Jakov Sedlar, poznati hrvatski redatelj sa više od 100 dokumentarnih i igranih filmova ispričao je zašto ne odustaje od tema vezanih za hrvatsku povijest – poput bleiburškog, poslijeratnog pokolja koji je po djelu akademika Ivana Aralice prikazao u filmu Četverored, zašto je taj film samo jednom prikazan na HRT-u, kako ga je SDP nakon dolaska na vlast od direktora drame “preimenovao” u blagajnika. Ovaj rođeni Splićanin s dvije fakultetske diplome ispričao je o šikaniranju koje je trpio 3 godine u komunizmu – jer nije htio ići igrati vaterpolo u Beograd, već u Zagreb te najavio svoj film Milost mora: Priča iz Vukovara, film o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i druge projekte na kojima radi u Izraelu.
O filmu o Vukovaru – Milost mora
Film Milost mora je priča iz Vukovara koji smo počeli snimati 2003. U njemu glume poznati glumac Martin Sheen i njegova kćer Renée Estevez glume u ovome filmu. Željeli smo podsjetiti ljude na priču o Vukovaru i time odati počast žrtvama Vukovara. Film je fikcija,a temelji se na više istinitih tragedija. Obzirom da niasm imao financijsku potporu od države, film sam završio tek prije nekoliko mjeseci. Može se pogledati na platformi Vimeo, a 16.4. bila je premijera u Australiji, u Sydneyju te je ova prva kino projekcija bila vrlo posjećena. Tema filma je majka koja je izgubila sina u Vukovarskoj koloni. Pred njenim očima srpski vojnici ubijaju svećenika i njezinog brata, a otmu joj sina kojeg kamionom odvoze u nepoznato. Ona čini sve da ga pronađe. U jednom trenutku dobiva pismo od svoga strica iz Dubrovnika koji joj javlja da joj je sin u Dubrovniku.
O važnosti snimanja i distribucije filmova hrvatske tematike
Da nema pandemije koronavirusa, film Milost mora bio bi prikazivan i u kinima. Za sada ga se može pogledati na platformi Vimeo. Bilo bi mi drago kad bi Hrvatska televizija otkupila film, odnosno dao bih im film besplatno kad bi to htjeli. Ovaj film je aktualan – ima hrvatsku temu, veliki glumac u njemu glumi i važno je da ga pogledaju mladi ljudi koji nisu bili svjedoci onoga vremena, da dožive jedan dio te povijesti, jer puno takvih priča nije ispričano. Mislim da je glupost države i institucija, konkretno Ministarstva kulture i HAVCA, da uopće nemaju interes za hrvatske teme. S druge strane, veliki kinematografi pokazuju da filmovi slične tematike, primjerice o Drugom svjetskom ratu, dan danas su najgledaniji, nagrađivani, a osim njih i dalje se nastavljaju snimati slični filmovi. Na povijest hrvatskoga naroda ne smijemo biti slijepi jer imamo kulturu, obrazovanje i sport kojim se trebamo dičiti. Ako mi sami ne kažemo istinu o sebi, putem filmova ili knjiga, kulture i umjetnosti, sporta – drugi je neće o nama ispričati.
O filmu Hrvatski pravednici
Živcira me što dio medija u Hrvatskoj stalno govori samo o hrvatskim zločinima. Slažem se da ne smijemo prešutjeti ništa vezano uz našu povijest. ni loše, ali ni dobre stvari. Tako se, na primjer, u kontekstu 2. svjetskog rata jako prešućuje činjenica da je 156 Hrvata proglašeno Pravedncima među narodima u Izraelu. Riječ je o odlikovanju koje dodjeljuje država Izrael pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove od istrjebljenja tijekom holokausta riskirajući pri tome vlastite živote. I upravo o tome završavam film Hrvatski pravednici – koji govori o tome tko su bili tu ljudi u tom vremenu i o tome što je zapravo duša hrvatska. U filmu sam ispričao dvije priče. Jedna je priča: Beba iz paketa, a druga priča o Hrvatu Ratimilu Deletisu, pravniku, koji je spasio stotinu Židova iz Tuzle o čemu je čuo mali broj ljudi jer se o tome kod nas ne govori. Upravo ovim filmom želim potaknuti da se počne u hrvatskome društvu govoriti i o ovom doprinosu Hrvata. Dogovorena je premijera u Tel Avivu i u Jeruzalemu i nadam se da će premijera biti i u Zagrebu.
Puno je ovakvih priča. Primjerice, došao sam do dokumenata prema kojima ću snimiti još jedan film o stradanju Židova u Titovoj Jugoslaviji. Imam podatke o tome koliko je srušeno sinagoga nakon rata, što se događalo s židovskom imovinom, kako su Židovi stradavali nakon dolaska Tita na vlast, tako da će to biti još jedna zanimljiva priča koja će imati svoju premijeru u Izraelu i nadam se i u Hrvatskoj. Moje je načelo da treba govoriti istinu. Istina dugo može biti skrivana ali ne zauvijek. Previše je dobroga učinjeno od strane Hrvata da bi to itko mogao zauvijek skrivati.
O nedostatku interesa države za filmove o hrvatskoj povijesti
Nikad nisam išao u neki projekt da nekoga omalovažavam ili uvrijedim. Htio sam i želim potaknuti neke teme da se o njima može razgovarati. Da nije bilo prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška filma o Bleiburgu, Četverored, ne bi bilo, I tvrdim da nitko više neće snimiti film takve tematike jer novaca za takav film tobože neće biti, jer se o toj temi ne želi govoriti. O Bleiburgu bi se mogla snimiti odlična serija u smislu zadovoljštine za one koji su ubijeni, za njihove obitelji. Uvijek je dobro da iz takvog filma stoje institucije, ali ja nikad nisam imao tu sreću. Ali ne žalim se jer uvijek nađem načina kako ću ispričati svoju priču. Jedini film za koji sam dobio sredstva od države je upravo taj, dugometražni film Četverored, koji je napravljen u koprodukciji s Hrvatskom televizijom i samo je jednom bio prikazan na Hrvatskoj televiziji. Uz sve te reprize koje stalno prikazuju, Četverored nisu reprizirali. A gledanost toga filma bila je tada jako velika, naime, gledalo ga je 56% gledatelja HRT-a.
O političkim pritiscima u vaterpolu – Zagreb vs Beograd
Završio sam dva fakulteta – književnost i filozofiju, a zatim Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od djetinjstva sam trenirao vaterpolo u klubu Jadran u rodnome Splitu u kojem sam naučio igrati ali i doživio velike pritiske u trenutku kad sam trebao prebaciti se u drugi klub. Naime, trebao sam odabrati hoću li ići studirati i trenirati vaterpolo u Zagreb ili Beograd. Ja sam odabrao Zagreb. Zbog toga što nisam odbarao Beograd, klub Jadran mi nije htio dati ispisnicu, tako da 3 godine nisam smio igrati za svoj klub, Mladost, u zemlji, a mogao sam u inozemstvu. Smatrali su me jednim od boljih golmana u državi i odigrao sam 34 utakmice za mladu reprezentaciju Jugoslavije. U klubu Jadran su mi jasno rekli da neću dobiti ispisnicu za ‘ustaški’ klub u Zagrebu. Odgovorio sam im da ću ići svojim putem – u Zagreb i sretan sam što sam tako odlučio. Igrao sam vaterpolo do svoje 39. godine.
Sport me u životu ojačao. Kad igrate neki sport, svašta doživite, od udaraca ispod pojasa, preko različitih sudaca, ali istovremeno znate kad nešto započnete, to će i završiti. Nema tu odustajanja. Niti jedan projekt nisam započeo da ga nisam završio. Bilo je 617 novinskih natpisa o filmu Četverored i protiv mene. Ali ja sam znao da radim korisnu stvar za svoj narod i za drugo me nije briga.
Projekt Vatreni – film o Veličanstvenih 11
Sport je uvijek važan – pitanje identiteta. Davor Šuker i Zlatko Dalić i mnogi drugi iz sporta smo prijatelji i dogovorili smo se da napravimo film o veličanstvenih jedanaest na Europskom prvenstvu 1990. u Rusiji. Film će biti na engleskom jeziku. Kad nekome u svijetu spomenete Hrvatsku – nitko vam neće spomenuti predsjednika ili premijera, nego će vam reći ime nekog od naših sportaša. Sport je prva stvar po kojoj smo prepoznati u svijetu. I u ovome filmu će trojica vrhunskih glumaca – Martin Sheen, Sir Derek Jacobi i James Earl Jones recitirati pjesmu hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića „Hrvatska“ i cijela reprezentacija će recitirati ovu pjesmu. U filmu će se govoriti o najvećem uspjehu hrvatskoga sporta, ali i o ljubavi i igrača prema svome dresu i grbu i ljubavi naroda prema igračima i igrača prema narodu. Oni tu ljubav prenose svojim znojem u dresu. A narod svojim navijanjem, pljeskanjem, dočekom igrača i podrškom iskazuje ljubav na jedan drugi način. Imamo što pokazati u filmu i dio o Šukeru i o reprezentaciji bit će važni u kontekstu promocije Hrvatske.
Sjećam se kad sam snimao prvi film o Gotovini 2003. ili 2004. godine, bio sam u Jordanu u vezi jednog intervjua o generalu Gotovini za potrebe snimanja filma. Došao sam u 2 ili 3 u noći, letom u Aman, i predao putovnicu osoblju i kad je vidio da sam iz Hrvatske, carinik me pitao poznajem li Davora Šukera. Rekao sam da ga poznam i da mi je on prijatelj i pokazao im fotografiju na kojoj smo Šuker i ja. Okupila se cijela carina da bi se slikali sa mnom. Davor Šuker je legendaran čovjek kao što je to danas Luka Modrić. Šukera u našim medijima samo blate. Međutim, sport je prostor unutar kojeg ne možeš raditi po političkoj liniji – ili imaš talenta i radiš ili nemaš. Nije da možeš nekoga ‘svoga’ ubaciti u reprezenaciju jer se do uspjeha dolazi radom, talentom i trudom. U sportu ti se ne mora netko sviđati, ali ako stvaruje rezultate, ići će naprijed.
O važnosti svjedočenja hrvatskog identiteta
Mislim da svaki čovjek mora svjedočiti istinu. Ali koliko daleko idu pojedinci protiv Hrvatske je nevjerojatno. Primjerice, pokojni Vlatko Marković, veliki trener i nogometaš mi je rekao da ga je jednom prilikom zvao Račan na sastanak. Nije znao zašto ga zove. Kad je došao do njega, Račan ga je upitao: „Vlatko, moraju li vaši reprezentativci držati ruku na srcu dok se pušta himnu?“ Marković mu je odgovorio: “Dok sam ja predsjednik Saveza, sigurno hoće.“ Vidite do kud to ide, što pojedince smeta. I upravo zato moramo svjedočiti tko mi jesmo. S rukom na srcu ili bez ruke na srcu i to onime što radimo, trebamo raditi najbolje što možemo. Za mene je Tuđman velik zbog toga što je on svojim radom ostvario, gledao sam njegova djela i to je ono što nas zanima – što netko radi za svoj narod, posao, profesiju.
Više o filmovima Jakova Sedlara, koronavirusu, cijepljenju, prijateljstvu s Julijom Timošenko i kako je s pozicije direktora drame u HNK i kulturnog atašea u SAD-u – prebačen na radno mjesto „blagajnika“ pogledajte ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=0ksMujc7jD4
Izvor: narod.hr
