U podcastu “55 minuta kod Željke Markić” gostovao je biskup banjolučki msgr. Franjo Komarica.
Biskup Komarica poznat je po svom zalaganju za opstanak Hrvata na području tzv. Republike Srpske, ali isto tako za dobro i brigu o Hrvatima gdje god da jesu. Bio je kandidat za Nobelovu nagradu za mir, jer je “u tom kaosu zločina i nasilja biskup Franjo Komarica, uz najveće opasnosti po vlastiti život, bio stalno otvoreno Božje svjetlo ljubavi i mira”.
> 12. svibnja 1995. Presnače (BiH) Srbi ubili svećenika Filipa Lukendu i časnu sestru Ceciliju Grgić
Mosinjor Franjo Komarica, banjolučki biskup, rođen je 3. veljače 1946. u Novakovićima kod Banje Luke. Nakon osnovne škole školovanje je nastavio u Zagrebu i Đakovu. Studirao je u Innsbrucku, gdje je 1972. godine zaređen za svećenika. Doktorirao je liturgiku 1978. godine. Profesor na Vrhbosanskoj Katoličkoj Teologiji u Sarajevu i zborovođa sarajevske katedrale bio je od 1978. do 1986. godine. Započeo je materijalnu i duhovnu obnovu biskupije, pripremu Biskupijske sinode (1990.). Osnovao je biskupijski Caritas (1986.), župna pastoralna vijeća (1989.), Institut za teološku znanost u Banjoj Luci (1990.).
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. godine pomoćnim biskupom banjolučkim, kao najmlađeg biskupa u Jugoslaviji. Za banjolučkog biskupa imenovan je 15. svibnja 1989. godine.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini biskup Franjo Komarica nije napuštao svoje biskupsko sjedište u Banjoj Luci. Od prijeratnih oko 200.000 katolika ostalo ih je na području biskupije 15.000. Za vrijeme rata biskup Komarica bio je zatočen u vlastitom domu bez mogućnosti kretanja i susreta s vjernicima. Od 2002. do 2005. godine bio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Godine 2004. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Godine 1997. objavio je knjigu U obrani obespravljenih: izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina 1991. do 1995., prevedenu na više europskih jezika. Poznati je borac za ljudska prava i oštar kritičar međunarodne zajednice.
Neumorno se zalaže za opstanak Hrvata u tzv. Republici Srpskoj i pravednom rješenju budućnosti naroda Bosne i Hercegovine.
O identitetu i rodnom mjestu
Hvala Vam da se zanimate za nas koji smo rođeni u Banja Luci gdje su i naši pretci kroz toliko stoljeća živjeli i koji smo došli iz Bosne, a u Bosni su Hrvati najstarija populacije, jednako tako stari kao i u Slavoniji, u Dalmaciji, Zagorju… Istu vjeru propovijedamo i u Zagrebu i u Banja Luci. Kad bibličari govore o identitetu čovjeka počinju od Adama. Adam je čovjek od zemlje, od rodnog mjesta njegovog.
Zato je rodno mjesto važno za svakoga čovjeka, pogotovo kršćanina, katolika, jer ga je Bog odabrao, da se baš tu rodi. Bog ti je dao preko svete vjere svoje naputke, svoje zakone, da širiš njegovo kraljevstvo, plodove Božjeg duha, kojega imaš po svetoj Crkvi, da donosiš gdje si posijan. I baš zato se čovjeka može ubiti, uništiti, kad ga se fizički likvidira, kad ga se ubije, metkom, toljagom, ali ga se može ubiti i kada mu se oduzme pravo na rodno mjesto, kada mu se na njegovoj životnoj rijeci oduzme pravo na izvor te rijeke.
Zato je to u našoj europskoj civilizaciji i međunarodnim konvencijama bilo dogovoreno da u svakom osobnom dokumentu stoji datum rođenja i mjesto rođenja, kao dio identiteta čovjekova.
O padu vrijednosti
Kako se to dogodilo? Osobno interpretiram kao posljedicu fatalnoga programa bivšeg sustava koji je zaveo čovjeka, zaveo dobar dio elite naroda, intelektualce da kažu – pusti ti Boga, živ je čovjek, Bog je mrtav, nemoj imati nikakvog posla s Bogom i Božjim zakonom. To se pokazuje kao fatalna samoobmana. Ako ne postoji više nikakva vrijednost, ako čovjek kaže da nema više prve Božje zapovijedi, onda će čovjek određivati gdje ti smiješ živjeti, a gdje ne. “Ja određujem da ti ne ćeš više živjeti u Banja Luci” – te riječi sam osobno doživio.
Doživio sam i da mi političari i s ove i s one strane Save kažu – mi smo tako odlučili. Došli su mi nakon rata dva entitetska ministra i kazali da su se dogovorili kako se 7000 Hrvata smije vratiti ovamo, a toliko se Srba smije vratiti u Zagreb. Na to sam rekao, svaka vam čast, vi heroji, pa gdje vam je mozak. Kako se tako poigravate?
Svakome je čovjeku zagarantirano pravo na temeljna ljudska prava, onaj koji ih ne poštuje je zločinac i zaslužuje biti kažnjen. Od kud političarima pravo da ljudima oduzimaju pravo na imovinu, djedovinu, korijene, uspomene, djetinjstvo…
O pravu jačega
Primjenjuje se pravo jačega, a ne međunarodno pravo – i to se kod nas dogodilo za vrijeme rata i nakon rata. Kada smo se ponadali nakon rata da će doći pravna država, a onda smo se duboko razočarali, jer vidimo da mi za međunarodnu zajednicu nismo ljudi. Pitao sam u Strasbourgu i u Bruxellesu zašto mi u BiH za njih nismo ljudi? Zašto ja kao katolik, Hrvat iz BiH nemam pravo na temeljna ljudska prava?
Pitam ne samo u ime Hrvata, katolika, već za svakog obespravljenog čovjeka i u BiH i izvan nje. Gdje su ljudi u BiH? Ljudi su protjerani bez ikakvog razloga. Rat je bio u zraku. Kada je u Hrvatskoj počeo rat, jasno smo rekli ne ćemo rat, nemojte nam uvoziti rat ovamo. Bili smo ušutkani.
O krvavoj priči preko leđa Hrvata
Na području tzv. Republike Srpske Srbi su vlast preuzeli bez toga da su s druge strane imali rat. Mirno su preuzeli i počeli ubijati, progoniti i provoditi etničko čišćenje.
Došao mi je general logističar od generala Mladića s Pala nenadano 1993. godine i kaže “da vidim čovjeka koji nam je pobrkao račune. Kako ste uspjeli do sada ostati ovdje. Onemogućili ste nam da provedemo akciju Spaljena zemlja. Dobili smo tri mjeseca od međunarodne zajednice da izvršimo čišćenje ovog područja, a vi ste u Banja Luci ostali”. Pitao sam ga “Zašto moramo ići, ovdje nema rata?”, a on je odgovorio: “Znamo da niste krivi, ali nama je naređeno da vi morate ići odavde”, kazao je.
A tko je to naredio, pitao sam se. Na kraju rata mi je došao britanski veleposlanik i kazao da im nikako nije jasno da nismo likvidirani, nije bilo predviđeno da ostanemo na životu.
Bili smo izabrani poligon, a drugi su vodili krvavu priču preko naših leđa.
O kompleksu manje vrijednosti
Prvi svjetski rat završio je stvaranjem Jugoslavije, tj. velike Srbije, a kad je Papa priznao Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu, nestalo je toga djeteta. Pariški kardinal mi je kazao da mu je Mitterrand u tri razgovora svaki put vrlo žestoko predbacivao da su Katolička crkva i Papa glavni krivci što je Francuska izgubila Prvi svjetski rat. A mi smo bili papisti za vrijeme Turaka, za vrijeme komunizma bili smo papisti – i s time opet krivi, a i sad smo krivi pa opet udaraju po nama.
Poigravaju se s nama kao s nedovoljno doraslim narodima. Predugo je jugoistok Europe bio zanemaren, omalovažavan od tzv. razvijenog europskog zapada, a onda to stvara kompleks manje vrijednosti kod naših ljudi. Spremni smo biti pečalbari, biti bijelo roblje kod tuđinca, a nemamo dovoljno snage da izgrađujemo svoju domovinu koju nam je tako prekrasnu Bog dao.
Bog je stvorio prekrasnu zemlju, a vrag je tu zemlju otrovao i truje tolika stoljeća. Morali bi se puno više zabaviti plodovima naše vjere – a to mora biti ljubav, praštanje, solidarnost. Istina je Božja da tu moram biti i raditi konstruktivno, istina je Božja da moram i druge uvažavati i prihvaćati, ali i drugi mene, moji susjedi, komšije.
O pomirenju
“Na cijelom banjalučkom prostoru živjelo je oko 220 tisuća Hrvata, danas ih ima oko 8 tisuća, zločini – strašni zločini koji su se počinili – Briševo gdje je 67 civila ubijeno, žena silovano, po 15 članova obitelji ubijeno, nitko nije odgovarao. Za neke svoje svećenike ne znate gdje su im tijela. Slažem se s vama mi trebamo svoja srca držati čistima, opraštati, biti spremni živjeti, ali što ako je s druge strane netko tko ne želi niti dopušta Hrvatima da se vrate”, upitala je dr. Markić.
Sveti papa nam je 1994. govorio u Hrvatskoj, u Sarajevu 1997. godine, te je uvijek iznova poticao: “Vaše je da praštate i radite na pomirenju”.
Kada sam došao u Rim kazao mi je u razgovoru da svaki dan dobiva vijesti, i poručio da meni i vjernicima zahvaljuje, te kazao: “Znam kako je teško stupiti u proces pomirenja. Mi smo Poljaci trebali 20 godina da s našim susjedima započnemo proces pomirenja. Zašto smo trebali 20 godina, a vi niste trebali ni 20 dana? Vi propovijedate i prakticirate praštanje, pomirenje. Blagoslivljam Vas i blagoslivljam sve svećenike i vjernike, nastavite tako dalje. Ne samo da radite dobro za svoju zemlju već i za cijelu Crkvu, radite krasan primjer, nastavite dalje. Presijecite krug mržnje i osvete. Netko mora praštati”, poručio je.
Uvjeren sam da bi došlo do pravoga poželjnoga trajnoga mira i međusobnog života i suradnje među zavađenim ljudima – netko treba početi praštati. Žrtva je ta koja mora prva ponuditi ruku praštanja i ja sam presretan i Bogu zahvalan da sam to doživio kod mnogih vjernika moje biskupije. Ali sam to doživio i kod muslimana, pa čak i pravoslavaca – i oni su spremni na praštanje. To je ono što je u čovjekovoj duši. Trebalo je razgorjeti to tinjanje, taj žar, favorizirajmo ono što nam je zajedničko.
Nas Bog poučava po Isusu Kristu – opraštajte – ljubav prema neprijatelju je najteža zapovijed koja postoji u čovječanstvu, to samo kršćanstvo propovijeda. Ljubav prema prijatelju, da, ali Isus kaže, volite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze, praštajte pa će vam se oprostiti. U Očenašu molimo “otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”.
O praksi što znači biti vjerodostojan kršćanin i katolik
Rekao sam britanskom veleposlaniku, kada me je pitao za strategiju kako sam ostao na životu, odgovorio sam: “Ja sam kršćanin, katolik, u katoličkoj sam zajednici biskup, imam evanđelje, ne treba mi nikakva druga strategija. Jako mi je žao da tako loše mislite o našim susjedima Srbima, zašto bi oni mene trebali ubiti, kad oni dobro znaju da ja njih ne mrzim, već ih volim i pomažem im. Pomažem im kako god mogu i riječima i djelima i Caritasom, hranom odjećom lijekovima…”
Imali smo divnu prigodu pokazati u praksi što znači biti vjerodostojan kršćanin i katolik. Ne samo na riječima već u praksi.
O zlu koje tjera na zločine
Bez istine i bez pravde ne može se pristupiti ni praštanju ni pomirenju. Da bi ono donijelo rezultata. Morate ako želite praštati, morate znati što treba opraštati. Kome treba oprostiti. Najprije treba ustanoviti istinu. Samo istina i samo pravda nisu dovoljni da se uspostavi trajan i poželjan mir među zavađenom braćom i sestrama nego mora postojati spremnost na uvažavanje i praštanje. To može samo dovoljno jak čovjek.
Doista samo doživio utjelovljenog đavla, to nije bio čovjek. Čovjekov lik, ali toliko iznakažen, da sam se neuobičajeno osjećao u svojoj koži, stresao sam se. Zato se molite Bogu da ne upadnete u sotonske mreže. Ako je išta đavao dobro smislio za sebe – to je rat. Samo onaj tko je dobro u sebi duhovnim sadržajem prožet može se tom zlu othrvati.
Sjećam se kako mi je jedan vladika govorio: “Nisam znao da je komunizam ovako strašno razorio dušu moga naroda. Evo kako je sotona moćan. Ne treba se čuditi tim nesretnicima, destruktivcima, oni pokazuju svoje lice – ali što je s pozitivcima? Gdje su pravdoljupci, gdje su oni kojima je stalo do ljudskog identiteta, dostojanstva, do prava ljudi na temeljna ljudska prava. Što rade naši sudovi, pravnici, javni borci za zaštitu čovjeka i čovjekova bića i njegove okoline.
Mi živimo u više zatrovanoj okolini, nego što je ova pandemija. Mi smo u mentalnoj pandemiji, koja nam je otrovala i srce i mozak. Dogodio se užas kao posljedica sistematskog uništavanja čovjeka iznutra i pale su granice izvana tom čovjeku i on je postao toliko nesiguran da je oko sebe udarao lijevo i desno i ubijao svoje najrođenije. Takve je ljude lako izmanipulirati. Neka druga sila iz njih govori. Toliko su mi puta za vrijeme rata govorili nesretnici koji su ubijali, palili, klali: “Nisam ja to biskupe uradio to je neka druga sila u meni radila”.
O svećeniku Filipu koji je ubijen i spaljen
Zato smo molili cijelo vrijeme rata, molite kod kuće, molite gdje možete. Rušili su nam crkve, jer Crkva je srce naše zajednice – govorili su nam ako se uništi srce, razbije se naša zajednica – mi moramo otići. Moji svećenici, koji su bili ubijeni, bili su istinski svjedoci, mučenici jednog od temeljnih ljudskih prava – prava na dom, na domovinu, na rodno mjesto.
Moj svećenik Filip, koji je ubijen pa spaljen, najmanje je 50 konvoja pomoći iz Zagreba dovezao za vrijeme rata. Deset dana prije nego što je bio ubijen i spaljen kad mu je bilo rečeno da se ne vraća odgovorio je: “Tamo je moje radno mjesto, ne mogu ostaviti svoje vjernike, tamo činimo dobro ljudima”.
Svi su svećenici čekali, nitko nije od njih pobjegao. To je Božji dar. Ako Bog daje takav dar, nemojmo ga ismijavati.
O nesposobnim političarima
Kada su mene zatvorili u pritvor, došao je pogrom, i onda doživjesmo takve farse međunarodne zajednice. Cinizam. Gdje su moji političari? To je za mene problem, kakav je to imbecilan narod koji ne zna artikulirati svoje pravo na vlastiti identitet na vlastito pravo na prava. Svakom je čovjeku rodni kraj svetinja.
Cijela Posavina je prazna, a ljudi su toliko ginuli i bili ubijani nakon Drugog svjetskog rata, a moja Posavina pala je sad šaptom. Kako to? Ni kilometar preko Save je slobodna Europa i slobodna Hrvatska. Očito da nismo svi isti ni u hrvatskom narodu ni među katolicima ni među Europljanima. Kao za vrijeme komunizma neki su bili ravnopravni, a neki ravnopravniji.
Bosna i Hercegovina je 1995. godine bila teški stradalnik. Prije Daytonskog sporazuma uputili smo pismo potpisnicima sporazuma, upozorili smo kao obični laici – evo tu ima nekoliko vrlo opasnih zamki. Nitko ne garantira kako će se moći vratiti prognanici. Ostavilo se na vlasti one koji su ljude protjerali. Nabrojali smo taksativno kako će se zagarantirati ravnopravnost svih naroda da se mogu vratiti – i tko će to provesti.
Još gore se ostvarilo nego što smo mi predviđali. Međunarodna zajednica je tu perfidno ušla – može se vratiti Srbin, tko hoće i dobit će i materijalnu i političku pomoć. Za povratak Bošnjaka – toliko i toliko milijuna, ali za povratak bosanskih Hrvata, ne postoji ništa – nula eura.
O altruizmu i socijalnom nauku Katoličke Crkve
Imamo divnu šansu pokazati našim susjedima pravo lice Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda i tu se šansu trudim da ne propustim. Puno više djelima nego riječima, pokazujemo kako izgleda socijalni nauk katoličke crkve i pomažemo svima.
Ako samo sebe voliš možeš biti egoist, ali nemoj biti egoist, već budi altruist. Cijeni sebe u sebi, treba znati cijeniti Božji dar tamo gdje te Bog posadio, tamo rasti. Zato smo startali sa školama, ali imamo puno problema, poteškoća i financijske naravi, ali i problema s političarima.
Moja je biskupija satrvena financijski, 95 posto je uništeno i broja vjernika i što se tiče broja crkava. Najprije smo krenuli ljudima obnavljati kuće. Nijedan političar to nije radio ljudima, ni međunarodna zajednica, ni općine – to sve pomaže Crkva. Gradimo ljudima kuće, molimo se na grobljima, drvenim kapelama… zaista nemamo financijskih sredstava i ni od čega živjeti tamo.
Želimo dati šansu našem sunarodnjaku i našem katoliku da pokažu pravo lice i da budemo solidarni međusobno.
O apolitičnim Hrvatima
Doživjeli smo da se najmanje pomagalo ljudima koji su se tamo željeli vratiti, koji su željeli tamo ostati, odgajati tamo djecu. Umjesto da se tamo ide jakim financijskim špricama i materijalnim i političkim i svim, na žalost pokazalo se – odgovorne ne zanima. Naše političare ne zanimaju ti Hrvati. Samo se za političara ne mora izučiti zanat, zaglupljuju i zavode ljude.
Velika većina ljudi su nam apolitični. Kako odgojiti ljude da budu politički zreli? Trebaju uzeti u svoje ruke sudbinu svoga djeteta, svoga sela, svoga naroda i svoga kraja. Ako ti je Bog dao darove, zašto čovjek proglašava da nema tih darova. Svaka zajednica treba imati svojeg vođu. Ako otac i majka zakažu, dijete će ispaštati, tako i vjerske, odgojne i obrazovne i političke vođe imaju svoju veliku odgovornost. Nađimo zajednički jezik – kakva nam je dijagnoza i onda pronađimo terapiju.
Ne smijemo svjesno svaki dan iznova činiti grijeh propustom.
Moje je iskustvo, ali tako stoji i u Svetom pismu – oduprite se đavlu pa će pobjeći od vas – a ja kažem, nije vrag toliko moćan koliko se pravi važan. Nije toliko moćan. Oduprite se. Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, kukavičluka i bježanije, oportunizma, indiferentizma, nego vam je dao i duha razboritosti, duha kuraže, duha odlučnost, duha istinitosti, duha ljubavi. Bog je uradio svoje i uradit će sigurno, ali do nas je, to je naša odgovornost i to velika odgovornost.
O povratku na djedovinu i slobodi odlučivanja
Puno sam puta govorio i u propovijedima prognanicima – ne ću vas nikad zvati nazad, nisam vas ja ni protjerao. Dovoljno ste napravljeni budalama, ali ja vas ne ću praviti budalama, da ne znate gdje je vaš rodni kraj, gdje je izvor vaše rijeke, gdje je vaša ćaćevina. Vi to znate i bez mene. Ja vas samo upozoravam da vam je učinjena strašna nepravda i to je vražja nepravda, nije Božja. Ovisi o vama koliko ćete ispraviti tu nepravdu. Pokažite da i vi svjesno surađujete s Bogom i Božjom nakanom.
Čovjek ima pravo na slobodu odlučivanja, ako ne želiš živjeti u svom rodnom kraju to je tvoj izbor, ali nemaš pravo uzeti tuđu kuću, tuđu imovinu, ako ne odobravaš zločin koji je tebi učinjen ne smiješ ti činiti drugome. Tuđe poštuj, a svoga se ne stidi.
Trebamo razmišljati što će biti za 10, 20, 50 godina s hrvatskim narodom, s Katoličkom Crkvom, i u Banjalučkoj biskupiji, Posavini i u Bosni i u Hrvatskoj. Bog sigurno nije stvorio ni banjolučki kraj ni Posavinu ni Bosnu samo za gavranove i za lisice. Nego i za ljude i zato onda vodimo računa da smo odgovorni prema Bogu, zaključio je biskup Komarica.
Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?
Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.
Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:
- Prijavite se na YouTube na računalu.
- Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
- Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)
Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.
Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.
>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije
Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.
Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest
Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni
Izvor: narod.hr
