavanje širenja digitalnog nasilja korisno je naglasiti da je za nasilje važna namjera (svjesno želim na bilo koji način povrijediti drugu osobu) i da je često riječ o ponavljajućim aktivnostima (učestalo slanje poruka, uvreda, širenja lažnih informacija o osobi, slanje neprimjerenih fotografija ili videozapisa, lažno predstavljanje, preuzimanje tuđega identiteta i sl.).

Poveznica s nasiljem u stvarnom životu najviše leži u samim posljedicama (nakon pročitane uznemirujuće poruke, dijete se u stvarnom životu osjeća loše), ali i činjenici da je digitalno nasilje raširenije zbog svih mogućnosti brzine i lakoće pridobivanja velikoga broja korisnika koji mogu biti izloženi nasilnom sadržaju. Također, jedan od oblika cyberbullyinga je i happy slapping odnosno oblik nasilja koji nastaje snimanjem fizičkoga nasilja u stvarnosti te kasnijega objavljivanja posredstvom digitalnih medija. Stoga se sa sigurnošću i kroz ovu temu trebamo baviti pitanjima prethodno spomenutih granica između fizičke i digitalne stvarnosti.

Narod.hr: Posljednjih godina jedna od najaktualnijih i najkorištenijih društvenih mreža među djecom i mladima je Tik Tok, osobito zbog njegove vrlo privlačne forme. Zbog kratkoće videozapisa i izloženosti velikom broju sadržaja, sve je jednostavnije postaviti za djecu štetne sadržaje kao i pokrenuti opasne izazove (tzv. challenge) kojima smo već svjedočili i u Hrvatskoj. Zašto je to privlačno djeci i mladima i kako ih kao društvo možemo zaštititi?

Leali Osmančević: Tik Tok je jedna od najbrže rastućih i samim time i najpopularnijih aplikacija i društvenih mreža digitalnoga doba, osobito među djecom i mladima, iako broj korisnika raste svakodnevno. Najveći broj korisnika osnovnoškolskoga je uzrasta i ako je dobna granica postavljena na 13 godina dok stručnjaci smatraju da bi trebala biti 16 godina.

U vremenu instant kulture, visoke znatiželje i rastuće želje za komunikacijom u formi pitanje-odgovor, dalo je Tik Toku toliku prednost u usporedbi s ostalim popularnim društvenim mrežama. Jedan od najvidljivijih razloga je kratkoća snimljenih video uradaka i mogućnost za brzu (instant) reakciju, komentar, odgovor u obliku vlastitog videosnimka pa tako i ispunjavanje spomenutih izazova.

Tik Tok izazovi izazivaju uzbuđenje

Tik Tok izazovi su u rastućem trendu jer kod djece i mladih izazivaju uzbuđenje, duh natjecanja i ponovno – znatiželju koja je često presudna za uključivanje u izazov, njegovo ispunjavanje i snimanje ishoda. Iako izazovi sami po sebi nisu kreirani kako bi naštetili djetetu, najveću popularnost stekli su upravo oni najopasniji, izazovi koji se odnose na stvarni svijet, spašavanje života u fizičkim okolnostima (primjerice na prometnim cestama), zadržavanje daha pred kamerom i slično.

Ova aplikacija ima i svoje pozitivne strane koje se ogledaju kroz otkrivanje talenata (sportskih, glazbenih, umjetničkih), poticanje kreativnosti u osmišljavanju i snimanju videouradaka, zabavi i idejama za provođenje slobodnoga vremena i dakako povezivanje s vršnjacima koje je djeci i mladima imalo osobit značaj u pandemijskim okolnostima. No, prije same odluke o uporabi Tik Toka važno je cjelovito razumijevanje svih njegovih obilježja. U tom duhu vrijedno je znati da su postavke privatnosti automatski podijeljene tako da su javne te da su načelna pitanja vezana uz privatnost, ali i način uporabe i dijeljenja osobnih podataka svakoga korisnika površnija od nekih drugih sličnih aplikacija što bi svakako ulazilo i u područje algoritamske i podatkovne pismenosti, srodne digitalne pismenosti trenutnoga vremena u kojima djeca i mladi odrastaju.

Neke od korisnih preporuka struke svakako uključuju ograničenje vremena korištenja aplikacije, podešavanje postavki prije početka uporabe te zajedničko korištenje unutar obitelji kao prilika za povezivanje i umanjivanje međugeneracijskih razlika u interesima korištenja i odabira društvenih mreža i aplikacija.

Narod.hr: Koja je uloga roditelja i obitelji u navedenim digitalnim izazovima među djecom? Jesu li roditelji dovoljno medijski pismeni za razumijevanje negativnih medijskih i digitalnih trendova i izazova kao i pružanje podrške svojoj djeci? Možemo li i roditeljima pomoći?

Leali Osmančević: Uloga roditelja, skrbnika i obitelji središnja je uloga za dijete i razina povjerenja, sigurnosti i znanja te podrške koja se djetetu pruža u zajednici obitelji ključna je za njegovo razumijevanje i djelovanje u svim drugim zajednicama i tijekom odrastanja. Svaki digitalni izazov pred kojom se dijete ili mlada osoba nalazi, može biti vrijedna digitalna prilika i vrijednost za cijelu obitelj, osobito za djetetu najbliže osobe kao što su roditelji. Roditelji žele pružiti podršku svome djetetu, kako za sve pozitivne strane njihova odrastanja, tako i za one negativne. Tema o bilo kojem obliku nelagode i tuge ili ljutnje koja se javlja kod djeteta uslijed različitih digitalnih aktivnosti svakako nije ugodna tema za razgovor, ali je nužna za izgradnju odnosa, sustavnost rješavanja problema i zajedništva obitelji.

>Otkrijte koristite li nasilne ili nenasilne načine komunikacije s djecom

Naglasila bih da vrlo često spominjani generacijski jaz nikako ne treba biti prepreka za umanjivanje ili čak izostanak razgovora o temama koje su djetetu bliže nego roditelju, zbog različitosti u interesu, korištenju i odabiru aplikacija i društvenih mreža i slično. Svako nedovoljno sadržajno razumijevanje tema iz područja digitalnih pismenosti i medija prilika je za učenje svakom članu obitelji, nikako prepreka ili izbjegavanje tema. Generacijske razlike su prisutne, no nemaju negativan predznak kada im se pridoda otvorenost, razgovor o aktivnostima na internetu, zajedničko korištenje i pokazivanje digitalnih sadržaja te aktivna suradnja obitelji sa svima koji su uključeni u djetetovo odrastanje, odgoj i rast, posebice sa školama i stručnim službama.

Roditeljima se nude razni materijali

Za pitanja nasilja, preduvjet daljnjega razumijevanja i djelovanja jest činjenica da se ono uistinu može dogoditi bilo kome i da dijete koje je žrtva digitalnog nasilja nije krivo jer nije biralo takav ishod. Podrška koja se na razini društva pruža roditeljima jest u sve većem broju uključenosti upravo ovih tema u školske sustave, suradnja s učiteljima i nastavnicima, velik broj kvalitetnih materijala za informiranje o svim relevantnim temama digitalnih medija i djece kao i brojnost prilika za osobnu, neformalnu izobrazbu kroz sudjelovanje na javnim radionicama, predavanjima ili tribinama.

I u ovome područje otkrivamo velike prednosti digitalnih medija, a to su dostupnost edukativnih i korisnih sadržaja, podcasta, specijaliziranih mrežnih stranica i YouTube kanala te platformi koje se razvijaju s krajnjim ciljem podrške roditeljima i obiteljima kroz sadržaje i savjete za praktična djelovanja u dječjem odrastanju.

Narod.hr: Jedan od problema jest taj da djeca od najranije dobi posjeduju i koriste mobitele i ostale digitalne tehnologije, osobite ekrane kojima su svakodnevno izloženi. Znamo da zabrane često nisu dobro rješenje, no kako regulirati korištenje digitalnih tehnologije, osobito u godinama najranijeg djetinjstva i predškolskoga uzrasta?

Leali Osmančević: Dostupnost digitalne tehnologije i ekrana danas je već dio dječje svakodnevice, neovisno o dobi djeteta. Uronjenost u medijske sadržaje i izloženost obilježje je generacija djece koje danas odrastaju te je to na razini društva potrebno prihvatiti. Često ne možemo govoriti samo o djetinjstvu bez predznaka da je riječ o digitalnom djetinjstvu. No, način na koji je dijete izloženo ili na koji mu je omogućena dostupnost i uporaba digitalnih medija razlikuje se od obitelji do obitelji, unutarnjih pravila i uključenosti u načine korištenja koje dijete prakticira uz digitalne medije.

Zabrana svakako nije niti jedino niti dobro rješenje. Zabrana sama po sebi, počevši od terminološke razine do njezina izricanja (najčešće u obliku naredbe) ne služi punoj dobrobiti djeteta, bilo da je riječ o razumijevanju i usvajanju zabrane ili o širem kontekstu poput pokušavanja promjena navika djeteta pri korištenju digitalnih medija. Sam taj komunikacijski obrazac je negativan i djeca mu često pridaju čitav niz interpretacija osim one ključne koja se nalazila u samoj namjeri roditelja, a to je da učini nešto dobro za dijete. Ako se zadržimo na zajednici obitelji, potrebe svakoga roditelja su univerzalne poput potrebe za sigurnošću, povjerenjem, mirom, bliskosti, zajedništvom i iskrenosti koje žele ostvariti u odnosu s djetetom.

Edukacija, razgovor, dijeljenje iskustava…

No, strategije koje biramo da bismo zadovoljili te potrebe su ono što nas međusobno razlikuje. Zabrana je jedna od strategija koja neće zadovoljiti spomenute potrebe, dok otvorena molba, razgovor, zajedničko korištenje medija, dijeljenje iskustava i postavljanje pitanja djetetu zasigurno hoće. U izgradnji odnosa s djetetom s naglaskom na njegovu kvalitetu vrijedno je poznavati i služiti se nenasilnim obrascima komunikacije kroz koje je još jasnije i vidljivije da uistinu svatko tko je aktivno uključen u dječje odrastanje ima jednake potrebe i da kvaliteta njihovoga ostvarenja leži u načinima na koje smo ih izrekli.

Istovremena i kontinuirana edukacija, razgovor, dijeljenje iskustava, otvorenost za različitosti i ne prebacivanje krivnje na drugoga svakako može učvrstiti odnos i postaviti kvalitetne temelje za djetetovo odgovorno korištenje digitalnih medija kao i odrastanje u digitalnom vremenu.

Narod.hr: Znamo da današnje digitalno doba ima i puno svojih prednosti. Kako možemo pozitivno koristiti društvene mreže i medije i graditi pozitivnu sliku o sebi i društvu?

Leali Osmančević: Svaka društvena mreža i svaki medij ima onoliko prednosti i pozitivnih obilježja koliko mu ih mi kao korisnici, medijska publika, odgovorni građani i aktivno društvo damo i pripišemo te u te svrhe i koristimo. Dakako da negiranje negativnih obilježja nije korisno, no isto tako nije niti izbjegavanje već dovoljna razina znanja i svjesnosti te kritičkoga vrednovanja svakog medijskog sadržaja i svakog obilježja neke društvene mreže.

Od nekih negativnih pojava u svijetu digitalnih medija ne možemo pobjeći, no ono što nam jamči sigurnost i umanjuje brigu jest znanje, kontinuirano istraživanje, propitivanje i obrazovanje. Upravo ono nam uvijek donosi lakoću života i suživota u digitalnom dobu koja nam je svima podjednako važna. Uz znanje, tu je dakako vrijedna i aktivna praktična uključenost u ciljeve i svrhu određenih medijskih sadržaja, aplikacija, društvenih mreža i njihovih mogućnosti te poznavanje širine načina djelovanja u vlastitome životu, unutar obitelji, na poslu i čitavome društvu.

Mnoge su prednosti digitalnog doba

Svaki digitalni sadržaj koji koristimo radi svoje ili tuđe dobrobiti, uz koji učimo i razvijamo se, uz koji rado provodimo slobodno vrijeme i u čijim ciljevima ili našem korištenju ne postoji namjerno ugrožavanje druge osobe svakako je korisno i vrijedno za uključenost u naše živote. Prednosti digitalnog doba su brojne i mogu pridonijeti kvaliteti življenja, uz sve prethodne ispunjene preduvjete razumijevanja i otvorenosti te kritičkoga vrednovanja i prihvaćanja znanja kao sigurnosti za djelovanje i činjenje dobra.

Leali Osmančević je doktorica informacijskih i komunikacijskih te poslijedoktorandica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Nakon završenoga osnovnoga modula i osposobljavanja za razumijevanje nenasilne komunikacije, trenutno je polaznica intenzivnoga programa nenasilne komunikacije po modelu Marshalla Rosenberga u Centru za Nenasilnu komunikaciju Hrvatska, dok je znanstveno usmjerena na istraživanja vezana uz djecu i televiziju, humanitarne akcije, digitalnu i podatkovnu pismenost te medijsku etiku s ciljem zaštite i jačanja dječjih prava i dobrobiti u demokratskim društvima.